Aktualno

RAZGOVOR S ARHITEKTICOM VANDOM IVANKOVIĆ KONTIĆ Grad konačno dobiva park ispred gruškog bazena

Dubrovačka arhitektica, vlasnica arhitektonskog studija TLO Vanda Ivanković Kontić završila je izradu idejnog projekta stambenih zgrada u Solitudu za mlade.

Foto: Zvonimir Pandža / TLO Studio

Uskoro bi Grad Dubrovnik trebao raspisati natječaj za glavni i izvedbeni projekt Solituda. U međuvremenu započinje se i s uređenjem gruškog bazen koji donosi niz izmjena u odnosu na ranije predstavljene projekte. Ispred gruškog bazena planira se napraviti park. O viđenju Dubrovnika, investitorima, njezinim kolegama arhitektima, ali i nedovoljnoj brizi za hortikulturno uređenje razgovarali smo s Vandom Ivanković Kontić. Ipak, krenuli smo od Uvale Lapad gdje je konačno započelo uređenje šetnice.

— Bio je to moj prvi projekt. Uređenje javnih prostora je uvijek poseban izazov. Volim šetati i tada otkrivam mogućnosti koje bi prostor oko mene mogao u budućnosti dati. Uvijek mi je princip otkriti osnovnu kvalitetu tog prostora i to naglasiti. Nisam tip osobe koja bi radila prevelike kontraste na prirodu ili na postojeće zgrade, volim uklapanje. Tako se pristupilo i šetnici u Uvali Lapad, od Kompasa do Vile Elite. Prostor je prekrasan sam po sebi i samo ga je trebalo malo ušminkati. Projekt je rađen još za vrijeme gradonačelnice Dubravke Šuice pa mogu slobodno reći da šetnicu čekamo još od 2006. godine. Ukratko, projektni zadatak je bio proširenje koridora šetnice, uređenje partera, urbano opremanje i hortikulturno uređenje. Planirano je konzolno proširenje koridora s vidikovcima s drvenim ‘palubama’ na mjestima gdje se pružaju najljepše vizure. Za uređenje partera je planiran polirani beton s umetnutim kamenim trakama po uzoru na naše stare pješačke ulice po Konalu. Granulat poliranog betona trebao bi vizualno podsjećati na pržinu plaže u Uvali Lapad. Ograda je također osmišljena da bi se potaklo zaustavljanje, oslanjanje na široki, drveni rukohvat i uživanje u predivnom pogledu. Hortikulturno uređenje integrira postojeće zelenilo i novo planirano uz južne podzide, u kamenim arlama, škarpama koje bi istovremeno stabilizirale stjenoviti pokos. Predviđena je prigušena rasvjeta usmjerena na krošnje stabala, dio obale bi se osvijetlio podvodnim reflektorima.

Ipak i ova faza nije ona konačna, jer bi šetnica još trebala dobiti nekoliko vidikovaca?
Nažalost, oni se sad neće raditi. Sada je nastojanje tako da se šetnica barem funkcionalno osposobi, da se kompletnom dužinom od 800 metara urede ograde i rasvjeta.

Uskoro bi se trebalo započeti s realizacijom Vašeg drugog projekta – uređenja gruškog bazena. I na njemu radite više od desetljeća?
Na njemu sam radila još dok sam bila zaposlenica Gradske uprave. U 2003. izradila sam program za natječaj za rekonstrukciju, ali program je bio drukčije koncipiran, jer je obuhvaćao i nadogradnju novog hotela. Tada sam surađivala sa sportskim klubovima s kojima sam programirala sve sadržaje koji bi se trebali naći pod krovom bazena. Prvu nagradu na arhitektonskom natječaju je dobio arhitektonski ured Ante Kuzamnić iz Splita, u kojem sam se kasnije zaposlila sve do 2009. Otad se dogodilo dosta promjena, odustalo se od nadogradnje hotela, što mislim da je dobro. Treba naglasiti da je Gradski bazen djelo uglednog splitskog arhitekta Lovra Perkovića koji je za ovaj projekt dobio brojne međunarodne nagrade. Tijekom godina bazen je doživo razne prenamjene, dogradnje i pregradnje, a definitivno je izgubio svoj izvorni oblik dogradnjom krova. Projektni zadatak se temelji na uređenju interijera, uređenju pročelja i uređenju parcele. Planiranim zahvatima opet smo nastojali otkriti i naglasiti zatečene kvalitete projekta. Dva su korisnika tog objekta. Javna ustanova, odnosno Grad Dubrovnik koji gospodari bazenom i hostel, koji će biti smješten u dva neovisna kraka, na prvom i drugom katu, ispod tribina. Na južnoj diletaciji, onoj od Ulice dr. Ante Starčevića bit će smješten muzej Juga. Ti zapušteni prostori će se raščistiti, uklonit će se sve nepotrebne pregrade, i muzej će se prostirati na dva kata, na oko 500 do 600 metara četvornih. Bit će to zapravo polivalentan prostor u kojem će se izlagati tradicija vaterpola, Juga, vodenih sportova. Još nije napravljen kustoski postav, ali ćemo dovršiti prostor, urediti podove, rasvjetu i pripremiti sve za useljenje postava. U sklopu muzeja bit će i trofejna dvorana i kantina, FUN shop. Promjena će se dogoditi i na strani gdje je sada postojeća rampa za silazak tehnike. Taj dio će se popločati, a njegovom prenamjenom bazen će dobiti novi ulaz s još jednim malim trgom. Ipak, najveća promjena događa se na dijelu parkirališta ispred bazena koji se dotiče s Vukovarskom ulicom. Na njemu je ranije bila planirana gradnja, a sad je tamo predviđen trg s klupicama i zelenilom. Grad vapi za malo praznog prostora. Na tom području, javni prostor progutale su zgrade i bila bi šteta jedini slobodni prostor prepustiti automobilima. Tim više što postoji ideja rješavanja parkirališta na susjednoj parceli, iza OTP banke.

Ovdje pred nama je skica gruškog bazena, međutim nema nikakvih zgrada oko njega. To je pogled u budućnost ili…
Ne nažalost, to je pogled u prošlost i to je izvorna situacija iz 1958. godine. Na mjestu banke bio je planiran još jedan vanjski bazen. Cijelo to područje je bilo u parku. To je bio savršen projekt, prava pastorala. Urbanistička kvaliteta projekta je planirani park sa sportskim objektima u centru grada. Trenutna zapuštenost građevine ne dozvoljava percepciju njezine arhitektonske vrijednosti, trodimenzionalne napete ovojnice, pročelja i krova. U izgradnji bazena su korištene i tada najsuvremenije tehnologije, elegantne armiranobetonske konstrukcije i robusne polumontažne međukatne konstrukcije koje ćemo novim uređenjem potpuno otkriti i prezentirati u novom svjetlu.

Izvorna situacija u prostoru oko bazena iz 1958.

Znači, pokušat ćete, onoliko koliko Vam današnji zagušeni prostor omogućuje, oplemeniti okolicu zelenilom?
Gradonačelniku se svidjelo rješenje da se oslobodi taj prostor za pješake jer ga je stvarno minimalno. To je prevrijedno mjesto za ostaviti ga automobilima. Svuda se afirmira javni prijevoz i parkiranje rubno od centra, a u nas je sve naopako. Šetnja po Vukovarskoj je lutrija. Cijelo ovo prizemlje koje gleda na Vukovarsku bit će namijenjeno ugostiteljskim objektima budućeg hostela pa će se dogoditi interakcija s ulicom. Postavile bi se klupe i zelenilo, a građani bi dobili prostor za uživanje na klupi, u hladovini gdje bi vladala lijepa praznina. U Dubrovniku je prošao doista dugi niz godina da se u javnom prostoru nije dogodio nijedan parkić, trg…

U nas ljudi, premda imamo vrijednu tradiciju javnih prostora, nemaju kulturu ulaganja u njih. Ili se ona negdje u međuvremenu zagubila. Na sličan su način sigurno nastajali javni prostori unutar povijesne jezgre, po principu da si uvijek nešto svoje morao dati, nečega se odreći, za javno dobro

Zašto se to nije dogodilo? Može li struka utjecati na to?
Može, morala bi. Uvijek se sjetim parka Paley, prekrasne lokacije u New Yorku na Manhattanu. Sve je prepuno malih parcela na kojima su nikli ogromni neboderi. Međutim, u sredini, među svim tim neboderima imate jednu malu zelenu parcelu, od nekih 20 s 20 metara. Na toj parceli je deset stabala i dvadeset klupa, veliki vodopad i mala ploča na kojoj je upisano ‘This park is set aside in memory of Samuel Paley, 1875–1963, for the enjoyment of the public.’ Znači, to je privatna parcela i privatna investicija za dobrobit javnog prostora, poklon gradu i građanima. Da ne spominjemo koliko bi vrijedila investicija izgradnje nebodera na takovom prostoru i koliko je g. Palley tek mogao zaraditi, a nije. U nas ljudi, premda imamo vrijednu tradiciju javnih prostora, nemaju kulturu ulaganja u njih. Ili se ona negdje u međuvremenu zagubila. Na sličan su način sigurno nastajali javni prostori unutar povijesne jezgre, po principu da si uvijek nešto svoje morao dati, nečega se odreći, za javno dobro. Taj se segment izgubio. Imamo i antagonizam prema recentnoj povijesti, gdje su se stvari odvijale na način da je sve bilo ‘zajedničko’. Bilo je razdoblja kad je država oduzimala pa se i u tom poremetio sustav vrijednosti. Što se tiče javnog uređenja, u nas najviše fali drvoreda. U svojim projektima sugeriram makar drvored, ako investitor ne može ili ne želi više, taj drvored s dva metra rubnog zelenila ostavlja potpuno drukčiji dojam. Stablo će narasti i ljudima koji žive daje intimu, ne gledaju susjedu u pjat.

Solitudo

A kakav je Vaš pogled na Solitudo? I tamo imamo dječji park koji ne zadovoljava pojam parka, a gradnja se nastavlja. Planira li se u nastavku gradnje stambenih zgrada ostaviti prostora zelenilu?
Za taj prostor postoji detaljni urbanistički plan, što znači da je precizno isplaniran. Nema tu puno kvadrata za razmišljanje, sve su prometnice već isprojektirane. Pacela sa zgradama je okružena sa sve četiri strane prometnicom i parkinzima – i svaka tako. Ono što je ostalo su mali rubovi zelenila uz kuću. Mi smo odlučili formirati male zelene zone tako da smo otkinuli komade privatnih parcela, ne vlasnički nego funkcionalno. Tamo bi formirali proširenja uz ulicu s klupicama i zelenilom, stablima. Rubove parcele smo poklonili, ili bolje rečeno – vratili gradu – kako bi se stvorio lijepi ugođaj ulice. Ovdje mi je bilo jednostavnije ispregovarati zelenilo jer je investitor Grad Dubrovnik, ali inače se trudim s investitorima postići konsenzus. Svi bi htjeli izgraditi svoju parcelu 100 posto i svi odmah preračunavaju – tri i pol tisuće eura puta toliko kvadrata, apartmana, sezonske zarade. To su razmišljanja za jednu, dvije, pet sezona, a što dugoročno ostaje? Što ostavljaju svojoj djeci? Uostalom, što pokazati gostima? Apartmane koji su zagospodarili u svakoj kući i garaži. U tome je poanta. Radili smo i idejno rješenje za vrtić u Solitudu, koji je smješten na padini. Ta padina je pretvorena u šetnicu, a krov vrtića je zamišljen kao igralište. I sva parkirna mjesta također imaju svojevrsni krov koji će služiti kao šetnica, i mislim da će se postići željeni efekt u kojem neće gospodariti samo zgrade i prometnice. Što se tiče Solituda, pred nama je prva faza projekta koja je najljepša, nakon toga dolazi projekt za građevinsku dozvolu, pa projekti za izvođača, pa izvođenje, pa često ta kuća nema veze s ovim što se prvo crtalo i kako je početno zamišljena. Meni je nekad neugodno kad prolazim kroz Grad. Neugodno mi je čak kad prolazim pokraj nekih svojih projekata, jer to što se izvede na kraju ne nalikuje na ono što sam projektirala.

Pa može li se tome stati na kraj – i kako?
Situacija je doista komplicirana, a mi smo dosta loših elemenata od svih sustava povukli, i ljudi kao da su izgubili optimizam i entuzijazam da utječu na stvari. Kao da su izgubili osjećaj da se može nešto promijeniti i da su oni zapravo ti koji trebaju mijenjati na bolje. Ja se nekako pokušavam zadovoljiti na kraju s ovim malim stvarima, s klupicama i uvijek razmišljam ‘ajmo nešto napraviti, makar malo’.

Šetnica od Orsana prema Copacanni

Gdje je nastala najveća devastacija u Gradu? Koji predio zahtjeva snažne i čvrste intervencije u prostoru kako bi se ‘uljudio’, odnosno oplemenio?
Nešto najružnije, i još ne mogu vjerovati da će ostati zauvijek tu, je marina na Lapadskoj obali. Vizure pri ulasku u grad brodom su trajno narušene. To je krš, ne znam kako drukčije nazvati taj projekt. Sve ono najljepše što smo imali zatvorili smo s betonskim pontonima i strehama. Ono mi je neoprostivo. Pejzaž je prelijep, duboki zaljev… Pa on je zauvijek devastiran! Kad razmišljam o Gradu, uvijek zamišljam da u njega dolazim brodom. Nekakav pomak bi se dogodio da se maknu strehe, da ta njihova visina ne dominira u prostoru. Barem da ostane na parteru, jer i same đige od marine su za cijeli metar više od razine Lapadske obale.

A osim marine?
Neboderi u Gružu su prekrasni, naspram arhitekture stambenih objekata koja se dogodila između nebodera i magistrale. One zgrade s užasno visokim temeljima su toliko devastirale i obezvrijedile cijeli krajolik. Pa ni kupus nisu bili kadri ispred zasaditi, a da i ne govorimo o izostanku bilo kakvog hortikulturnog uređenja. Naši se sugrađani ne trude oko okoliša. Govorim o moralnom osjećaju duga prema Gradu. Moramo svi zajedno postati svjesni da Gradu trebamo vratiti makar jedno stablo, nešto zelenila. A takve dobre primjere imamo oko sebe – ljetnikovci uz grušku i lapadsku obalu. Svu su oni uvučeni od obale, ispred je zelenilo. Pa treba samo pogledati Hotel Grand na Lopudu, on je sjajan. ‘Brutalno’ moderan i sav u betonu, hotel je ostao skriven i uspostavio predivan odnos prema pejzažu. To su detalji koji, po meni, čine život.

Koliko će nam buffer zona promijeniti život?
Nisam se puno uživila u tu problematiku. Nisam rigorozna u smislu da moraju postojati prostori gdje se nikako ne smije graditi. Mislim da se svuda može graditi, samo je pitanje kako i pitanje mjere.

Uspješno vodite svoj studio za arhitekturu i urbanizam, no biste li se vratili raditi u Gradsku upravu?
Nikad ne reci nikad. Volim stvarati, volim raditi rukama, vidjeti da se nešto događa, volim gradilište… Tako da bi mi bilo krivo odustati od tog segmenta svog života.

Dotakli smo se nekoliko Vaših projekata. Kojim se najviše ponosite?
Projekt skloništa za životinje! To je moj prvi veći projekt na kojem sam bila autor i prirastao mi je srcu. I da, nije se ostvario. Taj projekt mi je drag ne samo zato što sam uživala u projektiranju jer sam se napokon domogla projektantskog posla, nego i zato što stvarno volim životinje i voljela bih da se po pitanju skloništa za životinje napokon nešto dogodi. A od izvedenih, rekla bih projekt uređenja interijera glavnog turističkog ureda na Pilama. Bio je to zahtjevan projekt, sa zahtjevnim zanatskim radovima, jer radili smo s izrazito velikim kamenim pločama, surađivali smo s kamenolomom na Braču. Koncepcija projekta bila je autohtonim materijalima stvoriti podlogu za funkcioniranje ovakvog izuzetno frekventnog objekta i ispričati priču o gradu i podneblju. Realizacija projekta je bila dobra, ali se tijekom godina zbog intenzivnog korištenja taj početni dojam izgubio.

Sigurno ima nešto što Vam predstavlja izazov?
Grad, a pri tom mislim na povijesnu jezgru, nam je prekrasan, ali je zatvoren prema moru. Taj kontakt djelomično bi se mogao ostvariti u Luži. O tome se prije tridesetak godina razmišljalo, postojale su ozbiljne studije. Ideja nikad nije realizirana u stvarni projekt, već je ostala na razini polemike.

Je li to danas moguće realizirati?
Ukoliko se ne bi stvarala nova struktura i ukoliko bi se samo otvarali prostori ne vidim neke velike zapreke. Struktura grada je iznimno kompleksna i uvijek je pitanje kod konzervatora koji sloj čuvati. Složena prostorna struktura ovog sklopa sastoji se od elemenata iz različitih povijesnih razdoblja: od 13. do 19. stoljeća. Luža je nastala u 19. stoljeću, Veliki arsenal se prvi put spominje u 13. stoljeću. I sad je pitanje štiti li se zadnji sloj ili prvi. Priča o Luži se uklapa u onu moju tezu da se sve može, samo je pitanje kako. Po meni, kad se nešto štiti, treba se štititi koncept, ideje. Sve velike vrijednosti koje smo naslijedili ne bi se ni stvorile da se isključivo išlo na zadržavanje postojećeg. Uvijek može biti bolje. Naravno, ne smije se sve niti relativizirati. Pitanje je talentiranosti i posvećenosti arhitekta nekom zadatku. Važan je tu i zakon koji tog arhitekta mora regulirati da nešto u svojim planovima ne uništi. E, sad je tu jako bitna stavka kako uskladiti da se ne uništi, a da istovremeno ne priječiš neku zaista dobru kreaciju. To je na zakonodavcu.

Kad smo kod zaštite, kako gledate na Petku, gradonačelnik je odlučan da se na njoj neće moći graditi?
To je za svaku pohvalu. Moramo imati crtu obrane. Mislim da je osnovni zadatak javne uprave čuvanje prostora za javne zahvate koji unpređuju kvalitetu života i kvalitetu krajolika. Čuvanje prostora znači zabranu gradnje i otkupljivanje zemljišta za javne projekte. Petka je dio cijele mreže zelenila. Često sam na barci pa onda gledam grad s mora. I taj je doživljaj prelijep cijelom njegovom duljinom. Petka je nastavak Gorice, Hladnice, Gospinog polja. U Gorici se dogodio izlazak na more s gradnjom, ali nasreću park u podnožju je toliko izrastao da je sve te kuće ušuškao u zelenilo. Nove strše nemilo. Mišljenja sam da bi Grad trebao afirmirati zelenilo koje je ostalo, jer hvala ti Bože imamo tih sačuvanih, netaknutih zelenih prostora. Njih bi trebalo samo malo urediti i iz jednog zapuštenog prostora pretvoriti u rekreacijsku zonu bez ikakvog narušavanja gradnjom, tek raščišćavanjem i blagim hortikulturnim intervencijama. To je zadatak kojim bi se trebalo uhvatiti u koštac i zbog grada i zbog djece, jer se djeca više ne znaju ponašati u prirodi.

Arhitektura je to da si poslušnik investitora da odradiš što investitor želi, a pritom projekt uklopiš u stručni okvir. Imam dojam kako dosta ljudi iz moje struke radi isključivo za profit

Zasigurno pratite trendove u gradnji, dolaze li oni u Dubrovnik?
Obožavam posao kojim se bavim i baš ga pratim. Jako je dobra suvremena francuska stambena arhitektura, oni su u samom vrhu. Dubrovačka arhitektura – čini mi se – i nije baš u skladu sa suvremenim trendovima. Materijali su više-manje svugdje isti, međutim zaostajemo po konceptu. Imamo problema s tehnologijom izvođenja jer izvođači koji rade u Dubrovniku i Hrvatskoj tehnološki dosta zaostaju, usporedimo li se s primjerice Francuskom. Što se tiče materijala, baratamo s istim prirodnim resursima – kamenom, betonom, žbukom, drvom. Kod nas je problem što su izumrli ljudi koji znaju zanate tako da smo time ostali osakaćeni. Teško je naći dobrog stolara, bravara, u svakodnevnom životu, a kamoli za neki veći projekt. S te strane nije lako. Moj je princip maksimalno izvući iz onoga što se nudi, iz parcele, iz afiniteta investitora i tehnologije koja nam je na raspolaganju.

Rekli ste da zaostajemo i s konceptom?
Kako sam se bavila Solitudom, intenzivnije sam pratila recentnu stambenu izgradnju, a izdvojila bih onu u Francuskoj. I kod stanogradnje koncept se uvijek bazira na formiranju javnog prostora jer ne projektiraju se samo spavaonice nego se kvaliteta stanova podiže formiranjem ugodne okoline, dodana vrijednost je dobra lokacija stana. Dobra lokacija stana znači prije svega dobru orijentaciju stanova, ugodnu mikroklimu što znači dosta zelenila, ugodan okoliš s urbanim sadržajima na otvorenom za sve dobne skupine i na kraju dostupnost javne infrastrukture, vrtića, škola, dnevnih boravaka za starije i dobru prometnu povezanost posebno u odnosu na javni prijevoz. U francuskom POS-u svaki stan ima spremište, bez obzira koliko velik ili malen bio. Oni spremišta imaju i na taracama ili đardinima, imaju ograđene prostore. U nas su i tarace postale šupe. Nemamo kulturu stanovanja. A ljetnikovci bi nam trebali biti uzor. Funkcionalna koncepcija stambenog prostora bazirana na saloči kao komunikacijskom središtu dio je suvremenih stremljenja u stanogradnji, a taj se koncept u nas ne primjenjuje. Navikli smo na to da su naši stanovi osmišljeni tako da je s jedne strane hodnik od sedam metara pa onda ide kuhinja, trpezarija, zahod, s druge su strane hodnika sobe, jedna, dvije i zaveži ga tu. Tako se nažalost gradi i danas. Puno toga se gradi tako da investitor dobije što više kvadrata. U nas privatni investitori jako vole kosi krov. Zašto? Tamo stanu još tri stana, pa onda sve to opet vraćamo na puta 3,5 tisuće eura.

Veliki dio krivnje je na investitorima, a kako arhitekti mogu utjecati na promjene?
Arhitektura je to da si poslušnik investitora da odradiš što investitor želi, a pritom projekt uklopiš u stručni okvir. Imam dojam kako dosta ljudi iz moje struke radi isključivo za profit. Donekle smo priklješteni i ne mogu reći da ne razumijem to što pojedinci rade, jer bi se i sama tako ponašala da imam vraćati kredit od 5 tisuća kuna. Ne bih se tada mogla baviti nekim projektom tri mjeseca, nego bi ga morala napraviti za 20 dana. Nije arhitektura biznis, arhitekturom možeš zaraditi plaću, osim onih koji se bave mešetarenjem i ulaze u dealove s izvođačima. Imam osjećaj da se dio kolega nema vremena dovoljno truditi. Čini mi se da bismo mogli bolje, ali život te poždere, tempo je nemilosrdan i ne pokloniš svakom projektu dovoljno vremena, a to je važno. Za tri mjeseca znaš puno više o svakom problemu nego kad nešto moraš riješiti u par tjedana. To je realna zapreka. Postoji i jedan drugi problem. Ljudi u Gradu su prilično samozadovoljni pa razmišljaju – imamo taj lijepi naš Grad i što će nam više. Pa tad misle da je dovoljno zalijepiti neke skupe kamene pločice po kući. Malo smo preopterećeni tradicijom, i pokušavamo križati tradiciju sa suvremenim tehnologijama pa onda ne ispadne ni tradicionalno ni moderno. Simbioze su teške, a mi smo tradicijom opterećeni da bi s njom dolazili u kompeticiju. A imamo predivne primjere za učiti. Svaki put kad dođem u Grad iznova gledam stare kanalice, odvode za vodu, stare rešetke, detalje koje i danas možeš primijeniti s malim razlikama, a nevjerojatno su, iako građevinski sitni, napredni detalji. Očito nas ubija vrijeme i tempo.


GRUŠKI TERMINAL

Skladište na ulazu u grad!
Bili ste zamjenski član Stručne komisije za odabir najboljeg projekta gruškog terminala, i za predloženi ste projekt dali negativno mišljenje.
Terminal stvarno nije bio dobar projekt. Opet govorim o svom pogledu na Grad s mora, a taj projekt za kojeg se većina žirija zalagala je stvarno bio hangarski. Da je prošla koncesija, dobili bismo skladište na ulazu u Grad. Projekt je bio investitorski u smislu da je maksimalno bio vođen investitorskim smjernicama. To je izuzetno važan javni prostor i trebalo ga se valorizirati ne na temelju onoga što će investitor dobiti i kako će on organizirati svoj posao, nego što ćemo mi svi dobiti od toga prostora, poštujući pri tom zakonske regule, one o minimalnim tehničkim uvjetima i sadržajima koji su se tražili. Bilo je dosta boljih projekata, a investitor je pokušao svoj interes ugraditi kroz natječaj, što meni nije bilo prihvatljivo i osjećala sam dužnost izjasniti se protiv.

Pročitajte još

UPISI Na Sveučilištu u Dubrovniku ostalo 260 slobodnih mjesta za jesenski rok

Dulist

DON IVO ZEČEVIĆ Osjećam da sam s nekim projektima tek započeo, a moramo otići

Leona Rašica

OBITELJ GRBIĆ PAJO Pomadore, poveruni, tikvice… U njih je sve eko!

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija