Natrag
21.11.2018 17:11

facebook

twitter

google

rss

dulist

“Srđ je naš, naših djedova i naše djece”

5.4.2013 @ 11:42 Mia Njavro Vaše vijesti

Podijelite:

Pišem iz Belgije, iz Genta, mog drugog grada, gdje živim već 13 godina. U Dubrovniku sam rođena jedne davne godine, kad je sve izgledalo tako lako i kad je sve imalo nekog smisla. Imala sam najljepše djetinjstvo koje se može poželit'.

Igrali smo se mi djeca iz susjedstva u Gospinom polju, gradili logore u šumici, penjali se po maslinama i lovorikama, brali ciklame i prodavali ih strancima. Ljeti smo se kupali na Libertasu, gdje bi prevarili čuvara, a on bi trčao za nama po stijenama. Bili smo ekipa i gledali smo one velike koji su skakali sa stijena i zabavljali strance koji su se sunčali oko bazena i uživali u druženju sa nama lokalnim momcima i curama. A onda su dolazile prijateljstva, prve ljubavi, obećanja na kraju ljeta da ćemo pisat jedni drugima i da se vidimo slijedećeg ljeta. Bili smo sretni a da to nismo ni znali, cijeli svijet je bio naš. Ljeta su odlazila a mi smo odrastali u najljepšem gradu na svijetu, u našem Gradu.

Nismo imali puno, ali smo bili jaki

Onda je došao rat koji nas je svih zatekao. Dok smo se kupali u ranu jesen na Libertasu, osluškivali smo granatiranja iz Mokošice, ali i tada nismo vjerovali da će rat doć u naš Grad. Pa to je grad čiju jedinstvenu ljepotu poznaju svi u cijelom svijetu, kojima su se došli pokloniti i kraljevi i carevi, zaštićen od Unesco-a, priznat kao dio svjetske baštine, uz piramide i grčke hramove. Ali rat je došao. Nečujno. I kad su došli do Žarkovice nismo vjerovali. Pa svijet će reagirati, uz nas su svi. Nitko neće dirnut u svetinju našu, Grad koji je nastao podno Srđa pod motom: Sloboda se ne prodaje ni za svo blago svijeta. Rat je probudio mnoge osjećaje u nama, grube i lijepe. Momci od nepunih 18 godina su odrasli preko noći u vojnike, mi smo se snalazili kako smo mogli, jer instinkt preživljavanja je nešto urođeno u svakom čovjeku. Lijepo je bilo zajedništvo koje je bilo tako jako između nas. Pomagali smo jedni drugima, mi djeca smo se skupljali na ulici za vrijeme policijskog sata, pričali priče do dugo u noć, pravili omlet od šest  jaja za dvanaest susjeda. Nismo imali puno, ali smo bili jaki.

Rat je završio, trebalo je sve obnoviti, zakrpiti rane i nastaviti dalje. Nada nas je vodila, optimizam da će sve biti dobro, da će biti opet kao prije. Ali nikad neće biti kao prije. A nama mladima, mladost nam je bila prekinuta, snovi su ostali nedorečeni, ali  nada nas nikad nije napustila. Jer mora biti bolje, jer prošli smo najgore što se čovjeku može dogodit i izašli jači nego ikad. I opet je cijeli svijet bio naš. Ili nam se tako priviđalo.
Ovaj novi, nepoznati svijet nije naš. Moja generacija koja je odrasla u jednom vremenu a u ovom drugom, kad je trebala počet stvarat i živjet nije ono što smo očekivali i ono što nam je obećano, ono zašto smo se borili u ratu koji nismo htjeli. Mi smo generacija X, izgubljena generacija iz '70, '80 i neke.

Tko sam? Dubrovkinja i Belgijanka. Stranac i migrant

U kojem svijetu danas živimo? Koja je naša stvarnost? Gdje je pošlo sve naopako? Ko je kriv za to? Korupcija, bahatost, netolerancija, grabežljivost, nehumanost, trka za novcem ili borba za golo preživljavanje. To je stvarnost u kojem živimo mi, u kojem odrastaju naša djeca. Gdje je nestao osmijeh na licima, pjesma, veselje, sreća, zajedništvo? Zašto smo postali takvi kakvi jesmo? Zašto više prijatelj prijatelju ne vjeruje, susjed susjeda ne pozna? Zašto smo postali toliko ogorčeni?

A gdje sam ja? Tko sam? Dubrovkinja i Belgijanka. Stranac i migrant. Nostalgična mediteranska duša koja sanja toplinu juga, broji godinu od ljeta do ljeta tu negdje na hladnom sjeveru. Punovremena mama, žena, domaćica. Povijesničar umjetnosti i nakon svih ovih godina u potrazi za poslom, stranac koji želi biti prihvaćen u tuđini i u svom rođenom Gradu. Otplaćujem kredit, podižem svoje troje djece, nije lako kao što neki misle da je u Europi, životarim k'o i svi oko mene, Belgijanci, Turci, Marokanci, svi smo isti, svi imamo iste probleme.

Zašto pišem ovo pismo? Zato jer nisam pisala kad su ukrali vrt moga oca, kad su ukrali moje djetinjstvo, Libertas, Goricu Sv. Vlaha, kad su posjekli stabla, kad su uništili duh Grada. A sad kad žele, tamo neki daleki ljudi nahvao, oteti i ono zadnje što nam je ostalo, ponos i slobodu, ne mogu ne reagirat. Ne mogu šutat. I zato pišem. Nisam Che Guevara, nisam Boško Buha ali jesam i uvijek sam bila Don Quichotte. Vjerujem i nadam se da se može još sve popraviti, da možemo živjet ko prije. I zato sam odlučila napisati ovo pismo iz tuđine, iz tamo neke Europe. I zato sam bez razmišljanja kupila avionsku kartu još jučer. I zato ću doć i dat svoj glas na referendumu. Reagirati i učiniti nešto, ono što mogu. I da, i mama mi kaže: Pa zar si morala, pa ionako mi ne možemo ništa napravit, sve je već odlučeno, gotovo je. Ne, nije gotovo, nije dok ima svih nas koji volimo svoj Grad, svaki kamen na tom brdu svetom, na Srđu! Kažu, nada umire zadnja. A nada je ta koja nas vodi, ljubav za Grad, za Srđ, za našu djecu, za LIBERTAS.

Srđ je naš, od naših djedova i naše djece

Ljubav je moćna stvar, iz ljubavi smo svi mi nastali, iz ljubavi je nastao ovaj naš Grad. Obranili smo ga od jednog neprijatelja pa ćemo valjda i od drugog. I da, Grad je naš, i Srđ je naš ali i od naših djedova i naše djece. I od cijelog svijeta jer je to baština koju smo naslijedili, baština koja nam je data na poklon, koju moramo ostavit onima koji dolaze iza nas. To je naš zadatak, to je naše pravo.

Moja želja se ispunila. Doći ću u Grad i dati svoj glas. A imam još jednu želju: da svi vi izađete i da slušate svoju savjest. Da ne vjerujete onima koji vam prodaju prazne snove, podmeću vam zlatno tele i Trojanskog konja. Slušajte sebe i glas Grada koji pati ali koji je još tu. Još nije nestao njegov duh, duh Libertasa. Duh Držića, Vojnovića, Boškovića.

Tomo Šeparović, dobri duh Grada, šetao je skoro proročanski jedne noći ispred Svetog Vlaha sa feralom i vikao: “TRAŽIM ČOVJEKA”. Vjerujem da čovjek još živi u Gradu, vjerujem da nikad nije ni nestao. I vjerujem da sam u pravu i da nisam to samo sanjala.

Sa štovanjem
Ivana Božiković, kći Joška Božikovića, unuka profesora Martina Božikovića
 

Komentari





O autoru: Mia Njavro

Diplomirana novinarka i magistrica komunikologije. U slobodno vrijeme pišem, u radno vrijeme pišem. Prestala sam skupljati salvete, a najčešće se bavim temama od životne važnosti, kao što su filmovi, glazba i društveni mediji.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana