Natrag
25.4.2019 02:03

facebook

twitter

google

rss

dulist

Beyonceina mlađa sestra objavila je prvo remek-djelo

20.3.2019 @ 19:29 Petar Ipšić Slušni aparat
3;3

Podijelite:

Hrabrost je u umjetnosti uvijek bila nagrađivana, nekad smjesta, a ponekad utjecajem onog fenomena kojeg političari vole zvati ‘naknadna pamet’. Autori i izvođači koji se ne boje izaći izvan svoje zone ugode dopuštaju sebi i svojoj publici da se razvijaju, osim naravno ako nije riječ o Ramonesima ili aC/DC, kada je izvorni zvuk koji su stvorili dovoljno revolucionaran da je i samo njegovo recikliranje dar s neba.

Stevie Wonder, ikona američkog soula i funka i nekadašnje čudo od djeteta, u 70-im godinama prošlog stojeća naredao je gotovo nenadmašnu nisku od pet albuma koja je u glazbenoj povijesti poznata kao njegova klasična faza. Počevši s ‘Music of My Mind’ (1972.), a dosegnuvši stvaralačku i komercijalnu kulminaciju dvostrukim ‘Songs in the Key of Life’ (1976.), Wonder je u samo pet godina osvojio 11 nagrada Grammy. Niz je prekinuo 1979. godine, kada nakon trogodišnje pauze od snimanja radi stilski zaokret i izdaje dvostruki album ‘Journey Through The Secret Life of Plants’. Osim što je taj album bio jedan od prvih digitalno snimljenih albuma, nemalo je koketiranjem s new ageom iznenadio tadašnju kritiku i publiku, sigurno više blagonaklonu prema eksperimentima nego što je slučaj danas.

Četrdeset godina poslije ‘Journey Through…’ poslužio je kao polazna inspiracija Solange Knowles, pet godina mlađoj sestri popularne Beyonce, za njen četvrti studijski album ‘When I Get Home’. Poput nekih od najzanimljivijih jazz-hop i neo soul ostvarenja prošle godine (Earl Sweatshirt, Noname) i ‘When I Get Home’ je sa svojih 38 minuta vrlo sažeto i fokusirano ostvarenje koje je glazbena posveta teksaškim korijenima, posebno njenom rodnom Houstonu, a Solange je neo-soul, funk i R&B nadogradila jazz, hip-hop i trap formama. Minimalizam je ovdje prevladavajuća odlika, dok repetitivnost glazbenih obrazaca, koju je Solange preuzela od spomenutog Wonderovog albuma, samo doprinosi hipnotičkom učinku. Album ima i svoju, jednako zadivljujuću i evokativnu, video verziju, koju je Solange sama režirala, a čime je ‘When I Get Home’ postao i multimedijski projekt.

Slušajući ga prvih nekoliko puta nameće se osjećaj da je ‘When I Get Home’ kolaž sastavljen od nedovoljno razrađenih skica pjesama, a takav dojam dijelom pojačava i trajanje većine pjesama koje rijetko prelazi dvije i pol minute. No, ubrzo se album počinje otvarati kao pažljivo promišljeno, zaokruženo i minuciozno izvedeno djelo i otkrivati niz zanimljivih vokalnih dionica i profinjenih instrumentalnih fraza. Na meditativni ritam kakav je Solange ponudila ovdje uglavnom ne može plesati, bar ne u klubu. ‘Stay Flow’ i ‘Binz’ jedine su pjesme koje imaju nešto više groovea. Dvije najduže pjesme, od kojih je ‘Almeda’ prvi singl, a ‘Sound of Rain’ vjerojatno jedan od budućih, produkcijski potpisuje neizbježni Pharrell Williams, dok se od ostalih gostiju ističu reperi Gucci Maine, Playboi Carti i Tyler, the Creator kao i glazbenici Dev Hynes, The-Dream, Panda Bear te njujorški free jazz dvojac Standing on the Corner.

Solange Knowles na sceni se pojavila 2002. kao 16-godišnjakinja, a prve uspjehe ostvarila je šest godina kasnije singlom ‘I Decided’. Izdanjem ‘True’ iz 2012. odmiče se od R&B-ja u pravcu retro popa i elektronike, da bi 2016. snimila svoje najzrelije ostvarenje, album ‘A Seat at a Table’ koji joj je donio prvi Grammy i kojim je dala naslutiti kako se neće dva puta zaredom držati istog recepta. Ako je taj album bio njen ‘oK Computer’ onda je ‘When I Get Home’ njen ‘Kid A’. Svakako, riječ je o jednom od najboljih glazbenih ostvarenja prvog tromjesečja 2019. godine.

FOTO: www.solangemusic.com

Komentari





O autoru: Petar Ipšić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana