Ulicama moga Grada

Sve je bilo u Kaboginoj, betule, tiskara… nekad!

Grad je i dalje tih i prazan. I kad je kiša i kad sunce zagrije. Tek po tom suncu đir Stradunom izvuče nešto čeljadi vanka. Inače, prazan. Posebno okolne ulice, do kojih malo tko i zalazi sa Straduna. Nešto nepovratno. Unatoč željama, sjeti i nostalgiji. Put je to nestanka s kojeg povratka više nema. Prazan Grad koji živne tek u ljetne dane, kao neki muzej koji se izjutra otvara svojim posjetiteljima. I navečer, kad dođe jesen i zima, prazni, zatvara.

Iako Englez, rođen u Londonu, Marc Van Bloemen, „naš Knez Mark Englez“ kako mu volimo tepat', istinski je zaljubljenik u Grad u koji je došao s deset godina, 1972., te postao Karmenaš, dio nas i neizostavni lik đira Gradom. Voli ga, štuje i poznaje više od mnogih koji su ovdje rođeni. Valjda ga zbog toga i ljuti sve ovo ludilo koje se događa oko njega i nas. Posebno ta tiha i tako tužna praznina Grada. Pa u svom svakodnevnom điru ponešto te tuge fotografira i pošalje… Uz gorčinu riječi: Vidi, prazni se Grad! Trava raste svega nekoliko centimetara od Straduna! Ovo se samo u ratu dogodilo!
Kao u cijelom Gradu, tako je i u ulici Uskoj, Kaboginoj, ma svim naokolo.

Malo je tek živnulo tamo na samom kraju Uske, gdje je nedavno otvoren mali kafić ugodna imena „Soul kafe“. Pokušaj vraćanja duše Gradu. Tu Uska i završava, velikom kapijom. Kao i Kabogina. Obje ulice su slijepe. Dalje se ne može.

Veliki likovi, palače i tamnice

Kad smo već u ulici koja nosi njegovo ime, privedimo kraju priču o velikom liku, heroju, spasitelju Grada – Republike Marojici Kabogi. Nakon što je spasio Grad od trešnje – potresa, lopova i bolesti, Marojica je postao poklisar, dao se u diplomaciju i pregovore o spasu Republike pred Turcima i njihovim vezirom Kara Mustafom. Kako je dobro govorio turski jezik, nekoliko puta je slan na pregovore o novim davanjima harača Turcima. Sve dok ga Kara Mustafa nije utamničio. Držao ga je nekoliko godina zatvorenog, vladala je kuga, razne bolesti, te kad ga je opaki vezir konačno pod pritiskom mnogim, čak i nekih europskih kraljevina, pustio, nekoliko godina iza izmučen je umro 1692. godine.

Palača njegove obitelji je u Karmenu, a u ulici koja nosi njegovo ime palača je obitelji Bunić, iz koje je i Nikica Bunić, koji je također stradao u pregovorima s Turcima, pokušavajući spasiti Marojicu! U ovoj ulici živio je i dubrovački glumac, inače pravnik strukom, gospar Lino Šapro, jedan od nekoliko znane braće rodom iz kuće s vrha Široke ili s početka ulice Od Domina. Brat gospara Zdenka o kojem smo pisali u ovom điru. U Kaboginoj ulici živio je i gospar Mario Nardelli, sjajni glazbenik, gitarist, kompozitor.

Tiskara, betule, razlaz…

Ipak, u sjećanjima mnogim ova ulica najpoznatija je po tiskari „Ivo Čubelić“. Da, i ne tako davno, tu u Gradu, u Marojica Kaboge, bila je velika tiskara, zbog koje je ta slijepa ulica bila centar svijeta! Vlaho Muratti znani Gas, inače Rokaš iz Čubranovićeve, prisjeća se: "Sve je bilo u njoj, tiskara, pituri, znana betula „Mali grafičar“ gdje smo pijuckali, ma sve! Počeo sam raditi odmah poslije male mature, s 15 godina. Upisao zanat za slovoslagara, tipografija, uz školu radio. Sve svoje godine proveo u tiskari! Tu smo tiskali sve, plakate za Igre, letke za turizam, vizitke, novine…

Sve na ruke, svako slovo, pomoću makinje Linotti, novinari bi donijeli rukopis, u olovu bi slijevali tekst, a poslije bi to ađustavali, prelamali – kako se to danas reče! Nas slagare zvali su „novinarski meteri“, fotografije bi razvijali pomoću cinka, označi klišee pa… bilo je grešaka, jednom 50-tih palo auto u provaliju, a mi na naslov stavili „Auto je skurvalo u provaliju“! Bilo je svega, a ne kao danas – kompjuter misli sve! Prešli 1985. godine u Župu, rat tamo uništio sve!
Uz Vlaha Gasa, znan lik iz tiskare je i Hamza Kreso, inače iz Stuline, o kome smo također pisali u ovom điru.

I on se prisjeća: Prije rata bile su tri tiskare, svećenici su imali svoju pored Dvora, pa Tošović, te Jadran, iza rata sve se „fuzirale“ u jednu, nazvanu Ivo Čubelić, po u ratu poginulom grafičkom radniku. Meter! Baš tako su nas u Gradu zvali. To vi danas zovete dizajner, može i onaj koji prelama novinu! Zvali su nas i „Štampaduri“! Bili smo veliki meštri svog posla, slagali smo na ruke i po 1300 slova na sat! Cijeli svoj radni vijek, čak 38 godina proveo sam u tiskari, 1947. došao, do 1985., kad sam pošao u mirovinu, a oni u Župu! Bio sam protiv tog, ali – razišli smo se!

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro