Natrag
10.12.2018 23:12

facebook

twitter

google

rss

dulist

Što nama znači Stradun?

10.12.2015 @ 7:36 Boris Njavro Ulicama moga Grada
5;5

Podijelite:

Zapjevali smo ove subote na redovnom okupljanju u „Fontani“ nešto kao kolendu šefu ovog znanog nam ugostiteljskog objekta ili po naški betule, a na osnovu događanja oko nas: „Vlaho penji se na tovjelicu, dokuči nam  kobasicu!“

Bili smo veseli nakon otvaranja programa „Grad po zimi“ u našoj betuli po mjeri Grada, programa osmišljenog od grupe redovnih gostiju ove naše omiljene i, kako stvari stoje, zadnje dubrovačke betule. Posebno veseli nakon u petak svečanog otvaranja uz prigodne riječi Dunda Pera prve u nizu planiranih izložbi „jednog autora sa jednom slikomu jedan dan“, za početak slikom „Gola istina“ našeg Miša Baričevića. Skrijemo se u tu našu „Fontanu“, dovoljno blizu Straduna, a opet dovoljno daleko za ne čut i ne vidjet što se ovih dana na njemu zbiva. Priča se tako kako je najam po kućici na Stradunu za 45 dana blagdana pet tisuća kuna! Uključen PDV. A dobro se zna, i šire od naših Zidina i Grada nam, kako je mjesečni najam na Stradunu velik „o – ho – ho“, kako bi na te iznose zavikao i nadolazeći nam Djed Mraz. E sad, tko je tu nešto mutio, vrag će ga znat, ali zaključimo kako bi se trebala organizirati humanitarna akcija za prikupit solde koliko iznosi taj najam, platit ga našim gradskim ocima, a zna se tko je „tata mata“ za sve, samo neka  sve te kućice ili nose negdje drugo ili uklone za sva vremena. Ovako, kad ih gledamo i činimo slalom u điru između njih, a kako li je tek „hitnoj“ iili ne daj Bože vatrogascima u tom slalomu, upitajmo se iskreno „Što nama znači Stradun?“ Bile su preklani na Pilama, lani pred Dvorom, evo sad „u tiho“ dođoše na Stradun. Očekujmo dogodine i šatore, pa nek’ cijeli Grad zaista postane, kako reče davno Ivo Labaš, jedan veliki cirkus. Što je zapravo i već odavno. I kad su već kućice sa kobasicama na Stradunu, što se čudite da se kultura vraća u betule? Zar nije u njima i počela…

Čeljad iz Kunićeve
A mi se iznova vraćamo u Kunićevu ulici. Zapravo, za čuti još neka sjećanja navraćamo do Hrvoja Čikata i u njegovu brijačnicu, jer u subotnje jutro tamo je redovno gospar Duško Asić. Zapravo, tamo je cijela vesela družina, pa evo i Tomislav Šuljak je među njima. Krećemo sa sjećanjem na čeljad Kunićeve, odozgo s Pelina, ali ovaj put na desno kad se silazi niza skale, dolje prema Prijekom. Pa gospar Duško kaže, a Tomo potvrđuje kako je na vrhu, ulazeći s Pelina, živjela mnogima omiljena krojačica iz teatra gospođa Bose, ispod nje, dakle prva vrata na desno odozgo živjele su sestre Avlić, sad je tu apartman, ispod njih dvije živjela je pokojna Luce Butijer, gdje sad živi Danica Pregelj. I eto nas na broju 19. gdje s obitelji živi Duško. A dalje i niže po kućnim brojevima s te strane ulice pune grasta i cvijeća redom je obitelj Mikulić, pa Mijatović, pa stan gdje su živjele „tri sestre Matušićke“ a sad tu živi dr. Ives Orepić. Niže skalinima obitelj Radović, do njih ispod obitelj Nenada, pa koji skalin niže nekad Sessa, a sad obitelj Đurić, dalje obitelj Frana Baburice, sad su i tu apartmani i eto nas na Prijekom. A dolje, kad se prijeđe ulica Prijeko pa do Straduna „vazda je malo čeljadi bilo“ kaže gospar Duško. Tu na Prijekom i na spoju sa Kunićevom sad su apartmani, nekad je bila butiga, a tu je živio dr. Curić. Niže tom stranom je kafić „Galerija“, te nas eto i na broju 1. ove ulice. Tu je nekad živio Jozo Pače, brat Antuna Tonćija iz Žudioske ulice, znanog nam gospara Grada i nekad sjajnog boksera. Na tom broju 1. odavno s obitelji živi Krešo Magdić, veliki meštar od klapske pjesme i jedna buduća nova i velika priča ovog đira. Vraćamo se sjećanjem i spominjanjem čeljadi ove ulice iznova na Prijeko, pa niz završni dio Kunićeve lijevom stranom. Tamo gdje je sad mala butiga peciva „Galeta“ živjela je obitelj Raić, a ispod, naredni kućni broj 6. živi gospođa Maja Varezić. A do kraja, broj 4. obitelj Fraska i za kraj broj 2. tom stranom, s pogledom na Stradun, gdje je nekad živio znani urar Grada gospar Josip Krilić, a neko vrijeme i sin mu, naš dragi Jozo zvani Mafijozo, kome je zapravo pravo ime Josip. I eto nas u nabrajanju i prisjećanju na čeljad u Kunićevoj do kraja. Ako smo koga zaboravili, ne zamjerite, ima nadoknada u nekom novom điru. Da, kad već spominjemo pekaru i Stradun, jedan zanimljiv mali detalj; u reklami „Mlinara“ o jeftinim cijenama u njihovim pekarama po Hrvatskoj koje gledamo na TV svako jutro, na dnu, jedva vidljivo do neki dan, a tijekom ljeta, pisalo je kako se ti popusti ne odnose na Dubrovnik! Naravno, i oni znaju kako je mjesečni najam na Stradunu i te kako velik. Nema popusta za Stradun.

Spomen dom u Kovačevića
A onda nase, gore na Prijeko, za pozvonit na vrata gospara Dubravka Kovačevića i čut na miru priču o njemu, posebno o ocu mu, znanom liku Grada gosparu Josipu koga su svi zvali Pepica, istinskom čuvaru dubrovačke baštine i arhivistu, sakupljaču svega što se u našem Gradu zbilo za njegova života, a i puno više i duže. Koliko je Pepica bio omiljen potvrda je i jedna uzrečica iz đira Gradom, koju pamti starija čeljad; „Ovaj ne ide polako, on trči kao naš Pepica!“ Znana je i zgoda sa gosparom Pepicom onog strašnog dana 6. prosinca, na Svetog Nikolu 1991., kad je gorio Dubrovnik, a posebno sam Grad, godišnjica koja je evo pred nama, ove nedjelje. Sjećamo se sve je izorjelo, pa i zgrada Ljetnih igara, sva njihova arhiva, dokumenti, sve… Do njih je došao Pepica i rekao im „ne brinite se, sve što ste imali, ima u Pepice, u duplo!“ Naravno, Pepica je imao svu arhivu Igara i sve im je poklonio. Valjda iz tog razloga njihova kuća je kao neki „spomen dom“, puna je zanimljivih detalja, sjećanja, starih fotografija, slika, fascikli, dokumenata… S njihovih prozora predivan pogled na Grad, na Svetu Mariju, kupolu Katedrale, na Prijeko tamo od početka i crkve Svetog Nikole do kraja, Male braće i Medovićeve ulice, a tek na Kunićevu ulicu. Ipak, za početak susret sa Dubravkovom suprugom, gospođom Lucijom. Već je za tisak pripremila knjigu poezije, piše i kratke priče, a kako su se to jesenje jutro u nekoj tišini spremali doći do nas neki tamni oblaci tamo na moru, koji su se vidjeli s njihovih prozora, ono kao „tišina pred buru“, jedan stih baš je bio kao i naše raspoloženje, „jesen je mekana, blaga i tišina neka u miru se osjeća“. Dubravko je čuvar arhive i svega što je kroz godine prikupio i sačuvao njegov otac Pepica. Ponosno pokazuje ormar u kojem sve to lijepo i složeno čuva, a ispred mnogih fascikli sa nazivima po onome što one kriju i čuvaju, nekoliko je priznanja, pohvala i diploma koje mu je otac dobivao za sve dobro što je u životu učinio. Pa krene pomalo priča o njegovom ocu, našem dragom sugrađaninu Pepici…

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana