Natrag
21.4.2019 02:33

facebook

twitter

google

rss

dulist

Sam svoj majstor

31.3.2019 @ 21:20 Ivan Jelčić dulist IN / Slušni aparat
6;6

Podijelite:

U tekuću glazbenu godinu ušlo se odlučno i oštro, tako da se čak ni najpovršniji pratitelji rock scene ne mogu požaliti na nedostatak kvalitetne muzike. Čak i ako samo pratite preporučeni (i sponzorirani) sadržaj streaming usluge po vašem izboru, dobili ste odlične nove albume Overkilla, Swallow the Sun i Soen te sasvim pristojne novitete veterana Candlemass i Type O Negative (pardon, A Pale Horse Named Death). No, za malo frekventnije konzumente mainstream ponuda nije ni približno dovoljna pa je potrebno zagrebati dosta dublje ispod marketingom zagušene površine.

No, grebanje i iskopavanje podzemlja se definitivno isplati, jer za svaki razvikani band ispod površine pronalazimo barem tucet fantastičnih predstavnika do-it-yourself scene.

Prva preporuka je ujedno i jedini album koji je izdan u prethodnoj godini. Otkrio sam ga tek nedavno (na moju veliku žalost jer bi sigurno bio pri samom vrhu moje top liste za 2018.), a najviše iz razloga što ne da je samo nezavisno izdanje underground scene, već uz to pripada country glazbi. AMIGO THE DEVIL krajem je godine izdao veličanstven album ‘Everything is Fine’, koračajući stazom depresivne folk-rock tematike kojom su prethodno kročili Johnny Cash, Tom Waits i Nick Cave. Ovaj potonji je čak i jedan od svojih albuma nazvao ‘Murder Ballads’ kao odrednicu pravca tradicionalne glazbe koja potječe još iz srednjeg vijeka u djelima Samuela Pepysa. Uz minimalnu instrumentaciju – gitara, banjo i perkusije – Amigo u trinaest poglavlja predstavlja tragedije ovisnosti o narkoticima (’Cocaine and Abel’), bračne nevjere (’I Hope Your Husband Dies’) i osamljenosti (’Everyone Gets Left Behind’), te bezobzirnih prevaranata i profitera u meni najdražoj ‘Hungover in Jonestown’. Country glazba nije čest izbor u našim krajevima, no Amiga definitivno ne smijete propustiti.

Do prije nekih mjesec dana ime katie kRUel nije mi značilo apsolutno ništa. No, prateći linkove te linkove sa tih linkova u stilu ‘šest stupnjeva razdvojenosti’ u playlistu mi je dospio album ‘The Rise and Fall of Cannibal Planet’, šezdeset minuta grunge-rocka u stilu Melvinsa i Babes in Toyland. Ovaj nizozemski kvartet predvođen vokalisticom Nathalie Houtermans već punih šest godina djeluje na lokalnoj sceni i iza sebe ima nekoliko studijskih izdanja, no ovaj, drugi po redu dugosvirajući album je njihov do sada najbolji uradak, a posebno treba izdvojiti stvari ‘Carnal City’, ‘Lover’ i ‘Still’. Za očekivati je da će, uz malo truda i publiciteta, Katie Kruel uskoro postati značajniji čimbenik nizozemske underground scene.

Album koji se nalazi na samom vrhu moje ovogodišnje top-liste u nastajanju je ‘A Shortcut to Insanity’ (tehnički izdan 30. prosinca 2018. – dovoljno blizu za mene) svestranog Šveđanina Johna Strömsheda koji snima i izvodi glazbu pod brandom LIGHTSABERS. Ako ste se ikad zapitali kako bi zvučao Beck da svira black metal, ili što bi se dogodilo da se Kurt Cobain rodio dvadeset godina ranije i pobijedio na audiciji za Misfitse, dovoljno je da poslušate ‘With Horns’ i ‘From the Demon’s Mouth’ ili pak ‘Tangled in Barbed Wire i ‘Born Screaming’. Jednostavno je impresivno da samo jedna osoba može imati toliko raznolikih ideja i mnogostranih pristupa tematici u svega trideset pet minuta trajanja albuma. Nakon što se potpuno oduševite ovim albumom, preporučam da se posvetite i prethodnim albumima u njegovoj diskografiji.

I za kraj, najnoviji član moje underground liste je debitantski album punk ekipe iz Omahe, Nebraska – THE SCABY GHOULS. Na svom istoimenom albumu, u nepunih dvadeset minuta neodoljivo podsjećaju na legende scene The Cramps i Misfits, uz diferencijaciju koju donosi ženski vokal fantastične Denise Hazard. Daleko izvan mainstreama sa sedam stvari horror i povijesne tematike (zombiji, Strava u Ulici Brijestova, nikad riješeno ubojstvo Crne Dahlie) iznimno su zabavni, a moja omiljena ‘Road Ragin’’ je definitivna preporuka za sve kojima kišnog petka ujutro treba ekvivalent trajanja ovog cijelog albuma za automobilom prevaliti etapu od Batahovine do Kantafiga. Definitivno ćete se pridružiti refrenu pjesme: ‘Why can no one drive in this fu**ing place?

FOTO:

Facebook

Komentari





O autoru: Ivan Jelčić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana