Natrag
17.1.2019 01:45

facebook

twitter

google

rss

dulist

SJEĆANJIMA GOSPOĐE ZORE Koja je to skladnost života bila!

13.7.2016 @ 19:17 Boris Njavro Ulicama moga Grada
6;6

Podijelite:

Sad već i zvanično znamo, tisuću je stolova namijenjenih raznim ugostiteljskim „uslužnim djelatnostima“ s dozvolom gradskih vlasti postavljeno po ulicama Grada, uvjerljivo više od današnjeg broja stanovnika unutar zidina.

Oko tih stolova s dozvolom naših gradskih otaca je četiri tisuće stolica, skoro kao ne tako davno stanovnika unutar zidina. Ulicama Grada između svih tih stolica i stolova sve se teže može proći, slalom je to guranja i neugodnog neizbježnog gledanja u pjat skupe i loše hrane naših dragih turista. A, kažu, bit će ih još i više! Pohlepa za zaradom na svaki mogući način sad već ulazi u završnu fazu. „Take money and run“ postao je postulat i moto današnjeg Dubrovnika. Ni po čemu drugačiji od onog „tko je jamio, jamio je!“ James Joyce, veliki irski pisac i autor za sva vremena kultnog romana „Uliks“, jednom davno je zapisao kako „Rim živi od prodaje leša svoje bake“, misleći kako se zarađuje na povijesti ii onome što su mu ostavile i izradile stare generacije. Danas, kad bi vidio naš Grad, za njega bi vjerujem zapisao isto, pohlepno zarađujemo na onome što su nam stari ostavili, bez imalo obzira i želje da bar to staro sačuvamo i ostavimo nekim generacijama koje dolaze iza ove naše. Svjesni smo, odavno se izgubio svaki sklad, ono što je bio ponos našeg Grada.

Sjećanjima u Plovane…
Tih stolova i stolica za sada je još uvijek najmanje na gornjem dijelu Prijekog, jer zbog skalina ih je i nemoguće postaviti. Pa se tuda, posebno onih već spomenutim labirintom ulica podno Minčete i uza skale, još može na miru. A tuda, tim ulicama, još uvijek šetamo sjećanjima na zgode i neku davnu čeljad zahvaljujući gospođi Zori Brajević, skriveni u našoj saloči od života „Fontani“, u hladu Ulice Uske, bez gužve i uz malo bave. Tu je i naš vječni i istinski gospar od Grada Tomislav Šuljak, koji Grad zna u dušu pa mu „svaka valja“, a naiđe tu još drage čeljadi za spomenut koju. Gospođa Zore ne krije, rođena je 1941. te se i te kako sjeća i onog rata, Drugog svjetskog, te kreće iznova u sjećanja. „Mi bi se kao djeca išli igrat ispod Minčete, tad je to bila placeta, zemlja na tlima, za vrijeme tog rata, za NDH to smo naše igralište zvali „Junak“ , a onda je došao kraj toga rata, nova vlast, sve se promijenilo, pa i ime tog našeg igrališta, a mi, djeca ko djeca, rekli bi doma i dalje „idemo se igrat do Junaka!“, a doma bi nas matere odma’ ispravljale „ma ne u Junaka, već u Partizana!“, a završilo je tako da smo mi djeca dugo iza govorila „Idemo se igrat u Junn… Partizana!“ I tako smo sjećanjima gospođe Zore Brajević ušli u njenu rodnu ulicu, jednu od njih nekoliko iz ovog labirinta prolaza podno Minčete, u Plovane skaline, ulicu krivudavu od početka do kraja, ali i jednu od onih ulica Grada prelijepa i životna imena kojim je nazvala nekad njena čeljad. „Evo, za početak sjećanja na svu tu dragu čeljad koja je nekad tu živjela, sjećam se našeg dragog dunda Nika koji je držao znani vinski podrum na Prijekom. Nas bi kao djecu slali dolika do njega po vino i što još treba za doma. Ne samo naši iz doma, mater i ćaća, već i susjedi, kad bi nas vidjeli na ulici kako se igramo. Samo te zovnu, „Aj’!“ i nema da nećeš! Moralo se slušat starije, vazda! Moja susjeda draga teta Marica, muž joj je bio Slovenac i nisu imali djece, tako bi meni kao maloj djevojčici dala malu bročicu da im pođem kupit vina. Nikad veliku, već malu bročicu, da se ne vidi što im idem kupit. Odem ja do dunda Nika, al’ zaboravim koje vino, pita on mene onako malu „Koje vino, bijelo ili crno?“, ja mu rečem da ne znam, a on će „A za koga je?“, rečem mu da je za tetu Maricu, a on će „Onda je bijelo!“ Ma ta naša teta Marica bila je svima drago čeljade, a čučala je jako mačke. Kako tada nije bilo vode u kućama,već bi je uzimali s neke od gustijerni, kojih je bilo na sve strane, onda bi njoj neka od mačaka upala unutra, pa bi nastao kazin, svi bi na brzinu tražili kakvu šticu za izvuć’ mačku vanka!“

Neke lijepe užance
„Sjećam se i onih UNRA paketa koje su nam Amerikanci slali 1948. godine, u njima su bile i male čokoladice, a kako je od jedne naše druge susjede, tete Marije muž, dragi dunda Tonći, bio jako bolestan, nije mogo ništa pojest alavija, naše bi majke njoj za njega dale te naše čokoladice. Digle bi nama djeci, da bi dale njemu bolesnom, jer njih su svi voljeli, eto kako se tada živjelo i voljelo. A kad je umro, mi djeca se nismo smjeli igrati. Al’ se sjećam, tada, kad je umro, dobili smo naše čokoladice od matera. A, djeca ko djeca! Ma je bilo puno tih nekih lijepih užanca, koja je to skladnost života bila. Red neki se poštivao, evo, kao čišćenje naše ulice, svi bi u tom sudjelovali. Ma u svim ulicama na Prijekom, u Gradu. Zalije se ulica brokom vode već gore na vrhu i mete se prema dolje. Svak’ ispred svog ulaza. Jednom, te tako davno, doselila nam neka nova čeljad, kupili kuću gori ispod MInčete, pa kad su žene počele čistit ulicu, ta nova gospođa ih pitala „A što to činite?“ A kad bi netko umro iz susjedstva, nije se smio vidjet dim iz nijedne kuće, iz nečijeg fumara. Poštivalo se. A kad bi bile prove od Igara gore na Pelinama ili na Minčeti, onda bi gospođe rekle: „Jeben’ im je život, po cijelu noć rade, aj odnesi im kafu!“ A smeće bi se ostavljalo u brokama, zakačenim na čavao ispred kuće, ne na tle, da ga ne bi mačke razgrabile, a onda bi izjutra rano „gospar čistač“, tako smo ga zvali, jer smo ga štovali, obišao sve ulice i sve to odnosio u većoj kanti. I tiramola više nema, a i to je bio sklad i znalo se kako treba robu sušit. Posebna je žica bila za ženske gaćice i korpiće, ne bi se vidjela s ulice od žice sa lincunima, jer šta ima tko gledat kakve ko ima gaćice! A tek bikini, kostim s kupanja! „Podne rogato“ tako smo mi djeca zvali to vrijeme dana kad se moralo bit doma, u kući, od podne do četiri ure popodne, to se znalo, nikoga vanka nije smjelo bit, to je vrijeme za odmor. I još nešto, ne sjećam se da smo mi koristili ključ od kuće, vazda bi ga ostavljali u portelu, jer nikad nitko nije kuću zaključavao. Kad bi nam rodbina došla iz Konavala znali su gdje će ga naći!“ sjećanja nadolaze gospođi Zori.

Nase u Grad
Ajmo malo i o njoj, po ocu Niku Zore je Konavoka, on je iz Pločica, a majka Ljubica je iz Donjih Brela pored Makarske, „s dvije bande svijeta, al’ su se jako čutili!“ Na koju godinu pošla je iz Grada, al’ se vratila vrlo brzo, pa Zore i tu ima priču. „Naučila sam na Grad, morala sam se vratit nase!“ smijehom će gospođa Zore. Rodila se u Plovanim skalinima, a nakon nekih godina dobila je stan u Pejtonu od „Vrtlara“ u kojem je radila cijeli radni vijek. Ma, iza Domovinskog rata ga je prodala i kupila manji stan na Svetoj Mariji, u Ulici svetog Šimuna, starija čeljad bi rekla u Ulici Smokvina, kako se nekad zvala ta ulica. „Ma jedva sam čekala, duša mi je ostala ovdje u Gradu. Kako sam radila na Pilama, tamo đe je sad „turistička zajednica“ bio je godištima „Vrtlar“, vazda bi bila po Gradu, do Pelina bi se popela svaki dan, a u Pejtonu bi samo spavala!“ I ovaj zadnji, Domovinski rat provela je doma, u Gradu. „Doživjela sam dva rata, pedeset godišta između njih, šta je to! I oba puta pamtim kako je čeljad zvala Minčetu „spasiteljicom“, jer tamo smo se skrivali od bombardiranja u oba ta rata. I tada kao dijete i sada. I još pamtim svaki detalj kad sam bila dijete, sirene, bombe, pa avione kad su 1945. bacali višak bombi u more iza Lokruma. Za ovoga rata bili smo svi skupa, u tom strahu družili smo se i sve dijelili, lozinka na ulazu, jer nije bilo struje i u strahu nisi ni vidio ko dolazi, bila nam je „Minčeta“. A glavni organizator bio nam je naš dragi Pero Limunada, on je vazda, a i tada u najtežim danima, pravio škerce i činio nam te dane malo boljim i veselijim.“ A onda je „na trpezu“ Zore iznijela i koju staru fotografiju. „Nemam ti nešto slika, nije to bilo vrijeme od slikavanja. Nešto sam našla u toj staroj škatuli od crevalja, pa vidi kako se bilo nekad gore na Pelinama i ispod Minčete, te u našim Plovanim skalinima…“ u kojima smo i dalje uz njena sjećanja.

 

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana