Natrag
21.11.2018 21:17

facebook

twitter

google

rss

dulist

ŽIVOT NA JUGU Agram – grad

16.4.2017 @ 18:22 Dulist.hr Vaše vijesti

Podijelite:

Odveo me put u Zagreb, na kratko, zapravo jedan dan. Od obaveze ostalo mi je taman toliko vremena da se nađem s nećakom i prolunjam malo po gradu, tom nesuđenom mjestu svojeg života.

O njemu sam čeznutljivo maštao nakon završenog fakulteta, što se s vremenom, kako to obično biva promijenilo gotovo do indignacije, koja je rasla nakon dva ponovna dulja boravka, na specijalizaciji i subspecijalizaciji. U vrijeme kada sam završavao fakultet, osim ako nisi bio wunderkind, između ostalog s dobrim pedigreom, nije bilo šanse za dobivanje niti plaćenog staža, a kamoli posla na zagrebačkim klinikama. Ta opcija postala je moguća tek kad sam završio specijalizaciju, uz uvjet keširanja sveg uloženog novca u svoju edukaciju, kao da ništa nisam radio četiri godine, varaždinskoj bolnici u slučaju promjene radnog mjesta.

Srećom mi je tada već mladenački san odlepršao i ta ideja prestala biti interesantna, na sreću svih, vjerojatno i mojih roditelja koji bi sigurno financijski pomogli u tom nerazumnom činu da sam pokazao malo veći interes. Moj moto, pragmatičan i proročanski bio je i jest: ‘bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu’! Međutim imam još jedno živo sjećanje, o onim poslijeratnim godinama kad sam svojom stažističkom plaćom, zahvaljujući dramatično srozanim cijenama u Dubrovniku, mogao nekoliko godina zaredom ljetovati u tom gradu u koji sam se na prvi pogled zaljubio.

I pomislio sam kako bi lijepo bilo živjeti i raditi ovdje. Čak sam i poduzimao i neke početne korake u tom smjeru, do jeseni nekoliko godina kasnije, kad sam završio u njemu na stručnom skupu. Jako je padala kiša tih dana, kako nikad u životu nisam doživio. Slijevala se bujica Supilovom ulicom do ulaza u grad od strane Ploča, pa dalje na Stradun koji je postao najveći zamisliv dječji bazen. Šanse da ne budeš u sekundi mokar do kože bile su nikakve. Slika koja mi se stvorila tada, grada potpuno drugačijeg od ljetne žege, i ideja (naravno pogrešna), da tako izgleda period od rujna do travnja, da ću biti zatvoren u stanu zbog vremena, pokolebala je moje planove.

Izgleda da je ipak već tada bilo izgledno kako ću ja, dvadesetak godine kasnije, sličnu kišu doživjeti sa skoro dubrovačkim prebivalištem. To je vezano s time da ne biramo mi odluke već one nas, mi se samo bezuspješno trudimo izbjeći ono što je neminovno. A evo me sad, kako hodam zagrebačkim ulicama, s laganom vrtoglavicom, možda od smoga, ili pogleda koji nikud ne seže jer ga prekida slijedeći blok zgrada, a nebo hvataš samo ako glavu zabaciš. Promjena perspektive koju poznajem, i pokušavam shvatiti je li to uzrok zašto osjećam tu laganu omaglicu ili nešto sasvim drugo? U izlogu jednog od kafića, kojih je sve više, uglavnom uniformiranih, sjedi čovjek s kavom i vodom za visokim stolom i popunjava kockice matematičke bilježnice sa križićima. Ili su to neka slova? Možda anagram ili neka kombinacija čije rješenje niti naslutiti ne mogu.

Na Cvjetnom trgu čekam nećaka, stojim jer su klupe usrane od golubova bombardera. Žena u srednjim godinama ipak sjedi na njoj, s djetetom od neke tri do četiri godine pokraj sebe, možda pošteđenoj ili ju je obrisala prije. No kako se ignorantski drži možda joj je zapravo i svejedno. Razgovara s nekim dosta dugo na telefon, puštajući dječaka da žvače lisnato tijesto iz vrećice koju drži na krilu, da bi mu se pošto prekine obratila na engleskom: ‘Look, the statue!’, pokazujući na kip Petra Preradovića. Po izostanku topline u komunikaciji shvatim da je to moderna kinderfrajla, a dječak vrlo vjerojatno dijete neke imućnije hrvatske obitelji koja ga priprema od malih nogu za borbu na inozemnom tržištu rada ili nešto sretnija varijanta da je dijete nekih stranaca zaglavljenih u Hrvatskoj, pa da mu se zato obraća na engleskom. Osjetim pod rukom knjigu u torbi, Krležu kojeg aktualno čitam, i Kamila Emeričkog, buntovnika, njegovog besprijekornog mađarskog i njemačkog, njegove borbe s početka 20. stoljeća, kad je barem naizgled znao tko su mu neprijatelji (ako je sve u životu borba, i da ako nemaš neprijatelja onda si ga moraš stvoriti).

Tko će biti kriv tom mališanu za petnaestak godina? Hoće li možda i on čitati Krležu ili što idemo dalje sve se više udaljava on od nas, ne zato jer stoji već zato što ga nismo sposobni stizati?! I ponovno taj osjećaj. Svaki put kad se pojavi, a češće mi se dešava u posljednje vrijeme, sjetim se divne knjige Orhana Pamuka ‘Čudan osjećaj u meni’ (prijevod koji sam ja čitao), koji je po meni nespretno preveden u Hrvatskoj u ‘Čudno je u mojoj glavi’ jer to u meni i moja glava nisu jedno. Ja u sebi osjećam se čudno, moja glava naizgled je potpuno u redu. Dolazi Dominik, više nije malo dijete koje sam nosio na ramenima, nekako u isto vrijeme kad sam planirao prvi put otići živjeti u Dubrovnik. Sad me više ne treba toliko, tada možda još jest. Vjerojatno sam s ovom odgodom ugradio nešto od sebe u njegovo biće. Priča mi o svojem faksu, prijateljima, planovima. Pita me kako sam, što radim? Nije li mi dosadno?

Objašnjavam mu da ja ne poznajem dosadu jer služim da zabavljam one kojima je dosadno, a to je nešto na tragu Kierkegaarda ili potpuno suprotno. I kako se približava trenutak da treba krenuti shvaćam da je taj osjećaj u meni možda Weltschmertz ili inačica. U avionu na povratku vrti se propagandni spot o Zagrebu na kojem hodaju ljudi tim ulicama kojim sam prolazio nekad i danas, u kostimima iz Kamilovih godina i nekom jeftinom radnjom o zamrznutom vremenu i isto tako zamrznutim emocijama. Zato je usporen, valjda da bi dao na značajnosti tim beznačajnim slikama koje bi trebale buditi nešto naslijeđeno u nama, nešto čemu želimo uteći, jer jedino tako imaju smisla, kao ambalaža za proizvod koji danas ima potpuno drugačiji sadržaj. Odmah budem sretan što se vraćam gdje ništa nije upakirano i gdje mi ništa ne zaklanja pogled, i nestaje, barem na kratko vrijeme taj čudan osjećaj.

dr. Siniša Car

Komentari





O autoru: Dulist.hr


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana