Ulicama moga Grada

Sve je već viđeno!

I dalje radovi, gužva i kolone ulicama našeg grada. Na sve strane. Unatoč kišnim zimskim danima. Naravno, tu je i nervoza. Sa svih strana. Zapravo, sve se nekako vrti u krug. I sve je već viđeno. Tako je očito i u ovom slučaju.

Tri godine mandata malo toga se radi, puno više obećava. A onda pred kraj mandata, a uoči izbora, krene se u izvršenje obećanja. I krenu radovi, uređenja, pretumbavanja na sve strane. Često van potrebe i logike. Žurno do početka izbora. A kad izbori prođu, privest će se kraju i kako – tako zakrpit i prikrit što se nije stiglo na vrijeme, neka obećanja će se zaboravit i život će ići dalje. Nakon njih opet će bit itišina, barem tri godine. Do novih izbora. Dakle, treba smo biti strpljiv, smirit se i progutat svaku psovku ovih nekoliko mjeseci koliko nam je ostalo do izbora. Tad ćemo iznova biti miran grad.

Tih, miran i prazan Grad

Vrijeme korizme zapravo je najtiši i najmirniji dio svake godine u Gradu. Prođu blagdani, Božić i Nova, pa Sveti Vlaho, svi ti karnevali i dođe tišina do Uskrsa i prvih turista. Ovih dana Grad je baš takav; tih, miran i prazan. Neka fjaka ušla u njega. Pa i u čeljad mu. Sve je zatvoreno, na godišnjem, manje – više kolektivnom, nema stolova na Stradunu. Po koje čeljade u điru, tek po koji kučak, češće mačak, proleti poneki golub. Svi ti radovi su negdje daleko, naokolo, gužve su na nekim gradskim drugim ulicama, a njegove, ulice Grada tihe su i prazne. Unutra, unutar zidina je kao u nekom drugom svijetu. Baš divno. Za miran đir Stradunom. Još ovo malo. Do prvih cruisera. Kad sve počinje iznova. Novo ludilo.

U tom điru još smo unutar tog labirinta kojeg čine ulice od Pracatove do Luže, Svetog Vlaha i Orlanda. Zuzorina prelijepe Cvijete, pa tako duga, a Uska i Kabogina koje je presijecaju, zatim mala poprečna Kaznačićeva kojom se prelazi do Ranjine, te do kraja ovog kvarta, do Zelene place i Điva ili nešto niže do dvije ulice predivnih imena, Lučarica i Zeljarica. Sve isprepleteno kao i životi likova povijesti Grada čija imena ove ulice nose, ali i kao priče čeljadi koja je u njima živjela ili možda i za čudo još u njima živi. Kad se tu dođe do kraja, pred Dvorom si. A na desno je Katedrala, „Gospa“, rekla bi čeljad Grada. Koliko se toga mijenja i kako se i unutar zidina i rušilo i gradilo, potvrđuje jedna davna fotografija, snimljena baš tu, sa strane Gospe, prema Karmenu na Držićevoj poljani. A na njoj je kuća obitelji Romano. Više je nema. Srušili je. Ostala je tek na ovoj fotki.

Vrla uska ulica Uska

Prva paralelna ulica s Pracatovom je Uska ulica. Čudno ime, rekli bi praktično i životno, kao kontra onoj znanijoj i prometnijoj, Širokoj! Kako joj i samo ime kazuje, Uska je najuža gradska ulica, ali iako uska, zapravo je vrlo duga ulica Grada. Kreće sa Straduna, presijeca ulicu Između polača baš tamo gdje je naše legendarno okupljalište i zadnja prava betula čeljadi Fontana, zatim presijeca Zuzorinu i Od puča, te vas vodi još malo, malo… i na kraju je – slijepa! Nekad davno ova ulica zvala se Svetog Vida, prije trešnje iz 1967. vodila je preko Svete Marije do pod zidine. Stari spisi kažu kako je tu bila znana butiga od vune Džona Miškinova u kojoj su se izvodile Držićeve komedije. Poznati su nam i neki noviji lokal – patriotski nazivi ove ulice.

Zvali smo je i Ulica od Zorke, po dragoj ženi koja je po sred te ulice dugo održavala javni WC. Zvali smo je i Ulica od pišarijole, jer je ova uska ulica istog imena uvijek čudno vonjala. Naime, kad bi bila gužva u Zorke, znalo bi se u žurbi obavit što god vanka i s noga. Zadnjih godina neki je zovu i Ulica od HDZ-a! Naime u nekadašnjoj znanoj betuli „Karaka“, krajem 1989. godine osnovan je dubrovački ogranak HDZ-a. „Karaka“ je tada bila velika betula, u nju se ulazilo iz nekoliko ulica, a prije nekoliko godina podijelili su je u dva dijela, te je danas tamo jedan od irskih pabova Grada i naša Fontana.

Marojica Kaboga, spasitelj Grada

I ulica dalje, paralelna s Uskom, nazvana u čast legendarnog lika povijesti Grada Marojice Kaboge, slijepa je ulica. I ona ide kao i Uska, kreće sa Straduna, pa presijeca ulice Između polača, Zuzorinu i Od puča, te je na svom kraju zatvorena. Slijepa. U spisima piše kako se od 1836. zvala Fissich, od 1912. Kabožina, a tek 1930. nazvana je Marojice Kaboge. Ovaj zanimljiv lik rodio se 1630., iz plemićke je obitelji, rano je ostao siroče, te je još u svojoj ludoj mladosti činio razne skandale i izgrede, neki spisi kažu kako je s nekoliko mlađih plemića kovao i razne urote, a zbog ubojstva Nika Sorkočevića pred Knežvim dvorom, u Zmajevoj tamnici, zapravo samnici, baš u Dvoru, proveo je čak 12 godina! Al' čudna života priča se zbi! Zbog trešnje 1667. Marojica Kaboga iz državnog neprijatelja pretvorio u spasitelja države!

U trešnji srušen je i Dvor, ostao je zatrpan u tamnici, ali spašava se iz ruševina, te u tom strašnom vremenu kad je Republika pred raspadom, postaje hrabri vođa obnove Grada, onemogućavao je pljačke, pomagao na sve strane, te učinio puno da se iz ruševina i pepela Grad obnovi još za njegova života. Iza obnove jedan je od najmudrijih vođa Republike, te važni pregovarač s tadašnjim opakim otomanskim vezirom Kara Mustafom, koji tada želi osvojiti Dubrovnik i pretvoriti ga u turski sandžak, uz izjavu: „Ti nevjernici nisu vrijedni sultanove samilosti, nego prije njegova mača!” Kara Mustafa traži 350 tisuća dukata odštete, dolazi s vojskom oko porušenog Grada, zatvara luke i granice, spreman za ući unutra i osvojiti ga. Zahvaljujući Kabogi, lukavosti i pregovorima, Republika isplaćuje tek 60 tisuća u dva obroka, prekida se turska blokada, sačuvana je i iznova obnovljena.
 

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija