Natrag
12.12.2018 11:03

facebook

twitter

google

rss

dulist

Srđ je naš! A čiji bi trebao biti?

7.3.2013 @ 14:56 Baldo Marunčić Aktualno
2;2

Podijelite:

Davno je to bilo, minulo je 14 stoljeća od kada je prvi Dubrovčanin ugledao svoj Grad, tada tek bijelu stijenu što usamljena hrabro stoji na rubu nemilosrdnih sila prirode, spremno očekujući najstrašnije nemani iz starinskih priča.

Page Break
Stajao je "slučajni" prolaznik pred palačom kojom se danju veselo kotrlja zlato sunčevog klupka, a noću plove snovi srebrom mjesečevih velova. Ne zna se, jer nije zapisano u Arhivu, a zvjezdano nebo više ne čitamo – ali vjerojatno je bila zora, rano ujutro kada se tijelo razbuđuje, a duša žedno udiše jedine trenutke dana izvan okova teškog, mukotrpnog preživljavanja.

Koja ga je sila, i zašto, dovela na ovo čarobno mjesto? Oko polagano klizi uokolo, poskakuje vrhovima uboda divljih oštrica s okusom soli, pa se odmara klizeći svilom modre bonace na jednu stranu, uz glatke padine Srđa na drugoj. Prema pučini vibrira nemir neizvjesnog, a Srđ je kula što čuva spokoj i zaštitu. Znatiželja vuče, a korak je slijedi putem prema vrhu. Među kamenjem slapovi opojnog šarenila samoniklog bilja bilježe godišnja doba. Rubom vijore vjetrovi kroz prastare krošnje hrasta, duba (Dubrava, Dubrovnik).

Na jednu od njih kist Vlaha Bukovca doveo je prelijepe vile, da čuvaju pjesnika Ivana Gundulića dok sa stijene promatra more i sanja. Slikarska oda pjesniku. Dvije ptice iz gnijezda kulture, civilizacije i humanizma sastali su se tako u najljepšem dijelu Hrvatske likovne umjetnosti, dva genija iz Grada koji je svijetu poklonio neprocjenjivu baštinu. Posebno blista prva rečenica ikada napisana protiv ropstva, najvećeg grijeha čovječanstva: Rob koji stupi na dubrovačku galiju plovi kao slobodan čovjek". Gundulićeva "Himna slobodi" samo je nastavak iste plemenitosti.

Genij u genima

Tada na početku Srđ je bio dovršena kamena priča prirode, a stijena uz more početak kamene priče čovjeka. Sljedećih dana i godina, na Srđ su se, uz prvog, uspinjali i ostali. Ćutili, gledali, svjedočili kako zrake svjetlosti i izmaglice tajanstvenosti ocrtavaju obrise, grade građevine, slažu prostor – dok napokon božanstvena vizija nije dogotovljena i poklonjena Dubrovčanima na klesanje. Od prvog temeljnog kamena genij u genima prepuštao se najraskošnijoj igri mašte, a istovremeno ju čvrstim zidom obuzdavao u savršeni red i sklad. Stoljećima su se čovjek i kamen uzajamno klesali, zajednički oblikovali u prostor i sadržaj posebne kulture građenja i življenja.
Najveći dio postojanja Dubrovnika njegovi su stanovnici znali: gdje, zašto i kako žive, a stranci su znali kome su došli u pohode pa je svaka, baš svaka namjera najprije bila uljudna i obzirna… i kada je krenuo tsunami globalizacije, koja znači vlast nad globusom, moć da se opljačkanim novcem pljačka baš sve što donosi novu pljačku – činilo se da vrhunce svjetskih čovječanskih dometa neće biti moguće osvojiti. Bio je to privid zbog prilagođene taktike niza malih poteza, sitnih ugriza, doziranih otrova. Onda je zastor pao i činilo se s njim i Dubrovnik. Gase se baklje koje najavljuju predstave i uvodi blješteći light show.

Utišavaju se trubaduri, a uvode decibeli od kojih puca Orlandov kip. S mora dolazi okupacija golemih plastičnih nemani, koje dovlače desetke tisuća ljudi. S cruisera, koji je svaki veći od grada, u more se izlijeva otpadni smrad, a na ulice grada iskrcava buka, gužva, nered mase koja poput najezde termita ulazi i ždere sve pore. Došli su u aranžmanu marketinških agencija, tour operatora, kruzerskih ureda i lokalnih primitivaca. Mase stranaca bauljaju bez veze, a domaći svijet bježi. Uživaju jedino biznismeni, mi bi rekli "ljudi od posla". Ništa ne znaju o Dubrovniku, ali dobro računaju. Više ljudi – veća zarada, a drugo i nije važno.
 
'Zeleni beton' na Srđu
 
Gramzljivi i bezobrazni u odnosu na sam Grad osjećaju se prazno, zbunjeno i iskompleksirano pa hine superiornost na najgori mogući način. Pokoreni mediji opčarani prate, a političari im se silno ulaguju. Jedini američki veleposlanik, koji je javno izbačen iz američke diplomacije William Montgomerry izazvao je salvu oduševljenja s idejom da Stradun postane Times Square. Ocvala i odbačena Ivana Trump izjavila je kako je Stradun idealno mjesto za niz kockarnica i noćnih klubova. Ovih dana Krešo Dolenčić objavljuje svoju viziju šarenih staklenih kupola po Gradu koje bi ga učinile Dubaijem. Oliver Frljić stavio je Ljetne igre u novu poziciju: Publici vire glave iz gumenog pokriva gledališta, dok im pod nosom skaču klikovi, slijeva se krv, i traje silovanje.

I tako raznim putevima na Srđ se popela čudovišna ideja i njena agresivna propaganda. Golf na vrhu kamenjara zimi izloženog svim vjetrovima, u proljeće i jesen kišama, a ljeti nesnosnim vrućinama. Oko "zelenog betona" kako golf naziva greenpeace, s palicama, lopticama i rupicama planira se 678 različitih objekata na prostoru površine četiri sadašnja Dubrovnika. Jasno da se to neće dozvoliti, ali bio bi poseban gušt pustiti ih da sve sagrade, da Dubrovnik unište, da turisti pobjegnu glavom bez obzira i oni ostanu bez žuđenog profita. Frenkelovima treba zahvaliti što su nas postavili pred ogledalo, razbili iluzije da se može biti pasivan u svijetu koji je bespoštedna arena, i doveo nas pred gotov čin: ili pustiti ili ne dati.

Radi se o, najblaže rečeno, kontroverznom čovjeku, internetom i medijima vijesti o korupciji, istragama, i sličnom, redaju se bez prestanka. Ono što se prodaje kao investicija koja nosi razvoj upravo je obrnuto. Nema ekonomske isplativosti za Grad jer cijeli Projekt sve naplaćuje za vlastitu dobit. Dobiveno je 10 godina oslobađanja od poreza i poticaj u iznosu od 45 milijuna kuna. Takozvani investitor profitirao je na: tisućama hektara slabog plaćenog zemljišta, prenamjeni u građevinsko zemljište, izgradnji trafo stanice i druge infrastrukture vrijedne stotine milijuna eura, korištenje besplatno gradskih plaža, prometnica i ostalih sadržaja.

Sve to ne može naplatiti glavnu dobit a to je profit na brendu Dubrovnika. A Dubrovnik "dobiva": svu štetu od velikog gradilišta, navalu tisuća turista sa Srđa, pretvaranje grada u kolodvorsku destinaciju, pritisak na preopterećeni gradski promet, zagađenje svih mogućih vrsta i trajno uništenje cijele vizure tog plemenitog područja. Priča se približava kraju. Dubrovčani nakon dugo vremena okupljeni oko brige za svoj grad i svoju budućnost vjeruju u dobar ishod referenduma. Ja bi upozorila na glavni adut "investitora" koji leži u novousvojenom Zakonu o strateškim investicijama, koji čeka u pričuvi ako se procjeni da su svi mogući ručkovi i sve što ide uz to stvorili obavezu da se u Projekt ide.

Provincijski snobizam

Asocijacija na ručak nije samo naslovnica jednog tjednika u kojem investitorica Frenkel ponosno nabraja s kojim facama iz svijeta ruča, nego zato što se u Hrvatskoj zna i tko je ručao od naših faca, ali i onih koji su ručak odbili. Stvarno se treba zaustaviti na nekim detaljima do kuda se može srozati novinarstvo, europska građanska uljudba i normalan čovjek pa da se postavi npr. ovakvo pitanje: "Udajom za Aarona Frenkela i vi ste postali dio globalne poslovne zajednice. Jeste li u svjetskom biznisu ili politici stekli nove prijatelje?".

Bože sačuvaj i pitanja pa nije trebalo ni očekivati drugačiji odgovor, lekcije i ocjene rada hrvatskog premijera i ministra. Kritika da se kod nas stvara strašno antipoduzetničko raspoloženje, a ulagači donose kapital, radna mjesta, nova znanja i tehnologije…" Ima i dalje pitanja: "Uz bogatstvo obično idu i privatni avion, posluga, vila za odmor itd. Imate li vi sve to?" Potvrdan odgovor djelomično je objavljen ispod retuširane slike na naslovnici. A dodano je i novo ime Ruth i učenje hebrejskog. To je lijepo, privatno i nezanimljivo.

Ipak zanimljivo je razmisliti o provincijskom snobizmu koji misli da će tako postići neki efekt u gradu gospara i u svakom pogledu ljudi svjetske klase. Spominje se ručak s Clintonom. Odlučih nazvati Billija na privatni broj i odmah se javi. U prisnoj smo vezi od kada sam mu pomagala oko onog malog gafa s Monikom. Nije ga jasno brinulo što će reći svijet na činjenicu da šef glavne velesile vodi svjetsku politiku, a ispod stola mu miss Levinsky. Ali malo se zabrinuo da bi Hillary mogla zanovijetati ako ništa drugo barem reda radi, zbog publiciteta, jer i ona se udajom za velikog političara priprema za ulazak u biznis i politiku.

Posredovala sam kod predsjednika Malnara da ga sklonimo u Republici Pešćenica dok se bura ne stiša. O tome često pričamo zgode kad se čujemo, a ovaj put sam dodala pitanje ruča li s gospođom koja se tako i tako zove, izgleda slično kao na korigiranoj fotografiji s naslovnice hrvatskog tjednika i koja doduše po svojim riječima "ne igra golf, ali se nada da će ga uskoro početi igrati na Srđu". I čujem odgovor: Nikada čuo! No, ne treba to shvatiti sasvim ozbiljno, nestašni i pomalo rastrojeni Bill, ne mora točno pamtiti gdje je tko za stolom i pod stolom i zašto se s nekim našao. I za kraj još dvije perle iz spomenutog intervjua.
 
Ljepote treba čuvati
 
1. "Premijer i ja trebali bismo naći na kraju: on bi meni trebao čestitati na upornosti, a ja njemu zahvaliti na podršci Vlade". Dobro je dobiti javno i pisano priznanje tko čudovištu na Srđu daje podršku, ali ovdje je važna riječ: upornost! Asociram na sljedeće. Kada su Slovenci odlučili nastaviti prisvajanje našeg teritorija započetog 50-tih godina prošlog stoljeća, i ne vratiti dvije milijarde i 200 milijuna eura novca hrvatskih štediša, onda su s naše strane od mudrog prof. dr. Vladimira Iblera slovenci, što radite, zar ni jedan zahtjev nemate niti jedno pravno uporište? Odgovor je glasio:

"Točno, znamo mi to, ali mi ćemo vas dobiti na upornost". Ovih su dana upornošću dotjerali do predzadnjeg koraka. Arbitražnoj komisiji za granice na moru podnijeli su zahtjev za cijelim Piranskim zaljevom i ucrtali svoje more do Venecije, a o novcu hrvatskih štediša naša službena politika i dalje pregovara iako se zna da su Amerikanci i Europska unija Sloveniju prisilili na ratifikaciju. Narod, javnost, u slučaju svih hrvatskih gubitaka pa i onoga na Srđu očekuje drugačiji rasplet situacije: dokaz da se upornost na zlom putu ne isplati!

2. Još jedan citat iz famoznog intervjua o kojem će jednog dana netko u Dubrovniku pitati Nina Đulu kao što će jednu pevaljku pitati je li stare prijatelje našla u Beogradu. Citat Maje Ruth Frenkel glasi: "Prije 10 godina svatko s kime bih razgovarala govorio bi mi da je čuo za ljepote Hrvatske i pitao što bih mogao raditi u Hrvatskoj. A danas su komentari tipa "Don't touch." Nije na hebrejskom, nego je na engleskom, pa ćemo mi prevesti na hrvatski: "Ne diraj!"

E svijete i sudbino u kojem živimo. Biznismeni gladni novca kao vampiri krvi kad čuju za ljepotu pitaju što bi s njima trebalo raditi. Neka poslušaju Dubrovčane. Ljepote treba čuvati da bi se u njima uživalo, najprije oni – a ostali po zasluzi. Može i prema bogatstvu. Samo nije Frenkelica najbogatija Hrvatica kako im velikim crvenim slovima tepa "Globus". To sam ja – vlasnica cijelog Dubrovnika pa ga volim, sanjam i čuvam po miloj volji. Ekstra profit u cijeloj toj priči su moji prijatelji među novinarima i političarima koji su odbili poziv na ručak i nose majice "Srđ je naš".

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana