Aktualno

STJEPO ROKO: ČOVJEK – KLJUČ USPJEHA Poštenje i ljudskost uvijek se isplate

Poštenje i ljudskost uvijek se isplate – reći će mladi Dubrovčanin Stjepo Roko koji je nedavno dobio potvrdu za svoja dobra djela. Na svečanosti ‘Dani hrvatskog turizma’ u Vinkovcima osvojio je pojedinačnu nagradu ‘Čovjek – ključ uspjeha 2019.’ u kategoriji najboljeg djelatnika godine u ugostiteljskom objektu. Vrijedno je ovo priznanje za Stjepa koji se svakodnevno ističe dobrim ponašanjem, ljubaznošću i marljivim radom. No, u javnosti je ostao zapažen ovog ljeta nakon što se na Copacabani, gdje je zaposlen kao sezonski radnik, odvio događaj koji je završio u svim lokalnim i nacionalnim medijima. Brojni su ostali u čudu, a za njega je to bila normalna gesta.
-Sve se odvilo u srcu sezone. Mala djevojčica došla je na šank i pitala može li kupiti sladoled. Objasnio sam joj da je kod nas sladoled 38 kuna i da ja to njoj ne mogu i ne želim prodati bez da njeni roditelji znaju o kojoj je cijeni riječ. Uzeo sam je za ruku i odveo do roditelja. Njen me otac gledao u čudu. Objasnio sam mu da sladoled košta 38 kuna i da joj to ne mogu prodati. Jednostavno, ne mogu je ‘oderati’. On je još više bio u čudu jer nije mogao vjerovati da postoje ljudi kao što sam ja, a meni je to bila normalna gesta. Inzistirao je na kraju da se sladoled kupi. Kad su išli doma, djevojčica je pitala može li se fotografirati sa mnom. Naravno, to sam prihvatio – govori nam Stjepo. Istu večer, otac malene djevojčice ovu je priču podijelio na svom Facebooku koja je do jutra imala oko 2 i pol tisuće ‘likeova’.

-Nevjerojatno! Najprije su objavu prenijeli dubrovački portali, a nešto kasnije i nacionalni mediji. A dva dana poslije završio sam na naslovnici 24sata. Tu je sve krenulo. Dobio sam više poziva taj dan, nego kad sam se plasirao na Olimpijadu mladih u sportu. Bili smo u šoku kad je krenulo sve – ističe mladi dobročinitelj. Kako su vlasnici reagirali, bilo je naše pitanje. ‘Rekli su da je to normalna gesta’, naglašava.

Čudan i pozitivan osjećaj
Nekoliko dana kasnije stigao je poziv iz Turističke zajednice grada Dubrovnika. Zvali su sa željom da kandidiraju Stjepa za nagradu ‘Čovjek-ključ uspjeha’. Kad je petnaest dana prije dodjele dobio službeni mail s pozivnicom i potvrdom da je dobitnik nagrade, preplavio ga je čudan, ali pozitivan osjećaj. ‘Nagradu stvarno iskreno nisam očekivao. Nije mi to bila neka velika stvar. Ali naravno da sam sretan i ponosan’, rekao je Stjepo. Ovaj 24-godišnjak, osim što radi, i studira. Trenutno je na petoj godini Odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku. Poslije završene tri godine postao je prvostupnikom novinarstva te je upisao diplomski studij, i to smjer PR-a. ‘Namjeravam raditi u PR-u kao event manager. Klasični PR mi je statičan pa bih htio nešto dinamičnije’, priznaje nam. No, njegovim obvezama tu nije kraj. Stjepo je brojnima poznat kao vrhunski judaš. Posljednjih godinu dana trenira djecu, nakon što je stopirao aktivni natjecateljski dio, a sve zbog ozljeda.

-U judu sam od svoje šeste godine i nositelj sam crnog pojasa. Do prije godinu i pol dana aktivno sam se borio na državnim prvenstvima i europskim kupovima te ostvario zapažene rezultate. Nakon što sam sve stopirao, pojavila se ponuda iz kluba JK Dubrovnik 1966 da preuzmem dvije grupe – judo školu i mlađe kadete i da s njima samostalno radim. Prihvatio sam ponudu objeručke jer je to bio moj san. To sam i htio raditi poslije natjecateljske karijere. Godinu dana sam, dakle, u trenerskim vodama, ali završavam i trenersku školu na smjeru judo pa će to u budućnosti biti dio moga posla – naglašava. Trenersku školu upisao je vanredno ove godine na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.

-Zamišljeno je da se pet puta godišnje sastajemo, a nastava traje po pet dana. U ‘komadu’ se sluša deset predmeta. Nakon što sve položim, dobivam zvanje kao provoditelj programa osposobljavanja u judu i imam licencu za obavljati sve svoje funkcije – opisuje nam Stjepo. Kad smo ga pitali kako stiže sve? Spremno i sa smiješkom odgovara: ‘Još mi samo treba da se oženim’.

Radna navika
Trud i rad su se isplatili. O ‘pravilima igre’ koje život nosi učio je od malena.
-Već u osmom razredu osnovne škole krenuo sam trenirati dva puta dnevno. Onda sam upisao Gimnaziju te sam opet isto toliko trenirao. Imao bih oko 115 sati opravdano radi turnira i priprema u Hrvatskoj i u inozemstvu. Stvarno mi je bilo bitno da me profesori razumiju i da mi izađu u susret. Bilo je i onih koji nisu razumijeli, ali samo u manjem omjeru. Nisu nažalost shvaćali da ja predstavljam reprezentaciju Hrvatske i da ne mogu naučiti neke stvari za određeni dan – rekao je Stjepo. A tada je shvatio da je njegovo vrijeme za školske obveze ipak – ograničeno.

-Ako sam imao treninge, do njihovog održavanja morao sam naučiti sve što sam i planirao. Ako nisam to napravio, bio sam u problemu. Jednostavno sam morao rješavati svoje obveze na vrijeme, bez odgode. Stvorio sam radnu naviku koje sam se držao i koja me dovela do svega ovoga danas. Godinu prije upisa na fakultet, počeo sam raditi sezonski posao i sve sam uskladio s judom jer ljeti nisam imao toliko turnira. ‘Namjestio’ bih dan tako da sam ujutro trenirao, a popodne radio. Jer, iako je to bilo i naporno, nisam htio pitati svoje dvadeset kuna za kavu. Šefovi su mi uvijek izlazili u susret. Znali su da sam prvenstveno sportaš i svi su se složili s time. Dobra komunikacija i razumijevanje jako su bitni. Ako su prisutni, ne bi trebalo biti većih problema. Sve se može, a ovi što govore da se ne može – neka samo pričaju – ističe Stjepo. Zato je ova nagrada, priznaje, ‘kruna njegovog rada’.

-’Ako je netko zaslužio nagradu, onda si to ti’, reći će vam moji prijatelji i moji doma, ali i to da živim 450 na sat. Stvarno jest. Sad kad sam se razbolio i kad sam pod antibioticima, rekli su mi – vidiš da se moraš odmoriti, ne možeš izdržati i morao si past’ – govori nam o ljudima koji su odrasli s njime i prošli lijepe, ali i teške dane.
-Dobio sam oko 800 čestitki. Svi su iskreno i od srca čestitali. Kao da je njihova nagrada. Ali, u svemu bih tu istaknuo moju obitelj, curu, ljude u klubu i najbliže prijatelje koji su uvijek bili uz mene – ističe. Primarni mu je plan završiti petu godinu fakulteta i položiti trenersku školu, a punu će godinu dana razmisliti o svemu te se nada zaposlenju u struci. Postoje planovi da ide i ‘vanka’, ali želi ostati u gradu u kojem je cijeli život i za kojeg je vezan. Dodaje i kako sad ima odličan životopis. ‘Kad vide da sam najbolji radnik, nema k’o me neće’, kroz smiješak će. Mi mu želimo puno uspjeha, što god da izabrao!

Iz tiskanog izdanja od 9. listopada 2019.

Pročitajte još

MARE I LEONA U ĐIRU Naselje u kojem je Mario Hezonja napravio prve košarkaške korake

Dulist

OSMIJEH IZNAD OBLAKA Croatia Airlines ugostila djecu i njihove udomitelje na letu za Dubrovnik

Dulist

PLASIRALI FOTKU IZ VELJAČE Ima smeća, ali nema ga na tone

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija