‘Dabogda u mladosti bio utjecajan’, vjerojatno je najgora kletva za Blacka Francisa, pjevača i većinskog autora legendarnih Pixiesa. Osnovani u Bostonu 1986., trojac sastavljen od Francisa, solo gitariste Joeyja Santiaga i bubnjara Davida Loveringa kompletiran je nakon što se basistica Kim Deal javila na nesvakidašnji oglas objavljen na pozadini lokalnog lista Boston Phoenix, a u kojem je stajalo da bend traži osobu jednako zagrijanu za 60’s folk grupu Peter Paul & Mary i američki hard-core/rock sastav Hüsker Dü. Međutim, čak ni taj suludi koncept nije bio adekvatna naznaka kakve će to žanrovski definirajuće ploče snimiti bend koji je na fotografijama djelovao poput ljudi koje je fotograf slučajno pokupio s ulice dva minuta prije snimanja, a zvučao kao da ste pred manijakalnog serijskog ubojicu postavili zadatak da napiše seriju lepršavih pop pjesmica.
Dugosvirajući studijski prvijenac benda, utjecajni ‘Surfer Rosa’, prošle je godine proslavio 30. obljetnicu. Producirao ga je Steve Albini pa album, osim pjesama pomaknutih tema dijelom pjevanih na španjolskom, krasi i nevjerojatno sirovi zvuk, a ‘glasno-tiho-glasno’ dinamikom, kao svojom izvornom kreacijom, bend postavlja kostur za svaki hit alternativnog rocka 90-ih, uključujući i ‘Smells Like Teen Spirit’ (poznato je priznanje Kurta Cobaina da je Nirvana gotovo odbacila hit pjesmu jer je previše podsjećala na Pixies). Već u travnju 1989. Pixies izdaju ‘Doolitle’. Gitare su glasnije, zvuk eksplozivniji, pjesme još konciznije, a melodije pjevnije. Bend je na vrhuncu stvaralačke snage pa osvaja i b-stranama singlica (maestralna ‘Into the White’). Snimaju još dvije ploče; ‘Bossanova’ (1990.) nosi prizvuk surf-rocka, dok za labuđi pjev ostavljaju ‘Trompe le Monde’ (1991.), najbliže što se bend primakao heavy-metalu. Takva ocjena mora se uzeti s rezervom, ali izazivam vas, nađite nešto teže od ‘Planet of Sound’.
No, narušeni međuljudski odnosi unutar benda prelili su se i na materijal pa iako su albumi povremeno prošarani budućim klasicima (‘Rock Music’, ‘Ana’, ‘Subbacultcha’, ‘Head On’…), za grupu koja je isporučila tako snažne radove, samo su ‘o.k.’. Ne čudi zato ni što od ponovnog okupljanja 2004. pa sve do danas upravo ‘Surfer-Doolitle’ materijal čini okosnicu svakog nastupa uživo, a bilo ih je preko 700. Konačan razlaz benda početkom 1993. jednako je neobičan kao i priča o njihovom okupljanju. Vijest da su Pixies ‘no more’ Francis je urbi et orbi obznanio tijekom intervjua za bbC da bi potom svoju odluku faksirao članovima benda. Ali zavraga, gotovo simultano s razlazom grupe dolazi do prodora indie rocka u mainstream, a ime Pixies sve glasnije odzvanja. Nirvana, Radiohead i PJ Harvey izdvajaju ih kao najveće uzore, a starješine rocka Bono Vox, Robert Plant i David Bowie ističu ih kao jedan od najboljih rock bendova svoje generacije.
Nakon što su Francis i Deal postigli određene uspjehe solo projektima (Deal s Breedersima nešto više nego Francis svojim solo albumima) odluka o ponovnom okupljanju nikoga nije iznenadila. Kao što je nemoguće zaboraviti voziti bicikl tako je i Pixiesima bilo nemoguće ne biti Pixiesi, a prvi nastupi dočekani su s podjednakim oduševljenjem starih i novih obožavatelja. Uslijedile su rasprodane turneje, ali kako su godine prolazile aktualiziralo se pitanje novog materijala. Francis, koji nije želio da se Pixies pretvore u ‘legacy act’, gurao je bend u studio. ‘Indie Cindy’ (2014.), prvi post-reunion autorski album, objavljen je bez Kim Deal da bi se Pixiesi za svoj idući uradak (‘Head Carrier’, 2016.) ekipirali novopridošlom Paz Lenchantin. Oba su od službene kritike dočekana sa zanimanjem, ali sramotno mlako.
Prevladavajuća ocjena glasila je da je bend propustio dosegnuti autorske razine svojeg kultnog materijala, ali da je bolje imati novi album Pixiesa nego biti bez njega. Njihov treći ovomilenijski album, pomalo mirniji i gotikom obojeni ‘Beneath the Eyrie’, priskrbio im je pak najbolje ocjene od ponovnog okupljanja. Nema dvojbe da je talentirana Paz Lenchantin u grupu donijela novu ‘so-glad-to-behere’ energiju, ali i da se Black Francis prestao opterećivati nametnutim očekivanjima da u svojoj 55-oj godini mora vrištati kao 25-godišnjak samo da bi se 45-godišnjaci bolje osjećali zbog svojih godina. Ali, makar je u jednom pjesmi pokazao da je to još u stanju.