AktualnoUrednički izbor

RAZGOVOR S REKTOROM SVEUČILIŠTA LIBERTAS Duško Pavlović: Nužno je zaustaviti zapošljavanja u obrazovnom sustavu

RAZGOVOR S REKTOROM SVEUČILIŠTA LIBERTAS Duško Pavlović: Nužno je zaustaviti zapošljavanja u obrazovnom sustavu

Sredinom prosinca prošle godine u hotelu Excelsior upriličena je svečana dodjela diploma prvostupnicima i magistrima Libertas međunarodnog sveučilišta čime je promovirano 38 diplomanata ove obrazovne institucije. Ovaj uspjeh bio je naš povod za razgovor s rektorom prof. dr. sc. Duškom Pavlovićem. Libertas međunarodno sveučilište danas se sastoji od četiri fakulteta i Poslovne škole. Nastava se izvodi u Zagrebu, Dubrovniku i u Kutini. ‘U Zagrebu izvodimo nastavu na 16 studijskih programa, od preddiplomske do doktorske razine i s preko tri tisuće studenata najveća smo privatna visokoškolska institucija u Hrvatskoj. Kad ste najveći u poslu kojeg radite, a po broju studenata veći smo i od nekih državnih sveučilišta, ne možete, koliko god skromni bili, ne biti zadovoljni tom činjenicom’, ispričao nam je uvodno Pavlović. Zbog čega je prema njegovom mišljenju Dubrovnik atraktivan za domaće i inozemne studente, razmišlja li Sveučilište o proširenju svojeg djelovanja i što im predstavlja osobit izazov pri održavanju nastave, među ostalim, odgovorio je za čitatelje DuLista.

Jeste li zadovoljni prošlogodišnjim odazivom studenata na studijske programe koje nudite?
Imali smo vrlo dobre upise, bez obzira što je na različitim razinama visokoškolskog obrazovanja u zemlji ostalo nepopunjeno oko 11 tisuća mjesta koja su po kvotama dodijeljena visokoškolskim institucijama. Mogu reći da smo zadovoljni dosadašnjim radom, a slavimo i mali jubilej – 15 godina rada našeg Sveučilišta. Svemu tome treba pridodati i ogromnu odgovornost jer radimo s mladim ljudima od kojih je većina u procesu stasanja i formiranja. Imamo s jedne strane odgovornost prema njima, ali i njihovim roditeljima, jer u najvećem broju slučajeva, školarinu naših studenata, plaćaju njihovi roditelji. A imamo i sasvim formalnu odgovornost prema državnim institucijama jer je sve naše studijske programe akreditirala Agencija za znanost i visoko obrazovanje i ta je akreditacija potvrđena dopusnicama koje izdaje Ministarstvo obrazovanja. Ove godine smo imali i reakreditaciju koju sveučilišta prolaze svakih pet godina, gdje je prije petnaestak dana završio boravak međunarodnog povjerenstva Agencije za znanost i visoko obrazovanje na sveučilištu Libertas.

Hrvatska u odnosu na posljednji popis stanovništva ima 10 posto ljudi manje. Ne bi li bilo logično da se čitav sustav smanjuje za 10 posto, da je državni proračun za toliko manji, broj zastupnika, ministara, akademika i svega ostaloga

Je li se promijenio pogled ljudi na privatna sveučilišta budući da ih je prijašnjih godina pratio glas ‘tamo se lako dolazi do diplome jer se plaća’?
Pogled ljudi se po mom mišljenju promijenio. Takvo poimanje nikad nije vrijedilo za Libertas, ni kad smo počeli i imali nekoliko desetaka studenata, niti danas kada ih imamo preko tri tisuće. Prije početka akademske godine održim dva velika sastanka. Najprije sa svim ‘brucošima’, a potom i s njihovim roditeljima. I jednima i drugima tom prilikom kažem da ćemo mi na Libertasu učiniti sve što možemo kako bismo omogućili da naši studenti steknu potrebna znanja i vještine kako bi s uspjehom položili ispite, ali da figurativno govoreći, bez znanja nema ‘dvojke’ na Libertasu. Roditeljima između ostalog kažem da ako je bilo tko od njih upisao svoje dijete zbog toga što očekuje da će putem plaćene školarine osigurati završetak studija, da odmah nakon sastanka u studentskoj referadi podigne dokumente i ispiše dijete te da ćemo im mi vratiti sredstva koja su uplatili. I zanimljivo je, nikada se nije dogodilo da je netko od njih nakon sastanka otišao po dokumente. Čak suprotno, roditelji me nakon sastanka obično okruže i kažu mi: ‘Rektore, samo tako, ne dajte im da završe fakultet bez znanja, tražite od njih maksimalno.’ I roditeljima je u interesu, kad već plaćaju, da njihova djeca izađu iz procesa obrazovanja s diplomom iza koje stoje znanja i vještine koje će im omogućiti da na bazi kvalitete dobiju posao, a onda kad dobiju posao na temelju znanja, da će biti u stanju brzo se uklopiti u radnu sredinu i graditi uspješnu radnu karijeru.

Koliko ste zadovoljni studijima u Gradu?
U Dubrovniku sam zadovoljan sa svim, osim jednom izuzetno važnom činjenicom. Broj studenata kojeg upisujemo na preddiplomski studij Međunarodnih odnosa i diplomacije manji je nego što bi trebao biti.

Zbog čega? Jeste li locirali problem manjeg broja zainteresiranih za upise na Diplomaciju?
Nažalost, ne do kraja. Učinili smo sve da taj studij bude vrhunski u tom području. Uz kvalitetan nastavni program koji je također akreditiran od nadležnih hrvatskih institucija, osigurali smo vrhunske profesore iz Hrvatske i one s najboljih inozemnih sveučilišta. Spomenut ću Janice McCormick koja je s nama gotovo od samog utemeljenja studija u Dubrovniku. Riječ je o profesorici koja predaje na najprestižnijim sveučilištima u svijetu, a između ostalog, bila je voditeljica doktorskog studija na Harward Business School.

Je li u Dubrovniku možda problem skupoća življenja ili nemogućnost iznalaženja studentskog smještaja? Vjerujem da će se problem smještaja smanjiti izgradnjom studentskog doma. U svakoj sredini pronaći ćete prednosti, ali i nedostatke. Naš je stav da je Dubrovnik atraktivan za inozemne studente. Ako je skup za naše studente, onda je on skup i za turiste, a turisti između skupoće i atrakcije koja se nudi, odlučuju se platiti više za boravak u Dubrovniku. Tako smo očekivali i da će biti sa studentima. Amerika je skuplja od mnogih drugih država za studiranje, ali studenti je opet odabiru za mjesto studiranja.

RAZGOVOR S REKTOROM SVEUČILIŠTA LIBERTAS Duško Pavlović: Nužno je zaustaviti zapošljavanja u obrazovnom sustavu

O kojem broju studenata je riječ da bi studij bio održiv?
Svake godine između deset i petnaest državljana SAD-a upisuje studij Diplomacije. Studenti širom svijeta hrle u Ameriku, a mi imamo američke studente koji studiraju kod nas. Da taj studijski program ne valja ili da uvjeti studiranja nisu dobri, američki studenti ne bi dolazili. I oni su potvrda da je to što ovdje radimo kvalitetno. Uz to upisujemo određeni broj hrvatskih studenata ili iz nekih drugih bližih nam država, međutim, po godini bismo trebali imati oko 35 do 40 studenata i tada bi on bio održiv u svakom pogledu. Nije pitanje samo održivosti s pozicije prihoda ili troškova koje taj program u Dubrovniku iziskuje. Morate imati racionalno velike studijske grupe s kojima je moguće provesti racionalni i kvalitetan proces obrazovanja. Ovog trenutka mi nismo na razini te grupe kad je Diplomacija u pitanju.

Sa stručnim studijem Turistički i hotelski menadžment situacija je značajno drukčija. Planirate li uskoro otvoriti studentima koji su u Gradu završili preddiplomski nastavak studiranja?
Na tom smo području zadovoljni i ide u dobrom smjeru. Planiramo stručni dio našeg programa dalje jačati u svakom pogledu i osiguravati čak i vertikalu daljnje razine obrazovanja. Dubrovnik zaslužuje vrlo visokoobrazovani kadar na razini objekata koji su izvanredno visokokategorizirani i imaju goste koji zahtijevaju visoku razinu usluge. Diplomski studij planiramo uvesti već u idućoj kalendarskoj godini.

Dubrovnik zaslužuje vrlo visokoobrazovani kadar na razini objekata koji su izvanredno visokokategorizirani i imaju goste koji zahtijevaju visoku razinu usluge

Ono što je u Dubrovniku problem su i prostori. Nisu Vam dostatni oni u sklopu Dominikanskog samostana? Prostor u Dubrovniku predstavlja nam veliki problem. Uz to što je jako skup, a mučimo se i s visinom najma koja se u posljednje dvije godine značajno povisila, također je i neadekvatan ukoliko želimo širiti svoje kapacitete i studijske programe. Nama bi više odgovarao prostor koji ne bi bio tako dobro lociran, ali bi omogućio studentima bolju dostupnost. Ovaj prostor koliko god bio atraktivno smješten, praktički na Stradunu, to nam ne omogućava. Trudimo se pronaći prostor koji bi imao parking, razumnije najamnine i omogućavao nam daljnja širenja. Svaki studijski program zahtijeva dodatne prostore. Imamo nekoliko elemenata koje pokušavamo riješiti da bi od sljedeće akademske godine sve skupa drukčije funkcioniralo.

Smatrate li da se u Dubrovniku ipak događa jedan apsurd. Školujete kadar, a nama turističkog kadra kronično nedostaje?
Mi doprinosimo koliko možemo. Nije naš cilj obrazovati našu djecu za nisko plaćena i nisko rangirana zanimanja. Moramo osigurati našoj djeci vrhunske poslove. Smatram ‘srećom’ što nedostaje radne snage jer to pokazuje da se turistički sektor intenzivno razvija i da tu, gledajući s razine visokoobrazovne institucije, ima jako puno prostora za daljnje aktivnosti.

Nerijetko se može čuti kako su stranci koje posljednjih godina zapošljavamo slabo educirani, ne govore strane jezike te samim tim pada i kvaliteta turističke usluge?
Svakom našem mladom čovjeku moramo pružiti mogućnost obrazovanja ako su takve njegove individualne preferencije. Ne možemo očekivati da će roditelji forsirati dijete da uči za konobara ili recepcionera kako bi turizam u Dubrovniku opstao. A to što nam dolaze drugi ljudi raditi te poslove, i što su oni manjeg znanja i kvalitete nego se očekuje za Dubrovnik, nije to izdvojen slučaj. Problem je to kojeg mi sami moramo rješavati. Neadekvatna radna snaga je naš problem i zato trebamo stvoriti sustav koji će te ljude obrazovati i podučiti da postanu vrhunski radnici kakvi se u turizmu na ovoj razini očekuju.

Imate li dojam kako mladi danas sve više razmišljaju ‘ne trebam raditi jer će mi roditelji ostaviti apartman’? Moj je dojam da je takav problem u cijeloj Hrvatskoj, ne samo u Dubrovniku. Mi zapravo u sve većoj mjeri prihvaćamo i počinjemo usvajati jedan rentijerski odnos i pogled prema životu u smislu da bi svi htjeli živjeti ili na malo rada ili na tuđem radu, a ne na vlastitom.

Zbog tog rentijerskog mentaliteta, odnosno same činjenice da će se od jednog apartmana u nekoliko mjeseci osigurati godišnja plaća, ljudi odlaze sa svojih uobičajenih radnih mjesta.
Da, vidio sam u jednom prilogu na televiziji da Dubrovčani kupuju stanove u Trebinju i da tamo žive tijekom ljeta, a svoje u Gradu iznajmljuju. To je sasvim razumljiva pojava, međutim i lokalna samouprava bi morala i može puno toga napraviti. London, gdje sam radio i živio 15 godina, suočio se sa sličnim problemom. Cijene nekretnina su strašno porasle i čitav niz zaposlenika koji su ključni za normalno funkcioniranje grada poput medicinskih sestara, nastavnika, vatrogasaca, policajaca nisu si više mogli priuštiti stanovanje u centru grada. Slijedom toga počeli su davati otkaze, tražiti novi posao i kupovati ili iznajmljivati nekretnine izvan Londona. U toj situaciji je uskočila gradska vlast. Dala je uvjet za izdavanje građevinskih dozvola tako da se u svakoj novoj zgradi osiguraju dva do tri stana za ljude koji su zaposleni u za grad vitalnim službama. Dubrovnik može imati ne znam ni ja koliko turista, ali vi morate imati službe koje će pridonijeti normalnom funkcioniranju grada. Ne možemo očekivati da građanin pojedinac brine o rješavanju tih stvari i da jeftinije iznajmljuje svoju nekretninu medicinskoj sestri ili vatrogascu. O tome mora gradska vlast voditi računa i usvojiti politiku kojom će osigurati da ljudi koji rade budu smješteni i omogućen im normalan život.

Koliko ste zadovoljni sustavom visokoškolskog obrazovanja?
Sustav se mora mijenjati. Svaka razvijena država na svijetu zasniva svoj daljnji razvoj na visokoobrazovanim ljudima. Ako nam pitanje obrazovanja vlastitog stanovništva nije dobro riješeno, onda nam nije riješeno ni pitanje budućnosti. Nema kvalitetnog razvoja bez visokoobrazovane radne snage, u Hrvatskoj, ali niti svugdje u svijetu. U nas je problem što na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole do fakulteta, postoji apsolutno puno prostora za unapređenje. Pitanje prošlogodišnje mature, PISA testova od prije par dana gdje Hrvatska opet nije dobro prošla, pokazuje da moramo nešto učiniti kako bismo tu situaciju izmijenili. Nas muči i demografski problem gdje svake godine imamo sve manji broj maturanata, a s druge strane nudi se sve veći broj studijskih programa i visokoškolskih institucija. Tu postoji ogromni nesklad. I ne samo to, nas brojke maturanata ne iznenađuju. Mi unaprijed znamo kako će se kretati broj maturanata jer smo upoznati koliko je djece upisano u prvi razred srednje škole. Uz procjenu odlazaka u inozemstvo, mi možemo unaprijed znati okvirne brojeve djece na državnoj maturi. Ja već sad mogu reći da će se nastaviti trend pada. Naše Ministarstvo obrazovanja i Vlada morat će nešto napraviti kako bi to sve doveli u sklad.

Nije naš cilj obrazovati našu djecu za nisko plaćena i nisko rangirana zanimanja. Moramo osigurati našoj djeci vrhunske poslove

Nas prati i zasad još uvijek nezaustavljiv trend iseljavanja obitelji iz Hrvatske. Spomenuli ste kako ste 15 godina proveli u Londonu, no vratili ste se.
Moj motiv za odlaskom nije bio ‘trbuhom za kruhom’, već sam bio imenovan za direktora jedne hrvatske tvrtke koja je radila u Velikoj Britaniji. Bojim se da se većina ljudi koji su napustili Hrvatsku neće vratiti. Ja sam se vratio, ali moja je kći ostala u Velikoj Britaniji. Bilo bi bolje da je obrnuto, da se ona vratila, a ja ostao u Londonu jer se moja radna karijera približava svom kraju, a moja kći je mlada, visokoobrazovana djevojka, završila je elektrotehniku u Velikoj Britaniji i pred njom je karijera. U podlozi njene odluke za ostankom postoje i emocionalni i racionalni razlozi. Ona je otišla u London kao djevojčica od osam godina. Završila je tamo osnovnu, srednju školu i fakultet. Stvorila je socijalni krug kojeg je istovremeno izgubila u Hrvatskoj. Ona se tamo dobro osjeća, tamo je njen život. To će se isto dogoditi s mladim ljudima koji sada odlaze. Nije tu riječ o patriotizmu, moja kći voli Hrvatsku, tu se rodila, Hrvatska je primarno njena država. Okolnosti su takve da mladi ljudi koji odlaze, ostat će u inozemstvu 10, 15 ili 20 godina i možda će se vratiti tek kada odu u mirovinu. Tu i jest ogromni problem. Kada odete vani suočavate se s nizom problema i oni vas prate prvih nekoliko godina. Prvenstveno se radi o problemima poput poteškoća u sporazumijevanju, zbog neznanja jezika, nesnalaženja u novoj sredini i neimanja društva. Ako i kad te probleme razriješe i počnu živjeti jedan lijepi život, zašto bi se onda vraćali. Ako se žele vratiti, onda je to u prvih nekoliko godina od odlaska iz Hrvatske. Ne očekujem da će se oni vratiti, kao što, nažalost, ne očekujem da će se moja vlastita kći vratiti.

Prosinac je bio obilježen štrajkom prosvjetnih radnika. 
Štrajk je trajao dugo, ali prvo je bio cirkularni. Međutim, mi tu imamo sličan problem kao i u visokom obrazovanju. Imamo plaće koje nisu, možda, adekvatne i ne valoriziraju rad ljudi na primjeren način. Mnogi od zaposlenika u sustavu obrazovanja na svim razinama, od osnovnoškolske do visokoškolske, zaista kvalitetno i marljivo rade. Ipak, očito se smanjuje broj učenika, ali se ne smanjuje, već suprotno, povećava broj nastavnika.

Bivša ministrica Ljilja Vokić ističe da je sustav lako rješiv smanjenjem kadra.
Slažem se s njome. Mi s Libertasa svake godine obiđemo četvrte razrede svih srednjih škola u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, ali i priličan broj onih po ostalim dijelovima Hrvatske. Iz godine u godinu susrećemo se sa situacijom da se broj učenika smanjuje. Ostaje isti broj razreda, a u njima sjedi sve manje djece. Volio bih kad bi mi kao opravdanje netko mogao reći da sada u tom novom odnosu profesora i učenika imamo bolju obrazovnu kvalitetu gdje se svakom učeniku pristupa individualno. Nažalost, rezultati mature i PISA testova to ne potvrđuju. Rješenje je da se broj učenika primjeri broju profesora. Izgubili smo više od deset posto učenika, ali se za toliko nije smanjio broj profesora. Tim usklađenjem pitanje plaća bi se lako riješilo.

Ali činjenica je da nije politički popularno davati otkaze?
Ali postoji drugi način. Ne treba davati otkaze, već samo zaustaviti nova zapošljavanja pa će sustav izregulirati sam sebe. Neće preko noći, ali ako se zaustave nova zapošljavanja za dvije, tri, četiri godine odljevom ljudi koji će otići u mirovinu ili drugdje zbog promjene profesije, sustav će se dovesti u red. Nisam za otkaze, ali zaustavljanjem zapošljavanja, sve bi se riješilo.

To je sasvim logično, ali zašto je teško to provesti?
Ne znam ni ja. O sličnim pitanjima razgovaram u sektoru visokoškolskog obrazovanja. Hrvatska u odnosu na posljednji popis stanovništva ima 10 posto ljudi manje. Ne bi li bilo logično da se čitav sustav smanjuje za 10 posto, da je državni proračun za toliko manji, broj zastupnika, ministara, akademika i svega ostaloga. Sva pitanja povećanja plaća u javnim i državnim službama lako se rješavaju i ne treba za njih potrošiti ni jednu jedinu novu kunu, samo da se dovede u omjer broj zaposlenih prema onima kojima ti zaposlenici pružaju usluge. Smanjuje se broj onih koji se koriste tim uslugama, jer se smanjuje broj stanovnika, a raste broj zaposlenih. Ipak, imamo jednu nedosljednost ili kontraargumentaciju u broju liječnika. Svi pričaju o silnom iseljavanju liječnika u inozemstvo. Najnoviji podaci su pokazali da je od ulaska Hrvatske u Europsku uniju u zdravstvenom sustavu zaposleno dvije tisuće liječnika više u odnosu na ranije razdoblje. Znači imamo dvije tisuće više zaposlenih liječnika, a u isto vrijeme pad stanovnika za oko 10 posto. Sjajno. Podsjetit ću da je posljednji popis stanovništva bio 2011. godine, a da smo 2013. ušli u Europsku uniju. Znači li to da nam su se usluge poboljšale? Osjećate li da se popravila kvaliteta zdravstvenog sustava?

Koliko ste zadovoljni radom Vaše resorne ministrice Blaženke Divjak?
Podržavam dobar dio stvari koje ona provodi. Trpi kritike sa svih strana, ali u politici ne možete nešto raditi, a da to prođe bez kritika. Međutim, problem je što naš sustav nema dosljednosti. Pred nama su parlamentarni izbori. Na mjesto Divjak može sjesti neki novi ministar bez obzira iz koje stranke dolazio. A taj novi neće nastaviti razvijati ono što je njegov prethodnik radio, već će sve pobrisati i krenuti iz početka. Takvoj se praksi treba stati u kraj!

 Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 24. prosinca 2019.

Pročitajte još

DODIJELJENO DESET ‘A’ DRŽAVNIH STIPENDIJA Saznajte tko su najbolji studenti Sveučilišta u Dubrovniku

Marko Džamarija

SANITAT POZIVA Javite se ako želite banak na gruškoj placi

Dulist

[PODCAST S BARBAROM] Goran Milić: Slijedi What’s up Japan, a što mu je ‘tiha patnja’?

Barbara Đurasović