Slušni aparat

SLUŠNI APARAT Punk nije mrtav, ali je ostario

 

Nekoliko daNa pred premijeru prve sezone nove dokumentarne serije ‘Punk’, koja se od 11. ožujka emitira na TV platformi Epix, došlo je do blago rečeno neumjesnog odmjeravanja snaga ostarjelih ikona punk-rocka. Incident koji je tog tjedna nemalo zabavio glazbenu javnost zbio se na promotivnom panelu održanom u Sir studiju u zapadnom Hollywoodu gdje su se za istim stolom našli John Lydon/Johnny Rotten, Marky Ramone i Henry Rollins, a popis panelista zaokružili su Donita Sparks (L7), Duff McKagan (Guns’n’Roses) i koproducent ‘Punka’ John Varvatos.

Šezdesettrogodišnji Lydon ubrzo je preuzeo glavnu riječ i u svojoj najboljoj ‘The Filth and the Fury’ maniri (tim je riječima tabloid Daily Mirror 1976. godine opisao Sex Pistolse) najprije se obrušio na Rollinsa okarakteriziravši glazbu Black Flaga dosadnom. No, kako je njegovu metu (prvi) susret s legendom punka očito više zabavio nego razljutio, Rotten je vrlo brzo svoju pažnju usmjerio na tri godine starijeg bubnjara Ramonesa, odmah ga udarivši tamo gdje boli – prigovorivši mu naravno kako nije izvorni član Ramonesa jer Marky nije svirao na njihove prve tri ploče, najzaslužnije za nastanak žanra.

No, Marc Bell koji je kao član Voidoidsa bubnjao na ‘Blank Generation’ Richarda Hella (1977.), ključnoj ploči njujorškog punka, svojim je čvrstim bruklinskim naglaskom spremno optužio Rottena da je maznuo Hellov modni stil kao što je posudio i sve ostalo. Jer taj suosnivač Televisiona prvi je bojao kosu i koristio pribadače kako bi uvezao isparane odjevne predmete. Uslijedile su i teže riječi, a atmosfera je eskalirala gotovo do naguravanja. Punk je blag prema mladosti, dok s druge strane zrelosti ne oprašta hinjenu neprilagođenost, pa je bilo malo neugodno gledati starješine žanra kako se ponašaju djetinjasto; Rottena kako proračunato glumi dvorsku ludu, pleše i krevelji se pred kolegama kao da mu je dvadeset, a jedinog preživjelog Ramonea (kako on zna reći, iako to i nije puna is tina) kako ne može sakriti povrijeđeni ego. U konačnici, sraz Pistolsa i Ramonesa je malo i medijski isforsiran. Ramonesima nitko ne može oduzeti krunu, ali opet nije niti daleko od istine da je nekada davno međusobni animozitet postojao, najviše jer su se Njujorčani osjećali ostali zakinuti za popularnost koju su Pistolsi dobili preko noći da bi izgorjeli samo nakon jedne ploče, bez obzira koliko značajne.

Epixov četverodijelni dokumentarac počinje točno tamo gdje treba – u in dustrijskom Detroitu s proto-punkerima mC5 i Iggyjem i njegovim Stoogesima. Tijekom prvih deset minuta uz Iggyja, koji je jedan od koproducenata serijala, kao sugovornici se izmjenjuju Wayne Kramer (mC5), Sylvain Sylvain (New York Dolls), Keith Morris i Henry Rollins (Black Flag), Jello Biafra (Dead Kennedys), Debbie Harry (Blondie) te spomenuti dvojac iz ‘fajta’ s početka teksta, ali i brojni drugi suvremenici neglazbenici, novinari, fotografi, izdavači… Priča se iz Detroita seli u New York i prati scenu vezanu uz mitski klub CBGB, dok je druga epizoda posvećena britanskog odgovoru na novi zvuk, a u središtu priče su Sex Pistolsi i nešto manje The Clash, ali i The Slits kao posve ženski bend. U trećem dijelu ‘Punk’ se vraća u američka predgrađa i bavi se nastankom hard-corea u Reaganovoj eri, a završna epizoda tematizira 90-te, grunge i ekspanziju tzv. pop-punka i riot-grrrl pokreta.

Kao najbolja značajka ovog serijala nakon odgledane prve dvije epizode nameće se kvaliteta odabranih ‘svjedoka’, jer o nastanku i razvoju punka govore neki od apostola žanra, a pritom je nemoguće ne primijetiti da je, unatoč auto-destruktivnosti rock’n’roll životnog stila, dosta izvornih aktera u dobrom stanju tijela i duha, poglavito Iggy koji u 71. godini radi ono što se ni upola mlađi od njega ne bi usudili – kožnu jaknu nosi na goli torzo. Najtanji aspekt ‘Punka’ je priča koja se uglavnom ne miče iz plićaka, plutajući općepoznatim mjestima i držeći se više puta ispričanih činjenica te je takva manje atraktivna poznavateljima materijala, ali je zato više nego dobar uvod mladim ‘studentima’ ovog, najozloglašenijeg, glazbenog pravca. Za detaljniji pristup možda treba pričekati drugu sezonu jer materijala ne nedostaje. Do tada bi svakako valjalo preporučiti film ‘Danny Says’ iz 2015., koji govori o Dannyju Fieldsu, menageru Ramonesa i jednoj od najistaknutijih figura u nastanku žanra. Hard-coreom se uspješno bavi ‘American Hardcore’ iz 2006., dok je ‘The Future Is Unwritten’ (2007.) posvećen Joe Strummeru (The Clash), a Sex Pistolsima ‘The Filth and the Fury’ Juliena Templea iz 2000. godine.

FOTO: epix.com

 

 

Pročitajte još

D.J. setovi koji su ‘pokvarili’ Coachellu

Petar Ipšić

Godišnja nagrada grada za kanjon pun čudaka

Ivan Jelčić

Neuništiva mašina i dalje se kotrlja

Petar Ipšić