Natrag
18.11.2018 11:21

facebook

twitter

google

rss

dulist

#STAGEONE I ZIJAH SOKOLOVIĆ ZA DULIST Smisao kabarea je da te udari – sada i tu!

18.10.2018 @ 10:43 Dulist Aktualno
2;2

Podijelite:

U subotu 20. listopada 2018. u 19.30 u dubrovačkom One Suite Hotelu legendarni Zijah A. Sokolović će odigrati svoju autorsku predstavu CABAres, CABArei 1.364 put u 25 godina koliko predstava traje, živi, iznova svježa, aktualna i urnebesno zabavna!

Ovog puta #StageOne će biti postavljen u garažu hotela što će cijeli doživljaj učiniti ponešto drugačijim i vjerujemo, nezaboravnim.

CABAres, CABArei, životna komedija ili komedija života, donosi univerzalna ljudska iskustva o upoznavanju, o iskustvu, o običnom danu, o uspjehu i neuspjehu, o dogovaranju, o borbi mišljenja, o hrani, o zdravom razumu, o vožnji autom, o budućnosti, o kazalištu kao frižideru zabluda o mediokritetima, o rodbini, o zaostalosti, o pomirenju sa životom, o budalama, o seksu i starosti.

Zijaha Sokolovića ne treba posebno predstavljati. Tijekom četrdeset godina iskustva na daskama koje život znače, svojim je ulogama zauzeo mjesto u srcima brojne publike na predstavama pozornica raznih zemalja.

CABAres, CABArei možda pomogne publici da lakše podnesu osjećaj starenja, pa i kabaretskog, i da se sjete da žive SAD! To je tema kabarea – kultura starenja kroz mikroskop krize srednjih godina. Da se sjete ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima koje dodiruju. Da ih podsjeti da oni vole svoj kupljeni auto na kredit, i frižider, i jahtu, ali da kupljeno NE VOLI NJIH. Kupljeno čak i ne znaju tko ste VI! Od ove izvedbe očekujem da se radujemo što nas ne boli život jer ga gledamo u kazalištu, gdje ne boli…toliko! – najbolji je poziv na predstavu. A sad, uživajte u razgovoru sa Zijahom za naš tjednik…

Neću kucati niti zvoniti, kapije su odškrinute…

Svaki grad na svijetu ima svoju osobnost koja privlači putnike namjernike, pa tako i grad Dubrovnik ima svoje zidine koje izazivaju da se osvoje ili da se živi iza njih, kao osjećaj sigurnosti. Tako i ljudi koji žive u tim okolnostima arhitekture poprimaju neku vrstu zidina i kapija u njima. Samo oni imaju ključeve za svoje kapije i kapije u zidinama. E sad, kad se te svake i svakolike kapije same iznutra otključavaju putem umjetnosti, kazališta, glume, onda to postaje beskrajni prostor u kome zidine imaju simboličnu i povijesnu ulogu. Kapije su mi se otvarale te 1978. ispred Orlanda na kamenu koji život tumači, počne povijesni put ‘Glumac…je glumac…je glumac’ i stotine ljudi, koji su u koloni poslije predstave čekali da dotaknu prolaznost glumca… Pa Bondov ‘Lir’ u režiji Ljubiše Georgijevskog na ivici zidina koje zovu nestašno more svakog Lira, pa moj ili vaš lucidni, nestašni i poviješću rasterećeni ‘Jovadin’ u nemirnim devedesetima, onda Buićev gvozdeni ‘Pređov galeb’, tog romantično zanesenog glumca sa pogledom u beskonačno oblačno nebo… Onda, eto, imam pravo misliti da sam s vama u vašim zidinama ili imam dovoljno ‘kamenica’ da napravim zidine slične vašim. U svakom slučaju, neću kucati niti zvoniti, kapije su odškrinute… Hvala… – u dahu nam kaže priznati bosanskohercegovački glumac, omiljen u Dubrovniku već desetljećima, a koji uskoro stiže ponovo u naš kraj.

CABAres, CABArei statusom, brojem izvedbi, ali i tim sitnim detaljima u kojima svatko može pronaći sebe polako je poprimila status kultne predstave. Izvest ćete je u One Suite hotelu, kakve reakcije očekujete od publike?

Očekujem, kada počne ‘res, rei’ da se uhvate za ruke da lakše podnesu osjećaj starenja, pa i kabaretskog i da seSAD! To je tema kabarea, kultura starenja, kroz mikroskop krize srednjih godina. Da se sjete ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima koje dodiruju. Da razumiju da oni vole svoj kupljeni auto na kredit i frižider i jahtu, ali da to kupljeno NE VOLI NJIH, čak to kupljeno i ne znaju tko su ONI! Očekujem da se radujemo što nas ne boli život, jer ga gledamo u kazalištu, gdje ne boli… Toliko!

Podijelite s nama i osjećaj prve izvedbe ove ‘dugometražne’ monodrame! Kako je bilo prvi put zakoračiti pred publiku i ‘ogoliti’ joj se na ovaj način?

Trebalo je te 1993., ispred ili u zidi- nama Beča, biti dovoljno hrabar pa progovoriti o usamljenosti frustrira- nog čovjeka koji svoje osobne ideale i snove baca kroz prozor voljenog auta, kao popušenu cigaretu. Progovoriti brzo, bezobrazno, prostački poetično i realno vulgarno, a opet stidljivo filo- zofski, progovoriti i pitati se ‘tko sam ja, SADA’. Dok žena spava i sanja o onoj ljubavi prije nego smo počeli kupovati, da bi tu istu ljubav ukrasili. To sve i jeste smisao i ljepota kabarea, da te udari… Da, eto i tu!

U CABAres, CABArei ponovit ćemo, svatko se može pronaći, upravo zbog te količine malih, sitnih život- nih detalja. S obzirom na njih, ali i dio Vašeg života kojeg ste joj dali, možete li i Vi sami nekad sebe u njoj iznova prepoznavati ili iznova ju otkrivati?

I ja starim sa svakom predstavom, dva i po sata, evo već 1364 put. Starim evo već 26 godinu, igram i podsjećam se jer zaboravim, zaboravim da treba živjeti SAD. Ne jučer, ne sutra! Ne sutra! Sutra je budućnost, a buduć- nost svakog čovjeka je groblje! Groblje BUDALO! I sve što si kupio i kupljeno volio, nećeš ponijeti sa sobom. To će unuci rasprodati, najvjerojatnije.

S ovom predstavom obišli ste svijet. Jesu li problemi koji muče malog čovjeka isti u svim dijelovima svi- jeta ili smo mi ovdje jedan karak- terističan ‘bazen’ problema, aneg- dota, bizarnosti, veselja…?

Hej, svi ljudi i u Kongu i Zanzibaru, Japanu, Rusiji, Luksemburgu, pa čak i u velikoj Americi i u Hercegovini su isti. Kada im se pokrene kamenac na putu od bubrega do mokraćnog mjehura, kada stidljivo ustanu iz mokrog kreveta, da ne probude nekad voljene i kada se jednom rukom pridržavaju za zid davno sretno kupljenih skupih pločica sa fugama, a drugom rukom se hvataju za glav, tada su SAMI. I jedino mravi dođu na razgovor, mravi koje je spasila ideologija La Fontainea da je sretan onaj koji radi i doprinosi boljitku kapitalizma, i tada jedino njima možeš reći sve. SVE! I kada ispi*aš tako mali kamen poslije tako velikih bolova, imaš osjećaj zabludne sreće da je sav tvoj narod sretan što ga ti ispi*ao, čak imaš osjećaj da je i tvoj predsjednik srećan zbog tvog ispi*anog kamena. A sam si. SAM! BUDALO, to kaže kaberetist, ti si naj- važniji, TI! Ti i tvoj ispi*ani kamen. I zato živi SAD! Sa ili bez kamena!

Ne smijemo sad, zbog ove predstave, zaboraviti druge Vaše izvedbe. Biste li voljeli u ovakvom prostoru, za dubrovačku publiku izvesti i ‘Međuigre 0–24’ ili ‘Glumac… je glumac… je glumac’…?

‘Glumac…je glumac…je glumac’, ta ludost od predstave koja traje 40 godina, ponavljana je1623 puta! Hej! Drugi su ga glumci igrali u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, Berlinu, New Yorku, Sydneyu, Rimu, a ja dobi- vao tantijeme! Živjela neka klasa koja radi malo i za druge! Ili ‘Međuigre 0–24’, mali događaji koji čine smi- sao starenja, kao ona jedinstvena među igra kada ujutro mirišeš gaće: ‘…e, mogu još jedan dan’, to je sretna među-IGRA. Sada kada imam kofer ‘kamenica’ za pristojne zidine, zovite me da zidamo, da drugi imaju što osvajati, a mi kapije otvarati!

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana