Slučajan susret ili možda ne, pomalo pripreman telefonom preko majke joj Pere Dragojević, baš ispod Zvonika, kad do Straduna dođu zadnjim brodom zadnji kupači s Lokruma. Dolaze njih tri, prepoznajem njih dvije, Pere je najmanja, Anu ‘znam odmah’, a između je Odessa, Anina kćer, najveća među njima. Ana nekad Košuta, odavno već Stork, reći će šaljivo kako je nekad bila ‘košuta’ a sad je ‘roda’, što bi značilo u prijevod njeno današnje ime.
– Lokrum je nekih 80 posto razloga zašto dolazimo ljeti! Predivan je i treba sve učiniti da takav i ostane. Pobjegnemo tamo svako popodne dok sam tu, doma u Gradu. Ujutro sam u Lapadu, Odessa trenira tenis i zahvaljujem ljudima iz teniskog kluba koji su nam izašli u susret. Jako je lijepo u Lapadu, nekad sam govorila kako ne bi nikad išla iz Grada, ali nakon svega mislim da bi se tamo čak i preselila! – za početak ove priče će Ana.
Ana Košuta, danas Stork, jedna je od najboljih plivačica u povijesti ovog sporta u našem gradu. Dvije godine za redom bila je birana za najbolju sportašicu Dubrovnika, tamo negdje 1978. i 1979. ili možda 1980. godine, nakon svih godina više nismo sigurni ni u godine, ali tu smo negdje, tek potvrđuje: ‘Blizu smo, ne sjećam se više točno!’
‘Trudili smo se dolaziti bar svake druge godine’
– Dugo godina sam već u Americi, prvi put sam otišla 1989., bila na nekom malom studiju i ostala godinu dana, vratila se doma 1991. na kratko, ali onda opet otišla i od tada sam van Grada, u SAD. Prvo smo živjeli u Los Angelesu, pa u Santa Barbari, a već neko vrijeme živimo u jednom malom gradu pored, moj suprug Matthew, naša kćer Odessa i ja. Do Grada smo dolazili stalno, kad god smo mogli, dok je Odesa bila mala i po par mjeseci bi ostajala ovdje, mogla sam i zbog posla, bila sam freelancer, ali kako je ona narasla, nove obaveze, trudili smo se dolaziti bar svake druge godine, na nekoliko tjedana, a evo sad smo tu nakon tri godine! – uvodni je dio, a onda i pojašnjenje.
– Otišla sam u neko čudno vrijeme, godine su prošle za čas, udala se, dobila kćer, po zanimanju sam… Kako prevesti, pojasniti… Dizajner grafičke produkcije! Ne, nisam u Ameriku otišla zbog plivanja, što mnogi krivo misle! Istina, plivanje mi je pomoglo dosta. Kad tamo tražiš posao, jedno od pitanja je i je si li se bavio sportom. Moj prvi posao bio je u školi plivanja, učila sam djecu plivati! Te prve godine u Americi u Los Angelesu živjela sam i spavala na tom bazenu, što malo ljudi zna. Šalila sam se kako kuća u kojoj spavam ima dva otvorena bazena koja se griju. Imala sam 22 godine, uz taj posao se i školovala, išla na večernja predavanja, snalazila se i bila sam, kad sad pomislim, jako hrabra, ne znam bi li opet… Ali bilo je to lijepo iskustvo – dio je iz razgovora kojeg smo vodili u emisiji ‘Đirata tirada od Grada’ HR Radio Dubrovnik.
Kako ti izgleda Grad kad do njega dođeš nakon pauze od dvije, tri godine, pitam ju.
– U mojoj Žudioskoj ulici, gdje sam i rođena, dosta se tog promijenilo i baš bi voljela doći malo zimi, to mi mnogi ovdje i savjetuju, kad je Grad mirniji i samo sa našim ljudima i našim festama.
‘Neka i običnim ljudima bude bolje’
Ovo ljeto kaže, su došli ranije, baš za izbjeći sve te gužve, ali su već upali u njih. ‘Kakav je Grad?’ – bilo je iduće pitanje Ani.
– Moje mišljenje možda i nije važno, netko će tako reći, ali za sebe smatram da sam dijete Grada, tu sam rođena, moja majka je tu rođena i tu živi, moja none također, moje dijete govori hrvatski, a zapravo – dubrovački, pa evo, vajda imam neko pravo… A opet, ne znam što reći! Svatko se žali na nešto, restorana ima puno – drago mi je što za sada nema McDonaldsa i sličnih fast food – brodova također, znam kako mnogi ljudi od toga žive i sve se to ‘kao’ još može podnijeti, ići ranije do place, ali mene, kao stanovnika Grada i nekoga tko nema duple prozore, muči taj neki red i mir na Stradunu i u Gradu nakon nekih ura! Nema nekog respekta prema građanima koji se bude u pet ujutro i idu na posao. Ako će ovi domaći ljudi živjeti u Gradu i ako se ti ljudi brinu o ovom Gradu i zimi kad nema turista, onda neka se netko brine i za te ljude koji još uvijek u njemu žive. Sve se mora staviti u neki bolji red, neka neki ljudi zarade, ali i neka običnim ljudima bude bolje.
Slijedom toga, pitamo je o njenoj mladosti u Gradu…
– I mi smo nekad izlazili vanka. Do kasno. Škerce koje smo radili kao mladi prepričavam mojoj Odessi, ali bila je tišina i bili smo tiho, da nas ne čuju! Naše none su pazile na nas, i kad se ide vanka i kad se vraćamo doma. Ali nitko nije uništavao Grad, pravio buku bez potrebe. Dakle, iskreno, svaki put kad dođem na ljeto sve je gore i gore i mislim kako trebam doći zimi ovdje i uživati u Gradu. Moja majka bude zimi kod nas, ali evo, to bi očito trebali mijenjati.
Prva asocijacija na plivanje je?
– Banje! Tamo sam počela plivati. Prve banje su uvijek bile na Banjama, to mi je majka Pere usadila. Redovno 1. svibnja na kupanju na Banjama. One stare Banje… Odavno nisam bila na Banjama, godinama. Imamo barku malu, od moje 16 godine, asiste je Pere i Toni, i s njom idemo naokolo, do Orsule ponajviše. Zapravo, naučila sam plivati u Betinoj spilji s dvije godine, a počela sam s plivanjem sa nekih 6, 7 godina i to ne svojom voljom, već zato što je Pere radila na bazenu i bilo je zgodno da i ja tu budem. Dobila bi i sendvič. Nisam baš voljela plivati, malo i zbog kičme, te je sve zapravo počelo slučajno. Bila je dobra ekipa, neko natjecanje, zaplivala sam i ja, sjećam se leđno na 100 metara i dobila jedan bod, svoj prvi bod, i tako je počelo. Prvo Jug, pa Belevue, pa četiri godine u Beogradu u ‘Zvezdi’, zbog sjajnih uvjeta jer samo su oni tada imali veliki zimski bazen. Mi smo ovdje zimi trenirali u hotelskim bazenima dugim 25 metara, što je bilo zaista nemoguće za neki napredak.
Sjećanja sa druženja, a ne rezultata
– Iskreno, nakon svega, samo plivanje me nikad nije puno privlačilo, veći razlog mi je bilo dobro društvo i posebno sjajna putovanja. Obišli smo cijelu Europu, dobar dio svijeta, pa zimske pripreme u Austriji gdje sam naučila skijati, to je bio veliki razlog zašto sam plivala! To nam roditelji nisu mogli priuštiti, a plivanje je moglo. Nikad nisam govorila o rezultatima, iskreno i ne pamtim ih, možda one do desete godine, prve uspjehe, radije sam govorila o putovanjima, o našim zabavama, druženjima nas djece i roditelja, to su bile te naše feste i čari putovanja – kaže Ana i dodaje:
– Evo, sjećam se Mediteranskih igara u Splitu 1979., imala sam tek 12 godina i plivala sam za seniore. Velik događaj, čak je i Tito bio na otvorenju. Znam kako sam plivala kraul na 400 metara, ali se ne sjećam rezultata. Bila sam i na Univerzijadi u Zagrebu, to mi je bilo zadnje, znam da sam tad upoznala Dražena Petrovića. Tog se sjećam, a rezultata ne. Olimpijadi sam uvijek bila blizu, bila sam u tom Olimpijskom timu, ali nikad novaca, te nikad nisam bila na Olimpijadi.
– Prestala sam 1987., malo zdravlje, malo mi se više nije dalo. Sjećam se kako je slijedeće godine bila neka Balkanijada u Bugarskoj, tamo sam već bila i meni se više nije dalo pripremat godinu dana za taj put! Prestala sam s plivanjem kao državni prvak. Eto, toliko iz sjećanja na moje plivanje nakon svih ovih godina…. – zaključuje Ana.