„Tko čeka, dočeka!“, rekli bi stari. Mlađi bi to pojasnili na svoj način: Tko čeka, gubi vrijeme! Nismo baš gubili vrijeme, već smo čekajući još jednu predivnu priču sjećanja na neke davne dane Grada i njegove čeljadi, napravili početni đir ulicama Miha Pracata i Između polača. I dočekali.
Zazvonio je mobitel, javila se Brigita Masle Dražinić. Konačno se vratila s Lastova, na kojem zadnjih godina provodi većinu ljeta. Vraćamo se iznova u Božidarevićevu, u ulicu umjetnika Grada. S razlogom. Za čut priču o ovoj ulici, njenoj čeljadi, o djetinjstvu i odrastanju u njoj, o Brigiti i obitelji Masle.
Saloča od umjetnosti
U središnjoj saloči njenog doma živi umjetnost. Na zidovima su slike Brigitinog oca, velikog slikara Antuna Masle. I jedna mala, portret Masle kojeg je učinio prijatelj mu, također veliki slikar Ivo Dulčić. U toj saloči bili su, pričali, sjedili, pili, družili se mnogi znani. Tu je bilo okupljanje umjetnika Grada i svih koji su do Grada navraćali; Danijel Dragojević i Luko Paljetak tu su nekad i pjesme čitali, Vlado Gotovac i čitao i pripovijedao.
Mnogi slikari, i hrvatski i dubrovački, navraćali su do Maslina ateljea. Mnogi glazbenici tu su tražili svoj mir. Arsen Dedić kao mlad učio je što je to umjetnost. Čak i obitelj znanog švedskog režisera Ingmara Bergmana tu je provodila svoje dubrovačke ljetne dane. I mnogi, mnogi drugi, zaboravit ću koga iz prisjećanja Brigite, koja je rasla i djetinjstvo provela uz sve te velike ljude, prijatelje svog oca. Uz priču, prelistavamo stare foto albume, zapravo stare zadaćnice u koje je veliki slikar uredno lijepio fotografije svoje obitelji, uz vlastoručne potpise i pojašnjenje tko je i kad na tim slikama. Na pjanu iznad bio mu je atelje, s prozorom koji je gledao na veliki đardin osnovne škole Centar.
Đardin škole Centar
Božanstveni đardin u kojem se za velikog odmora igralo jako puno djece između kaiša, kaka i pitospora. Brigita marendu nikad u školu nije nosila, preko velikog odmora dodao bi joj otac sendvič baš na taj prozor, usred njene igre. Igrala bi se djeca okolnih ulica u tom đardinu i kad nije bilo nastave, ponajviše ljeti, iako su ulazna vrata škole bila zaključana. Bez problema bi do svog školskog đardina prešli malim skrivenim mostom iza palače obitelji Saraka, koja je baš pored Brigitine kuće.
Tada, nekad, bilo je preko dvadesetak djece približno iste generacije tu u nekoliko ulica. Plus sva djeca iz ostalih ulica Grada, raznih godišta. Ulice su bile pune djece. I dječjeg smijeha. Čim bi se objedovalo, napisalo zadaću, nešto naučilo i obavilo po kući što bi trebalo, išlo se vanka. Na ulice. Pa igraj razne igre. Kad bi padala kiša, bili bi po kućama. Pa opet igraj neke druge razne igre. Poštivao se red, popodnevni mir, od dva do četiri, ljeti do pet sati. Prije i iza tih ura ulicama su vladala djeca. A gore, sa svog prozora, gledala bi ih draga gospođa Ivanka Eichner. Svi su imali respekt, poštivanje prema njoj. Al' s malo straha. Znala bi ih ona nekad i roditeljima špijat. Kad bi je naljutili.
Igre od djece
Svi su išli u Muzičku školu. Svi su nešto svirali. Bar po koju godinu. Pa su imali i svoj mali orkestar. Činili koncerte, skladali i improvizirali. A činili su i svoje predstave. Prave kazališne, dječji teatar. Brigita se prisjeća velike saloče, zapravo sobe s brojem 3. u konačištu, pansionu „Sunce“ kojeg su držale majka i tetka Miše Martinovića. Bila je to velika prostorija sa skalinima, kao scena, na kojoj bi Mišina Perica, Brigita i mlađa joj sestra Dolores, sestre Kordić i još neke djevojčice iz susjedstva igrale svoje predstave. I slavili rođendane. I igrali se. Svaki dan bi se zajedno igrale.
Posebno bi veselo bilo prvih dana ljeta, za blagdana Sv. Ivana i Sv. Petra i Pavla. Skupili bi ostatke drva i piljevinu maranguna iz obližnjih ulica Sv. Josipa i Pracatove, sve pripremili, te bi u večernjim satima zapalili vatre, koje bi, opet kao neku svoju igru, preskakali. Svi roditelji bi bili vanka, sa strane, uz zid, ali i uz njih. Posebno majke i none. Iznijele bi one male drvene stolice, pričale bi i smijale se dječjoj igri.
Vladao je neki građanski red, odnos poštivanja i uzajamne pomoći, pomagalo se, okupljalo, voljelo. Svaka od tih ulica bila je kao neka velika obitelj. S puno ljubavi Brigita tek zaključi kako joj je drago što je tu, baš u Božidarevićevoj rođena, te kako jako voli ovu dugu ulicu. Od sve te čeljadi koja se rodila u ovoj ulici, tu živi još njih jako malo. Dječjeg smijeha ni igre više nema. Danas iz ove ulice u školu Centar ide još samo jedan dječak, mali Vlaho.