Ulicama moga Grada

Rozario

Ulica Prijeko, koja presijeca uzdužno cijeli istoimeni veliki kvart Grada, počinje sa zapadne strane ulaskom kroz mali, niski i dijelom jako uski prolaz, rekli bi volat, nekadašnji svod, po dubrovački – bota.

Već na početnom zidu je i natpis s imenom ove duge i znane ulice, iako većina naših sugrađana misli kako Prijeko počinje tek kad se izađe iz ovog volta i malog prolaza, tamo kod crkvice Svetog Nikole, tamo gdje i počinje kamenom popločana šira ulica. Ulica restorana, rekli bi u ova naša vremena, kako je pomalo i pogrdno nazvaše, a zapravo nekad ulica dječjih igara, večernjih okupljanja čeljadi na skalinima, pjesme, kolende i života punog radosti, smijeha, skerca i kazina.

 

Crkva Rozario

 

Sastavni dio Prijekog i njegov početak, iako van ovog kvarta i smještena skoro pa uz sam taj volat, crkvica je Rozario i velika placeta ispred nje, točno tamo gdje je ulaz u Dominikanski samostan. Crkva Rozario bila je u vlasništvu istoimene bratovštine, koja je i izgradila nakon što su u 16. stoljeću dobili dio objekta nekadašnje slanice koja se nalazila iznad crkvice Svetog Nikole, na početku Prijekog. U arhivima piše kako je ova bratovština 1629. godine napravila svod sa strane ulice prema Prijekom radi proširenja. Možda bi poveznica s tom njihovom gradnjom i proširenjem mogla biti i nekadašnja i te kako zaboravljena i odavno zatvorena uličica zvana Bota od Rozarija, nekadašnji zid koji je s jedne strane dio Dominikanaca, a s druge drži dijelove nekoliko taraca kuća u susjednoj Zlatarskoj ulici. Upravo ovih dana taj zid, ostatak te davne ulice, nakon opasnog urušavanja počeo se obnavljati, točnije sanirati, a to čini naravno, a tko će drugo, nego Društvo prijatelja dubrovačke starine! A kako i ne bi baš oni, kad su im središte i kancelarije godinama, neki kažu i od prvog dana osnivanja, bile upravo ovdje, na izlazu iz spomenutog volta od Rozarija do Prijekog. Vratimo se još malo crkvici Rozario. Krajem osamdesetih godina, točnije u svibnju 1988., u njoj je održana izložba sedam tada mladih i malo znanih dubrovačkih slikara, tek završenih akademaca, nazvana 'Ružičnjak', a oni su Stela Grmoljez, Josip Ivanović, Božidar Jurjević, Marija Koprivica, Dubravka Lošić, Slaven Tolj i Nada Zec. Te godine manje znani, danas velika imena dubrovačke i hrvatske kulture, čime je ova, valjda i njihova jedina zajednička izložba svakako ušla u povijest naše umjetnosti.

 

Placeta Rozario

 

Poseban značaj odrastanju generacija klinaca Grada i njihovim raznih igrama dala je placeta ispred Dominikanaca i crkve Rozario. Zapravo, ova placeta nekad je bila jedno od većih igrališta klinaca Grada. Kad bi ih se skupilo više, zaigrao bi se nogomet preko cijele placete, gol bi bio ulaz u samostan, a kad ih je bilo manje, igralo bi se 'na glava', a bare, golovi, bila su vrata dvije crkve. Kad bi bila misa, nikom ne bi palo na pamet zaigrat neku od igara. Nedjeljom nikad do iza podne i iza objeda. Većina klinaca je ministrirala za vrijeme mise, nedjeljom bi se doma već iz jutra spremali, pa na misu, a na igru bi se mislilo tek popodne, iza mise. Okupila bi se tu na placeti ekipa s Prijekog, iz okolnih ulica. Ponekad, u pripremnog fazi za neki od turnira među kvartovima Grada, odigrala bi se prijateljska utakmica s nekom od ekipa, najčešće sa Svete Marije, ali veći turniri ipak bi se igrali na Pelinama, Iza Roka ili na nekoj većoj placeti. Naravno, malo tko je doma imao tuš, pa je odlazak do Porporele na kupanje nakon igre bio obavezan. A kad bi pala kiša, e onda bi se uvukli u Dominikanaca. A tamo bi se zaigrao stolnog tenisa. Dok bi se čekao red, zaigralo bi se i šah, te čekalo da stane kiša. Za poć' vanka, u neke nove igre.

 

Dragići iz Rozaria

 

Ivo Dragić – nipošto dugo čitanje prezimena, već kratko i brzo, onako konavoski, odakle mu je otac, što mnogi i ne znaju, pa oduže kad ga oslovljavaju – djetinjstvo je proveo živeći s obitelji upravo na izlazu prema Prijekom iz volta koji vodi s te placete pored crkve Rozario. Na toj placeti je proveo skoro pa svaki tren tih dječjih dana, zbog čega je valjda i ostao vezan za sport cijeli svoj život. Godinama je glavni tajnik Zajednica športa Dubrovačko – neretvanske županije, posebno usko vezan za rukomet, te je za svoj doprinos dobitnik i državne nagrade za šport 'Franjo Bučar' za 2011. godinu! I naravno, neizostavni je dio Grada po puno tog. Upravo u toj prvoj maloj kučici kad se izađe iz volta, onoj desno od ulaza u crkvicu Sveti Nikola, na pola Zlatarske ulice, tamo gdje je odavno restoran 'Rozario', živio je s ocem Antunom, majkom Lucom i mlađim bratom Nikom do svoje osme godine života. ''Nakon prvog osnovne selimo na Ploče, gdje je stari počeo gradit kuću i gdje od tad i živimo! I pazi ovo, taj prvi osnovne sam iz Grada išao u školu na Ploče, u zgradu Gimnazije, a kad smo prešli na Ploče, u drugom razredu sam odozgo išao u školu u Grad, u školu Centar! I nije mi bilo krivo, opet sam bar pola dana bio u Gradu! I stano se vraćao do placete za igrat se!'' Sjećanja na Grad, na Rozario, placetu i sve te igre nadolaze kako lista stare fotografije djetinjstva iz obiteljskog albuma. Puno imena, puno detalja, sjećanja…

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija