Natrag
12.12.2018 01:47

facebook

twitter

google

rss

dulist

REPORTAŽA: I TO JE GRAD Kako izgleda život u ‘željezničarskom naselju’

9.2.2015 @ 7:49 Nikša Miletić Grad
4;4

Podijelite:

Naslovna fotografija: Ratko Ljubenko

Iako je u kontekstu Dubrovnika puno lakše govoriti o monumentalnim građevinama koje zna cijeli svijet, jako je puno onih za koje ne zna niti većina Dubrovčana.

Jedan od najboljih primjera za to je tzv. ‘željezničarsko naselje’ na predjelu Kantafiga. Ne postoji nitko u Dubrovniku tko makar jednom nije prošao pokraj njega, a ako vas je put ikada naveo na današnji autobusni kolodvor, ili u grušku luku, morali ste primijetiti visoku ogradu sa šiljcima koja iz prostora ‘čupa’ nekadašnje ambulante i servisne prostore željeznice.

‘Živim ovdje jer moram’
– Ja sam svojedobno radio za Hrvatske željeznice i tako sam i došao ovdje za vrijeme rata. Za ovaj stan u kojem se sada nalazimo dobio sam prvo dozvolu za čuvanje, a kasnije sam podigao kredit kako bi ovo otkupio. Još otplaćujem – počinje svoju priču jedan od stanara ovog naselja koji nas je sa smiješkom pustio u svoj dom. Kaže, sve će nam ispričati jer razumije naš posao, ali ne voli se izlagati i tražio je da ostane anoniman.
– Ove zgrade s južne strane nekadašnje željeznice bile su popratni sadržaj, od praonica, do servisa za parnu lokomotivu. Nakon 1970-tih godina kad je Ćiro prestao voziti infrastruktura je ostala. Luka je i dalje funkcionirala, ali se oslanjala na kamionski prijevoz. Ljudi koji su bili vezani za željeznicu, uglavnom lošijeg imovnog stanja ostajali su tu stanovati – kaže naš sugovornik koji nam je uvodno iznio i kratku povijest naselja.
– Smokve više nema, ali cijela ova cesta i naselje nalazi se području bivšeg brodogradilišta. Cesta se nalazi na moru, a uz to brodogradilište se vezalo cijelo naselje. U vrijeme Austro-Ugarske dolazi do proširenja luke nasipanjem i time se dobiva dodatni prostor koji se u pravilu koristio za željezničke kolodvore – ističe on te nastavlja:
-Austro-Ugarska se ponašala sukladno pravilima kako struke, tako i prirode. Ova zgrada u kojoj smo mi, kao i kolodvor počeo se graditi 1896. godine u njemačkom stilu gradnje. To je cigla-grede-cigla stil gradnje. Ovo je trebalo biti privremeno i trebala se graditi zgrada od klesanog kamena, ali Austro-Ugarska je ušla u rat, iscrpila se ekonomski i nije imala sredstava – priča naš sugovornik kojeg prekidamo pitanjem:
Kako je danas živjeti na Kantafigu?
-Nemam gdje. Živim ovdje jer moram. Ušao sam tada u rizik i kupio nekretninu. Prestankom postojanja željeznice formirala se Luka Dubrovnik i ona je nas ogradila u ovu mrežu sa zadnje strane kuće. Ne djeluje to baš humano, ali valjda su takvi propisi. Moram reći kako nam je Luka Dubrovnik stvorila silne probleme tijekom godina. Ona nam je maćeha. Od vode preko kanalizacije do odlaganja smeća, uvijek je bilo nešto. Prije jedno 15-ak godina, pune tri godine se pokraj moje kuće odlagalo smeće iz kuhinja s brodova. Tu je bilo svašta i smrdjelo je nevjerojatno. U posljednjih desetak godina kamion direktno vozi smeće na Grabovicu i ono je balirano. Prije sam se u ljetnim mjesecima bojao zaraze jer brod može svašta i donijeti sa sobom – prisjeća se naš sugovornik.
– Koliko vam smetaju kruzeri i autobusi? – zanima nas
– Ljeti uvijek dođe do povećanja buke. Ljudi u hladu čekaju kombije i autobuse za prijevoz i tu pokraj kuće bude veliki broj ljudi, a nema adekvatnog pješačkog prijelaza i autobusna stanica nije izmještena kako je trebala biti. Navečer je posebna priča jer se zna dogoditi da ekipa iz Mokošice ili iz nekog drugog mjesta izvan grada dođe tu i stopira prijevoz do doma. Znaju stati tu dosta dugo, jako često su pijani, a zna se dogoditi i da mi boca od pića doleti put kuće. Jedan put sam ih ja vozio doma u Mokošicu i nakon toga produžio na posao – prepričava ovaj stanovnik ‘željezničarskog naselja’.
-Buka je ovdje isto dosta veliki problem, a da vam ne govorim kako je sušiti robu. Zagađenost je isto veliki problem, iako je promet nakon izgradnje rotora dosta lakši. Nema više onakvih kolona i neprestanog trubljenja iz automobila, ali i sada zna biti dosta teško s velikim brojem autobusa ljeti. Nedjeljom ujutro npr. dođe ih dosta rano ujutro i prije kruzera kako bi ušli i smjestili se u luci. Često se dogodi da zbog male ‘operativnosti’ tog prostora ti autobusi čekaju. Ja sam doživio da takva kolona autobusa ide do crkve sv. Križa! Oni sviraju, nestrpljivi su, njih ne zanima tko ujutro spava ili ne spava i tako bude cijelo naselje – kaže naš sugovornik te dodaje kako je parkiranje tek užitak za sebe.
-Parkinga gotovo nikada nema, a zna se dogoditi i da ne mogu izaći iz kuće jer ljudi u žurbi parkiraju motor ispred mojih ulaznih vrata. Djelatnik jednog rent-a-cara je ostavio tako motor meni pokraj vrata godinu i pol dana. To je nevjerojatno – u čudu je on.

Jezera Kantafiga
Od svih problema koje život na Kantafigu nosi, možda je najčudniji onaj vezan uz poplave, kaže naš sugovornik.
-Sustav odvodnje ovdje postoji i znam priče o tome da su se djeca prije kroz neke od tih cijevi spuštala do mora. Potpuna je glupost stoga da Kantafig popluta ovdje 15 metara od mora, a jedini razlog tome je što se sve radi stihijski. Kad se radila luka i cesta, ali i naselje, nije planirana odvodnja kako treba i postojeći kanali se začepe, a betonizacijom i izgradnjom nema više zemlje koja bi ‘popila vodu’ – ističe on.
-Kad je kiša imamo malo jezero, a vezano za to imam i jednu malu ‘anegdotu’ – kaže nam dok pokazuje prstom na zid ispred kuće.
-Zid je prije bio niži, ja sam ga dodatno podigao. Jedan ljetni dan bila je silna kiša, klasičan pljusak. Nakon što je prestala, nama su prozori bili otvoreni, naletio je autobus i svu silu vode ubacio u kuću. Zalio je i mene i ženu, porazbacao nam pjate sa stola, sve je odletilo po podu i zidu – smije se ovaj stanovnik Kantafiga.
Na naš upit ističe kako se usprkos staroj gradnji dosta uspješno nosi s vlagom. Brinu ga ipak azbestni krovovi, a ističe nam i kako je Kantafig valjda jedino mjesto gdje bura puše s juga.
-Specifičnost Kantafiga je da ovdje rijetko tko loži. Ne može se grijati na drva jer bura prelazi preko Nuncijate i pada okomito. Ta silna količina zraka pada i čujete kako krovovi škripe. Mi smo specifični jer nam bura puše iz smjera juga i jugozapada jer pada u more i razbija se u svim smjerovima – kaže on te ipak optimistično iznosi glavnu prednost života u tom predjelu Grada.
-Jedina čar ovdje je što možeš autobus čekati u stanu i kad ga čuješ možeš potrčati na njega – zaključuje kroz smijeh.

To je moje ognjište
S našim prvim sugovornikom smo se pozdravili, poželjeli mu što manje buke i poplava i krenuli dalje u našu potragu. Nadali smo se da ćemo uspjeti razgovarati i s nekim tko živi na adresi Obale Ivana Pavla na kućom broju 84. Odabir adrese nije bio slučajan jer je riječ o posljednjoj kući u nizu željezničarskih stanova i jedinoj na nekoliko etaža. Sreća je htjela da je taj dan gospar Ratko Ljubenko bio u vrtu upravo kad smo ušli u dvorište. Dok smo mu objašnjavali što želimo on nas je slušao premećući u rukama naočale za vid i samo kratko dobacio: Ovdje mi je bilo najljepše.
-Rodio sam se ovdje 1941. i tu je moje ognjište. Ovdje mi je bio najljepši dio života. Ja sam imao siromašno, ali sretno djetinjstvo. S jedne strane je išao vlak, a s druge strane cesta, ali nije bilo prometa kao što ga ima danas. Mi smo mogli cijelu jednu utakmicu odigrati na cesti dok dođe koje auto. Mene se trebalo otjerati u kuću, a ja svoju unučad ne mogu istjerati vanka. Svako vrijeme nosi valjda svoje – priča nam Ratko Ljubenko.
-Ja imam stan na ‘Semaforima’ , ali nije to to. Tamo mi je uvijek hladno, ovdje je građeno za ugodan život. Svaki stan ima dobro riješeno izolazciju, ima šufit, podrum. Austro-Ugarsku ja ne poznam, ali mi je otac uvijek hvalio. To je bila uređena država i sve je svatko imao ‘kako Bog zapovijeda’ – kaže Ljubenko koji na naš upit ističe kako mu kruzeri koji ga svako ljeto okruže – ne smetaju nimalo.
-Meni kruzeri ne smetaju, pružaju mi zadovoljstvo jer sam vezan za more i barku. Ja ih uživam gledati – kaže Ljubenko kojeg ipak rastužuje činjenica da se zgrada s vremenom ispraznila.
-Mi smo prije kao djeca spavali i vlak je prolazio i na to se nismo obazirali. Nama bi došli rođaci koji bi skakali iz kreveta svaki put kad bi čuli tutnjanje vlaka, a mi smo na to jednostavno bili ‘oguglali’ – kaže Ljubenko ali kroz smijeh dodaje da su zato na zvuk otvaranja vrata odmah otvarali oči.
Od komunalnih problema gospar Ratko ne ističe ništa posebno. Vlage nema, Austrija je znala kako se gradi – reći će on.
-Ja sam sretan što sam živio i odrastao na Kantafigu. Kao pravoslavac sam išao u jedne susjede koja je slavila katolički Božić, u druge na Bajram, a i oni su svi dolazili nama. Bilo je vjernika i nevjernika, ali poštovale su se neke vrijednosti – sa sjetom kaže Ljubenko kojeg rastužuje danas prazna crkva uz tri puta više stanovnika na Kantafigu.
-Meni nedostaje moja generacija, imao sam prijatelja katolika i muslimana. Zaplakao bih sada kad se sjetim naših lijepih dana, i uvijek sam znao gdje ću koga naći. Mladost na Kantafigu je danas dobra, ali ni blizu kao mi, nema tolike povezanosti. Ovaj rat nam je svima učinio veliko zlo – zaključuje on.

Komentari





O autoru: Nikša Miletić

Magistar sam komunikologije, po prirodi idealist, u stvarnosti cinik sa rozim naočalama. Smatram kako je biti u mogućnosti ispraviti ili ukazati na nepravdu vjerojatno najveća legalna i legitimna moć koju pojedinac može imati.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana