Natrag
17.1.2019 01:50

facebook

twitter

google

rss

dulist

Stopala u zraku i glava na tlu

10.12.2018 @ 7:28 Dulist dulist IN
4;4

Podijelite:

Piše: Ivan Jelčić

Na samom početku moram upu­titi jednu potpuno nekomercijalnu zahvalu Zračnoj luci koja je odlukom o građevinskim radovima primorala British Airways da pomakne moj pla­nirani let i prebaci me u London dan ranije, točno na slavljenički koncert Pixiesa i tridesetu obljetnicu njihovog prvog albuma’Surfer Rosa’, jednog od najutjecajnijih indie alt-rock albuma iz zlatnog doba popularne glazbe.

Pixies su bili i neizostavni dio dubro­vačkih slušaonica. Njihov shizofreni stil izmjenjivanja akustičnih melo­dično-pjevnih dionica sa žestokim gitarskim rifovima praćenim pan­kerskim krikovima podjednako su privlačili i metalce i pankere i šmin­kere, a i prokrčili put za prihvaća­nje kasnije grunge kulture s početka devedesetih.

 

Uostalom, i sam Cobain je priznao da je ‘Smells Like Teen Spirit’ započeo kao ideja za hit pop pjesmu a završio kao pristojna kopija Pixiesa. Na uporno Cobainovo inzistiranje, Nirva­nin posljednji album ‘In Utero’ produ­cirao je Steve Albini, producent ‘Sur­fer Rose’.

Trideset godina nakon što sam upoznao Pixies kao jedan od najboljih bandova na svijetu, uživo su mi dokazali da nisam pogriješio.

London je krajem listopada i počet­kom studenog ugostio Pixiese za seriju od pet rasprodanih koncerata u kul­tnoj koncertnoj dvorani Roundhouse. Nastup je osmišljen kao proslava nji­hovog prvog nosača zvuka, EP-a ‘Come On Pilgrim’ izdanog 1987., te već nave­denog debitantskog LP-a ‘Surfer Rosa’, i apsolutno je ispunio sva očekivanja. Dvorana u koju više nije mogla stati niti iglica, na čemu bi organizato­rima pozavidjeli i najiskusniji japan­ski gurači u podzemnu željeznicu, od prve gitarske note na ‘Caribou’ pa do zadnjeg udarca činele na ‘Brick is Red’ unisono je pratila svaki stih Black Francisa i Paz Lechantin. Pa čak i one na španjolskom.

Bilo je predivno u publici vidjeti, osim predominantne prosijede i nabo­rane ekipe originalnih fanova, i solidan broj predstavnika mlađe generacije kojima je u glazbi ipak kvalitetan sadr­žaj važniji od šarene ambalaže

Uostalom, ‘Herma­nita ven conmigo’ i ‘Estaba pensando sobreviviendo con mi sister en New Jersey’ bila su prva dva izraza na špa­njolskom jeziku koje sam naučio (a i više-manje posljednja). Uz mali inter­mezzo između dva albuma popunjen pjesmama sa njihovog najnovijeg albuma ‘Head Carrier’, i bisa posveće­nog njihovom drugom albumu ‘Doo­little’ s pjesmama ‘Gouge Away’, ‘Wave of Mutilation’ i ‘Here Comes Your Man’, publika je nakon puna dva sata svirke nevoljko napustila dvoranu potpuno oznojena i promukla, očarana gitar­skom virtuoznošću Joey Santiaga i eteričnom lakoćom udaranja Davida Loveringa, preciznim žongliranjem akustične i električne gitare Black Francisa, dok se Paz Lechantin poka­zala i dokazala kao dostojnom zamje­nom za originalnu basisticu Kim Deal.

Bilo je predivno u publici vidjeti, osim predominantne prosijede i nabo­rane ekipe originalnih fanova, i solidan broj predstavnika mlađe generacije kojima je u glazbi ipak kvalitetan sadr­žaj važniji od šarene ambalaže. London i Europa su uvijek i bili najplodnije tlo za ovaj kvartet iz Bostona. Američka publika nikad nije pokazivala afini­tet za njihovu glazbu, a istina je i da Pixiesi nikad nisu niti trudili prodati se za mainstream. Uz skoro potpunu averziju za video-spotovima namije­njenim za MTV rotaciju, uglavnom su snimali ekscentrične uratke kao ‘Here Comes Your Man’ i ‘Velouria’ koje je televizija odbijala prikazivati.

Iako mi se iz osobne perspektive činilo da su Pixies jedan od najpopularnijih ban­dova na svijetu, činjenica je da su na svom domaćem teritoriju bili rela­tivno nepoznati i često uspoređivani sa još jednim kultnim bandom – Vel­vet Underground: ‘Nisu prodali puno albuma, ali svi koji su kupili album su osnovali svoj band’. Čak i njihov naj­veći iskorak u ‘mainstream’ –’Where is My Mind’ na soundtracku filma ‘Fight Club’ punih 11 godina nakon ‘Surfer Rose’ – morao je pričekati da taj film postane kultni hit nakon njegovog pot­punog debakla u kinima.

Trideset godina nakon što sam upo­znao Pixies kao jedan od najboljih ban­dova na svijetu, uživo su mi dokazali da nisam pogriješio.

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana