Natrag
23.5.2018 18:30

facebook

twitter

google

rss

dulist

SKOPJE-ATENA-TIRANA Jeftino, a raskošno: Putovanje koje vas neće razočarati!

10.2.2018 @ 17:45 Dulist dulist IN
18;18

Podijelite:

Trenutno čitam odličnu knjigu britanskog akademika Igora Rudana: Točna boja neba pa ću na početku ovog malog putopisa iskoristiti prigodni citat iz nje: ‘S vremenom čovjek zaboravi sve svakodnevne događaje pa se pod stare dane sjeća samo svojih putovanja.

Piše/foto: Željan Konsuo

Samo dramatične promjene vlastitog okruženja, kao one prilikom putovanja, mogu usporiti tijek vremena i ponovno potaknuti sve osnovne ljudske instinkte, uključujući mehanizme samoodržanja i dugotrajno pamćenje.’ Osnovni motiv putovanja bila je jug-ova utakmica Lige prvaka u Ateni protiv Olympiakosa koja se igrala 24. siječnja, a odluka za odlazak automobilom je dodatno olakšana jer se avionom trebalo putovati cijeli dan preko Zagreba i Frankfurta. Društvo za putovanje autom nije nikad problem okupiti, a ovaj put su u sastavu bili samo Maro Konjevod i Željko Jelić koji su išli po novu makedonsku akviziciju za mnk Square. Cestovna udaljenost do Atene je skoro ista kao do Brescie (s kojom je jug igrao u prethodnom kolu) otprilike 1200 km u opciji, koju preporuča Viamichelin, preko Skopja. Istina postoji i kraći odabir preko Tirane u dužini od 1040 km, pa je pala odluka zbog zanimljivosti putovanja koristiti drugu varijantu za povratak. Iako sam vozio ‘u komadu’ dionicu do Brescie (sve autoput od Ploča), za Atenu bi to ipak bilo prenaporno pa su u planiranju puta postavljena međuodredišta Skopje u polasku, a Tirana na povratku. Odluka za zabilježiti par redaka s ovog putovanja je najviše iz razloga što se naši sugrađani iznimno rijetko odlučuju na putovanje ovim rutama.

Prva dionica – put Skopja
Prvi dan je odrađena dionica do Skopja u dužini od 500 km za nešto više od sedam sati vožnje. Put iz Grada ide preko Trebinja – Nikšića – Podgorice do Skadra u Albaniji (cca 200 km). Kad sam pred petnaestak godina bio prvi put u Albaniji u Skadar se ulazilo preko drvenog mosta pa je zbog težine samo vozač ostao u autobusu, a konjske zaprege su bile ravnopravne na cestama. U razmacima od svakih pet godina prođem kroz Albaniju i vidljiv je stalan veliki napredak (zlobnici bi rekli zbog toga jer su krenuli od nule). Tridesetak kilometara južnije od Skadra počinje autoput koji vodi na Kosovo. Tih stotinjak kilometara autoputa (uglavnom planinski uspon) napravili su Amerikanci kako bi povezali njihove velike vojne baze na Kosovu s lukom Drač u Albaniji. Napomena za sve koji idu na Kosovo da su za ulazak potrebne putovnice ako nemate biometričke osobne iskaznice, a kod ulaska platit ćete i 15 eura osiguranja za auto jer na njihovom području ne vrijede zelene karte. Na Kosovu prolazimo Prizren te prije Prištine skrećemo za Uroševac (Ferizaj) pa ulazimo u Makedoniju i nakon manje od trideset kilometara smo u Skopju.

Makedonci nas vole
Uvijek je lijepo doći u Makedoniju ako ništa onda barem iz razloga što nas Hrvate u toj zemlji zaista vole. Skopje je lijep grad koji je, istina, zadnjih godina dobio novo lice koje se mnogima i ne sviđa jer su ga vlasti pokušale napraviti „još starijim i ljepšim“ sa postavljanjem monumentalnih spomenika u rasponu od Aleksandra Velikog pa do kopije pariškog slavoluka pobjede. Navodno su vlasti za projekt Skopje 2014. potrošile preko 500 milijuna eura za izgradnju neoklasicističkih građevina, trgova, fontana, spomenika… Ipak vrijedi to vidjeti jer sam uvijek mišljenja da treba nešto naučiti i na tuđim pogreškama.
Ali Makedoniju treba promatrati najviše kroz srdačne stanovnike, divne krajolike i naravno kroz sjajnu gastronomiju s puno mesa i povrća, vrhunska vina i glazbu u mnogim lokalima (cijene su toliko niže od naših da me strah ljutnje naših ugostitelja).

Prije Atene Meteori
Drugi dan je planirano putovanje od Skopja do Atene (preko Gevgelije i Soluna) u dužini od 700 km (skoro isključivo autoput), a koje smo mi odlučili još produžiti za otprilike 150 km jer smo smatrali da je šteta iznova ne poći posjetiti Meteore. Meteora (u prijevodu s grčkog: lebdjeće stijene ili stijene obješene o nebo) je skupina od šest grčkih pravoslavnih manastira (pod zaštitom UNESCO-a) izgrađenih na visokim kamenim liticama koje poput stupova strše u nebo, pored grada Kalambake. S razlogom su Meteori u svim vodičima označeni kao mjesto koje u Grčkoj treba svakako obići. Atena (klasik među putovanjima kojeg su mnogi ‘odradili’) ovaj put neće ostati zapamćena po dobrom Jugovom rezultatu, ali to nas nije omelo da nakon utakmice, po starom običaju, pođemo do Koste u Pireju na ‘simboličnu’ količinu janjećih čopova. Kostu je najviše zanimalo kad će ga Đuho opet posjetiti, jer mu je bio stalni gost u svojoj grčkoj trenerskoj epizodi. Četvrti dan je ostavljen za 730 km puta do Tirane (cca 400 km autoputa kroz Grčku, ali i albanske ceste su bile iznenađujuće dobre). Suputnike sam maltretirao s postom do kraja puta, ali rana večera u ribljem restoranu na plaži u Draču je potpuno anulirala njihove duševne boli. Takvu kvalitetnu ribu nismo odavno vidjeli, a naš odabir je bio veliki, još živi, romb i veliki tigrasti gambori uz vrhuska albanska vina (cijena opet ispod 200 kn po osobi). Tirana je bila apsolutno pozitivno iznenađenje, možda je najbolja sugestija budućim putnicima da zaborave sve unaprijed stvorene predrasude. Centar grada je urbanistički posložen s lijepim parkovima, trgovima i zonom koja je prepuna modernih lokala i restorana te trgovina kojih se europski gradovi ne bi posramili.

Albanija – zemlja bunkera
Za kraj smo se odlučili vidjeti što turisti sugeriraju kao dvije najzanimljivije točke u Tirani i zaista nismo požalili. Svi imamo sliku Albanije kao zemlje bunkera, opravdano jer ih je po cijeloj zemlji Enver Hoxha (u razdoblju od 1975. do 1983.) ‘posijao’ točno 173.371, odnosno jedan bunker na 11 stanovnika. Najveći bunker u Tirani pretvoren je u muzej BUNK’ART. Čak i vodstvo iz naših muzeja i DPDS-a bi tu imalo što naučiti o multimedijalnom prikazu, sjajno sređenim WC-ima duboko pod zemljom, moderna vizualna komunikacija i super brzi otvoreni wi-fi u cijelom bunkeru koji je u stvari mali grad u brdu. A od modernih atrakcija tu je Dajti ekspress koji je najveća žičara na Balkanu, dužine kao da je od hotela President na Babinom kuku dovedena na vrh Srđa (naša žičara ima jedan međustup, a ova ih ima sedamnaest). Na vrhu su smješteni moderni restorani i barovi, manji hotel, ulaz u nacionalni park s potpuno uređenim zelenilom. Sjetih se svih dubrovačkih promišljanja o žičarama i neću dalje… Posljednji dan putovanja je bio cestovno najmanje zahtjevan (udaljenost Tirana – Dubrovnik je samo 300 km, odnosno manje nego od Dubrovnika do Šibenika) pa smo imali i vremena za duži ručak u Skadru na rijeci Bojani. Iako smo na cijelom putu prošli ‘bezbroj’ granica nigdje nismo imali nikakvih neugodnosti niti čekanja duljih od pet minuta, a svi putevi su bili skroz ‘uredni’. Za kraj savjet – kada budete htjeli planirati zanimljivo putovanje sa skromnim budgetom (trošak goriva i cestarina do 1000 kn) uputite se u Makedoniju i to prvo u Skopje pa na Ohrid (obavezni biseri) i onda se preko Tirane i Skadra vratite doma. Za četiri do pet dana upoznat ćete zanimljive krajolike, razne kulture, gastronomije, a nećete puno potrošiti.

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana