Natrag
24.4.2019 16:10

facebook

twitter

google

rss

dulist

SJEĆANJA IZ ANTUNINSKE Trčati prije lopte

16.3.2016 @ 16:03 Boris Njavro Ulicama moga Grada
8;8

Podijelite:

Danas možete svašta napisati, postoji, kažu „velika sloboda izražavanja“, ali malo je tu hrabrog, poštenog i iskrenog izražavanja slobode. Ovisnost novinara o raznim „gazdama“, sponzorima i političkim pokroviteljima je ogromna, te će istina, kakva god bila i koliko god boljela, teško „izaći na svijetlo dana“.

Valjda je tako i kod nas, u Gradu. Pa kad sve to napisano pročitamo i rečeno čujemo, a vidimo što se događa oko nas, ostaje upitati se što je zapravo danas Dubrovnik? Obična ponižena bezimena filmska kulisa, ni ljepota Grada i Straduna u toj kulisi nije korištena, već je preoblikovana u nešto potrebno još jednom filmu. Postali smo jeftina marketinška destinacija, jer se „potiho“ saznaje kako menadžeri bogatog Mercedesa jeftinije nisu nigdje prošli, te će, kažu, doći i dogodine i svake naredne godine. Postali smo najjeftinija ponizna roba filmskog i auto svijeta, prodali smo svu ljepotu za jeftine novce, prodali smo ponos i tradiciju, prodali smo identitet, dušu, ukinuli stanovnicima Grada osnovna životna prava slobode kretanja. Kaže naš „androidni“ knez kako smo najbogatiji Grad, hvaleći se tom prodajom svega za „jeftine škude i solde“, ali u tim hvalama ne spominje se kako stanovnici tog bogatog Grada kad i manja kiša padne redovno nemaju ni pitke vode, kako mjesecima nema vožnje glavnim ulicama, kako i ovo, i ono… kako Dubrovnik zapravo puca po svim šavovima. I Orlando puca, lagano i neprimjetno, možda sve dok se i od njega neka suluda zarada ne nasluti. Ne razmišljajući puno o značenju svoje izjave, naš „androidni“ knez reče kako će od Dubrovnika napraviti Gotham City! Lapsus, možda, ali očito i neznanje, samim tim i glupost, jer Gotham City je u stripu i filmu o Batmanu grad zlih ljudi, kriminalaca i čega sve ne. Ako od našeg Grada naš knez to želi učiniti, strah me priznati, ali na dobrom je putu. Po svemu što čini, a malo tko o tome svemu „slobodno i hrabro“ piše.

Koliko se sjećam…
„254 skalina su bila sa Straduna do naše kuće! Koliko se sjećam… a vjerujem da je tako, jer uvijek bi ih brojao kad bi išao po vino dolje do Prijekog mojima doma ili nekome iz susjedstva. Na Prijekom je bio taj naš vinski podrum, jedan od njih nekoliko tada na Prijekom. Uvijek je unutra bilo mračno i hladno, vonjalo je na ocat. Sjećam se da je u tim vinskim podrumima bilo kupiti i kokte, u malim staklenim bocama koje su se držale u metalnim gajbama, kojih više nema nigdje. Kad god bi krenuo niza skale netko od nas djece, netko bi nas sa nekog prozora zvao i pitao da kupim i njima litru, dvije… pa i kruh, dolje u pekari Gulina. A kako je dolje, na samom početku ulice, pored Straduna, gdje je živjela obitelj Zanini, bila i mala butiga gdje se pravila soda, i tu bi sodu trebalo nekome kupiti. Pa onda nase, punih ruku svega kupljenog, uz te skaline do doma!“ prisjeća se nekadašnji stanovnik Antuninske Davor Mojaš, dok pijemo kavu i lagano se spominjemo nekih dragih ljudi, ali i događaja iz te ulice. Davora i ne treba posebno predstavljati, dugo godina novinar i urednik kulture Radio Dubrovnika, obilježje i urednik lista mladih „Laus“, još više Studentskog teatra „Lero“ kojeg godinama vodi i osmišljava sjajne predstave, bilo bi toga još, svakako znano, vrlo bitno i drago obilježje Grada. Vraća se u sjećanja u svoju nekadašnju ulicu: „Zamisli kako je bilo Meštru Matu „Novinaru“ doći doma uz te skaline, sa ona dva štapa i sa bolesnim nogama. Još dolje, na pola ulice, zvao bi sestru Maru da dođe pred njega, nosio joj je objed svaki dan. U toj ulici sam živio od rođenja, majka Ana, otac Mladen pomorski kapetan, sestra, bili smo podstanari u Antuna Srijemsija, on je u kuću ulazio s Pelina, a mi na prva vrata iz ulice odozgo. Dugo sam, kao klinac, mislio da se ulica zove Antuninska po njemu. Tu smo živjeli do moje 14, 15 godine, završio sam osmi razred osnovne u Gradu kad smo preselili u Šipčine, što mi je bio šok. U potpunosti!“

Igre oko rubineta
„Vrata ispod nas svako ljeto i na svake Igre dolazila bi velika balerina Vesna Butorac, niže su živjeli Sabljići, ispod njih Meštar Mato, a ispod njega Antun Simatović i Milo Hrnić. Jedno vrijeme u našoj ulici živio je i Đelo Jusić, još je tu bilo muzičara, te smo očito bili i „ulica glazbe.“ Preko puta nas živjela je draga žena Danica, koja bi skupljala drva, to je kasnije kupio znani nam Pero Limunada. Tu je neko vrijeme živjela i Valerija, draga i na svoj način čudna dama, koja je jako voljela pjevati, posebno opere, onako sama za sebe, ali dovoljno glasno da bi je čula cijela ulica, po cijeli dan. Napisao sam davno i jednu priču o njoj, nazvanu upravo „Gospođa Valerija“, Ispod nje živjela je gospođa Nikura, koja je bila čistačica, a niže su živjeli Bonačići, Žarko i Karmen. Jedno vrijeme u našoj ulici živio je i Feđa Šehović, a još niže gospar Đuro Raduić koji je radio na Igrama i brinuo o smještaju svih izvođača!“ lagano će kroz sjećanja Davor spominjati nekadašnju čeljad ulice mu, a onda se prisjetiti i nekih dječjih avantura. „ Preko puta ulaza u našu Antuninsku ulicu, na Pelinama je rubinet, mislim da je još uvijek tamo, tu su sušile robu sve žene naokolo, pa i moja majka. A tu naokolo rubineta na Pelinama mi djeca smo igrali nogomet i „na glava“ i druge neke naše igre, manje – više bosi, iako su bili za igru neugodni žali na podu. Znala bi nam u tim našim igrama lopta odletjeti u ulicu, pa sve dolje na Stradun, a tad bi nastala strka, trebalo je „trčati prije lopte“, kako bi je spasili i sačuvali prije nego se uz put i niz skale ne izgubi!“

Djedovi, butige i betule
Odvela su Davora sjećanja na te dane djetinjstva u Antuninskoj i po Gradu i do butige njegova djeda po majci, koja se nalazila preko puta crkve Svetog Josipa u Ulici od puča. Njegov djed Šandor Žigmond, Mađar rođen u Budimpešti, bio je krojač, do njegove butige Davor bi kao klinac često navraćao, „redovno prije i iza škole“, a tu bi znao sresti i Mata „Novinara“ koji je i njegovom djedu prodavao foje. Djed mu Šandor često bi u pauzama s posla navraćao do betule „Garište“ u Širokoj, gdje su se redovno na marendi i čašici razgovora okupljali tadašnji meštri raznih struka Grada. Davorova baka po majci Ilonka rođena Čajagy također je bila Mađarica, družila se i sa glumicom mađarskog porijekla Žužom Engreny. Djeda po ocu Pava Mojaša, koji je imao betulu „Jadran“ na Kantafigu, Davor ne pamti. Kad su odselili iz Grada, upisao je Gimnaziju, te se priključio „Leru“ i „Lausu“. U svim tim vremenima i selidbama, malo je ostalo sačuvanih fotografija jer „nismo se u ta vremena mnogo fotografirali, rijetko, a i kad bi se netko snimao, razvijanje slika bilo je jako skupo, te bi se razvile samo one male sličice, na kojima se zapravo malo toga i vidi“. Da, ostalo je još nešto za kraj sjećanja; „I još nešto, koliko se sjećam, u našoj ulici nije bilo puno mačaka! Ne znam zašto, ali svakako manje nego u drugim ulicama. Glasale bi se posebno u veljači, kad bi svojim mijaukanjem i uzdasima najavili proljeće!“ Davor će za kraj ove naše kave sjećanja.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana