Kada bi državnici, obitelji i narodi imali snage(i pristojnosti)vidjeti sebe u historijskom ogledalu ostali bismo pošteđeni mnogih tragedija. Ovako, svijet je rashomonijada, šahovska ploča u kojoj razuzdane emocije, bankarski egoizam i izdaja intelektualaca kolo vode.
Činjenica da je u ustaškom pokretu bilo idealista i da su širom Europe instalirani progermanski režimi ipak ne amnestira onoga tko na bilo koji način veliča (pogotovo pred mladima) NDH!
Režim koji je imao konclogore, rasne zakone i koji je slijepo slijedio Hitlera do konačnog poraza bio je desetljećima hipoteka koja je velikosrbima i komunistima, pa i međunarodnoj zajednici omogućavala da ‘vežu ruke’ Hrvatskoj. Sam vođa tog režima, dr. Ante Pavelić poput kućnog psića uvlačio se prije II. svjetskog rata Mussoliniju, tijekom rata Fuhreru, a iza rata SAD-u u krilo.
Da, postoji i hrvatski ambasador u Parizu (moj dragi profesor) koji drži sliku Josipa Broza Tita u službenim prostorijama. Tako i neki veličaju Napoleona, tj.osobu koja je izjavila da smrt milijuna ljudima njegova kova ne znači baš ništa.
Bi li taj Napoleon sa svim svojim talentima danas koristio konclogore i totalni rat, npr. nuklearni?
Poznavajući njegovu biografiju u to nema dvojbe. Ne smijemo crno bijelo gledati svijet očima ostrašćenih nogometnih navijača. Tito je ratni zločinac poput većine državnika iz II. svjetskog rata, bonvivan i pomalo hohštapler, čovjek hladne emotivnosti ali i žilav strateg, veliki državnik i utemeljitelj Ustava iz 1974. kojim je odškrinuta mogućnost hrvatske samostalnosti.
Da nije baš sve bilo crno u NDH svjedoči vrlo objektivno Ivo Rojnica, kojega je sa zanimanjem čitao i Titov gradonačelnik Zagreba V. Holjevac. Otrežnjujuće istine nude I. Jakovljević, katolički intelektualac i predsjednik Društva književnika Hrvatske, rodom Mostarac, zatočen od Pavelića u Jasenovcu, umro iza rata u partizanskom istražnom zatvoru; te Ante Ciliga, istarski intelektualac, bivši komunista i zatočenik Jasenovca.
Ja neću biti manji Hrvat i manji katolik ako priznam da je Jugoslavija nastojala biti socijalna država i da je pokušala (često bezuspješno) podići vlastitu industriju. Prekid sa Staljinom (1948.), otvaranje prema slobodnom (tzv. Zapad) i trećem svijetu (tzvnesvrstani), uzimanje Krleže i Pozderaca za savjetnike veliki su Titovi potezi, iako je to nastavljanje ideja Antuna Radića sa zakašnjenjem od 70 godina. Zanimljiva bi bila analiza JNA,1971,Golog otoka,UDBE i KOS-a,partitokracije…
I tako u situaciji ekonomskog sloma, sa prošlošću koja se Milišićevim riječima vraća poput Dakse bumeranga, sa odljevom mozgova i priljevom lex Perkovića, sa sljedbenikom fašistoidne četničke ideologije na čelu Srbije i homoseksualnim brakovima kao preokupacijom vlasti, sa perfidijom svjetske politike i hladnom računicom EU mi nismo u stanju jasno vidjeti prošlost,a nekmoli organizirati narod za kreativniju i moralniju budućnost.
Pomirba je conditio sine qua non, pomirba sa samima sobom, sa susjednim zemljama, sa Europom i svijetom, ali ta pomirba nije moguća bez odbacivanja zločinačkih ideologija, priznavanja objektivne povijesne istine i spremnosti da se za počinjene greške snosi i traži odgovornost moralna i materijalna. Kakva će biti budućnost zavisi o temeljima na kojima se gradi.
prof. Teo Trostmann