RAZGOVOR S MARINOM SAMBRAILO U Domu za starije Dubrovnik na listi čekanja oko 450 osoba. Kreće izgradnja četvrtog kata

‘Nakon dva mandata u Centru za rehabilitaciju Josipovac došlo je vri­jeme za promjene’, objašnjava Marina Sambrailo, ravnateljica Doma za sta­rije i nemoćne osobe Dubrovnik koja je ovu funkciju preuzela prije nepunih pola godine. ‘Ukazala se prilika, nisam se previše dvoumila i odlučila sam se odazvati na ovaj izazov’, priznaje nam dok sjedimo u njenom uredu na adresi Ulici branitelja Dubrov­nika 33 čija vrata su korisnicima, ali i zaposlenicima, otvorena kolokvijalno ‘24/7’. Razdoblja za prilagodbu nije bilo, govori. Odmah se prihvatila posla, a polazišna točka tome, kao u svemu, bila joj je uspostava kvalitetne komu­nikacije kako s umirovljenicima, njiho­vim obiteljima, odnosno skrbnicima te djelatnicima ustanove.

Svi kapaciteti popunjeni
— Stanje koje sam zatekla, naravno, moglo je biti bolje. Ovih nekoliko mjeseci kojih sam tu znaju nam navra­titi ljudi i reći kako je prelijepo. Kao u hotelu s pet zvjezdica. Međutim, iza toga stoji velik trud. Već smo odr­žali sastanak ovdje i u Termotera­piji, izdvojenoj poslovnoj jedinici Doma koja djeluje u Mokošici. Uku­pno imamo 166 korisnika. Nije lako svakome ugoditi, ali trudimo se pru­žiti im dostojanstven život. O tome uz mene vodi računa 90 radnika počevši od stručnog osoblja poput socijalnih radnica i njegovatelja do kuharice i spremačica. Trenutno su svi kapaciteti popunjeni. Na listi čekanja je oko 450 osoba. Dakle, ona je poprilično duga – zaključuje Sambrailo, inače po struci magistra rehabilitacijske edukacije za sve vrste oštećenja.
Nedostatak smještajnih kapaci­teta, tumači nam, namjeravaju rije­šiti izgradnjom četvrtog kata matične zgrade o čemu su pregovori u tijeku s osnivačem – Dubrovačko-neretvan­skom županijom. ‘Time ćemo dobiti 22 sobe’, priča Marina Sambrailo, a želja joj je da se taj novoopremljeni prostor namijeni specifičnoj skupini. Naime, još za svog angažmana u Centru Josi­povac razvila je osjetljivost naspram profila korisnika kojima je uz intelek­tualne poteškoće dijagnosticiran auti­zam. Zbog njihovog ponašanja koje je bilo autodestruktivno ili nasilno prema drugima, njima nisu mogli vla­dati pa bi često bili primorani preki­nuti suradnju. Razočarenje na licima roditelja teško joj je palo, a slično se ponavlja i u Domu za starije, no ovog puta riječ je o pacijentima koji boluju od Alzheimera.
— Skretala sam pažnju na većim instancama kako i njih treba negdje smjestiti. Nije rješenje da stoje kod kuće, treba pronaći i neki kutak za njih, stručne osobe koje će s njima raditi. Svi su mi korisnici jednako dragi, ali posebnu naklonost imam prema njima. Voljela bih kad se taj kat nadogradi da samo njih tamo smjestimo – iznosi. Osim manjka kreveta, tvrdi, bitku bore i s potkapacitiranosti osobljem. ‘Imamo 10 medicinskih sestara, niti jednog tehničara, iako bi nam trebalo muške radne snage’, nastavlja. Uskoro će raspisati natječaj za jednu takvu poziciju, a dodaje kako im Županija redovito izlazi u susret sa suglasnosti kad osjete da im je potreban dodatni djelatnik. U međuvremenu snalaze se što bolje mogu s resursima koji su im na raspolaganju.

Manjak stručnog osoblja
— Svi znamo kakva je situacija na trži­štu. Stvari nastojimo riješiti dogovo­rom te ne stvarati pritisak. Potrebno je razumijevanje s obje strane. Kao rav­nateljica nisam bezobzirna, ali posao se mora odraditi. Moji zaposlenici jako dobro znaju što su njihovi zadaci. To je posao koji zahtijeva veliku odgo­vornost i kontinuirani kontakt je klju­čan. Na raspolaganju sam im ne samo tih osam sati koliko boravim u uredu, već tijekom čitavog dana. Uglavnom se radi o našim ljudima, iako imamo jednu njegovateljicu koja svako jutro putuje iz Metkovića na posao i natrag – priča Sambrailo. Od ruke su im kažnje­nici Općinskog suda u Dubrovniku s kojim imaju uspostavljenu suradnju.
— Prihvatili smo ih kao svoje i to su osjetili. Oni odslužuju kaznu radom za opće dobro pa su nam primjerice ure­dili vrt. Jako su vrijedni, neprestano su u akciji i ako treba nešto dodatno napraviti uvijek su spremni pomoći – naglašava. Integracija svih sudionika društva, važna je, objašnjava, ukoliko želimo napraviti pozitivnu promjenu u okolini. Zato si je kao cilj zadala jav­nosti predstaviti sve potencijale koje posjeduju njeni štićenici. ‘Moramo biti iskreni malo smo starije osobe, neću reći zanemarili, već smo im manje pažnje posvetili’, mišljenja je ravnateljica Marina Sambrailo. ‘A oni nam mogu dati doista mnogo. Ovdje imamo kreativaca svih vrsta – glazbe­nika, plesača, glumaca, likovnjaka i pisaca. Svatko ima svoju priču. Od njih toliko toga možemo naučiti’, nastavlja. Najstarija korisnica ima 103. godine, a najmlađi nedavno preminuo, bio je pedesetogodišnjak.
— Fascinirana sam njihovom tre­zvenošću. Prije nekoliko su na lokal­noj televiziji svake srijede gostovali u emisiji o trećoj životnoj dobi i njena urednica mi je rekla da su upravo te epizode bile najgledanije. Kroz svoj rad pokušavam dati do znanja da to što su ovdje u Domu ne znači kako je njihov život stao. Bez obzira na godine, on je zapravo tek počeo. Naradili su se i sad je vrijeme da uživaju. Dan im je ispunjen aktivnostima, redovito imamo radionice, tombolu, plešemo zumbu… Odlučili smo povećati broj plesnih večeri. Trudimo se pružiti im što više sadržaja kako ne bi zapadali u loša raspoloženja ili laganu depresiju – tumači. Udovoljavaju im i jelovnikom, a kudikamo zahtjevi znaju iziskivati nesvakidašnji angažman te pregovore sa sestrinskim institucijama.

Suradnja među ustanovama ključna
— Kad sam došla u veljači, već prvi dan mi je jedan korisnik pokucao na vrata i zamolio me kako ima suprugu koja je u Domu za starije i nemoćne osobe na Grudi te postoji li mogućnost da ih sastavimo. Rekla sam u kako ćemo vidjeti s vremenom. Međutim, on je bio uporan. Uspjeli smo je dovesti na jedan dan, a kasnije smo s ravnateljicom Doma postigli dogovor da gospođa u potpunosti prijeđe kod nas. Ne mogu vam opisati tu sreću. To je prava ljubav koja je u današnjim vremenima zaista rijetkost – oduševljeno iznosi Marina Sambrailo te priznaje kako se štiće­nici katkad i porječkaju. ‘Oni su, neću reći kao djeca, ali dogodi se da sva­kome nije uvijek sve po gustu. Bitno je odmah reagirati. Ne možemo dozvoliti da se pojavi problem i mi preko njega prijeđemo’, zaključuje.
To važi za sve jer i umirovljenici se poput svojih mlađih sugrađana itekako susreću s problemima spajanja kraja s krajem. Zbog toga, govori nam Sam­brailo, noću ne spavaju. ‘Cijene su nam od 1. srpnja narasle za 15 posto. Najsku­plja soba je 5 300 kuna. No, ja sam im rekla kako razloga za brigu nema. Svoje nedoumice su nam dužni prijaviti i mi preuzimamo dalje’, nadodaje. Djeca njenih štićenika, kako to zna biti čest slučaj, tvrdi, ne zanemaruju svoje sta­rije. Lijepih primjera je doista mnogo. Postoji i broj ljudi koji su voljni volon­tirati pa se niti u jednom trenutku kori­snici Doma ne mogu osjetiti zaborav­ljenima. No tu posao Marine Sambrailo i djelatnika Doma ne staje. Naime, sva­kodnevno se bave i terenskim radom.
— Zahvaljujući zakladi Blaga djela koja sufinancira 15 radnih mjesta, ona njegovateljica i domaćica, a u okviru programa ‘Pomoć i njega u kući’, bri­nemo o osobama kojima je potrebna naša pomoć i izvan institucije. Njih je na području Grada Dubrovnika 120. Nije lako pronaći parking u blizini povijesne jezgre i odnijeti obroke Ispod svete Marije. Zaista bi ovim putem željela pohvaliti naše zaposlenike. Primjerice, naša kuharica dnevno pri­premi hrane za 200 ljudi. Osim Doma za starije i nemoćne osobe Dubrov­nik tu si i članovi Udruge Rina Mašera – kaže ravnateljica Marina Sambra­ilo još jednom napominjući kako je sinergija između svih kako ustanova, tako i pojedinaca neophodna želimo li stvoriti poticajnu zajednicu snažnu onoliko koliko je jaka njena, uvjetno rečeno, ‘najslabija karika’.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 14. kolovoza 2019.