Kultura

RAZGOVOR S ANTONIJOM RUSKOVIĆ RADONIĆ ‘Nisu Konavle samo puce i vežilice, već motika i dikela’

Lokalci su ključ svega. Za Etno­grafski muzej jako su važni jer su oni ti koji doma čuvaju baštinu svo­jih predaka. Neki od njih jako dobro valoriziraju svoju građu, jasno im je da doma imaju vrijednu nošnju, ali neki uopće nemaju taj osjećaj. Nekada radije bace na smeće takvo što nego da ga nama daju. Slobodno neka sve to ‘smeće’ donesu nama u muzej mi ćemo ga probrati i istražiti – ističe za DuList ravnateljica Muzeja i galerija Konavala Antonija Rusković Radonić čija kulturna ustanova već dulje budi znatiželju i pažnju javnosti brojnim kreativnim programima.

S njome smo porazgovarali o aktualnim projektima poput prvog hrvatskog muzeja iselje­ništva koji će biti smješten u Pridvorju do važnih i bogatih znanstvenih istra­živanja koja će Konavle smjestiti na potpuno novu poziciju na prapovi­jesnim kartama.

Na čelu ste Muzeja i galerija Kona­vala već tri i pol godine. Koliki je pomak napravljen u odnosu na dje­latnost Muzeja prije Vašeg dolaska?

Nisam ja napravila neko čudo. Jed­nostavno, pokrenuli smo inicijativu da muzej treba biti živo tkivo. Prije mog dolaska ova je ustanova sa svo­jih petero zaposlenih bila sama sebi svrha i služila je samo kustosima. U pet godina odradile bi se dvije, tri dobre radionice, pokoja izložba suvre­mene umjetnosti u Kući Bukovac i to je bio sav njihov program. Mišljenja sam da bi naš identitet i baština tre­bali biti na prvom mjestu, a pogotovo u Konavlima, na kraju ove države gdje prijeti opća opasnost od teške globali­zacije. Baština kao takva može biti u službi turizma. Upravo sam to vidjela i u našem Etnografskom i Arheološ­kom muzeju jer njihova građa može ponuditi dodatnu vrijednost kako turistima tako i našim Konavljanima. Glavni je zadatak ovog muzeja rad s lokalnim ljudima jer smo shvatili da domaće stanovništvo uopće ne poznaje svoju baštinu. Ni sami nismo svjesni koliko smo vrijedna sredina i prvi nam je zadatak to shvatiti. Jako puno radimo i s djecom, izdali smo za njih i prvu slikovnicu o Vlahu Bukovcu na hrvatskom i engleskom jeziku, a i naši programi usmjereni su na lokalne ljude. To na kraju dobro završi jer od njih jako puno učimo. U simbiozi s lokalnim ljudima ovaj muzej ima budućnost.

Jesu li Konavljani svjesni kakvo blago imaju u svojoj sredini? Postoji li određena sinergija između Muzeja i Konavljana po pitanju pribavljanja građe u smislu naslijeđenih obiteljskih kulturnih dragocjenosti?

Lokalci su ključ svega. Za Etnografski muzej jako su važni jer su oni ti koji doma čuvaju baštinu svojih predaka. Nama je muzej u ratu izgorio, a selek­cija kupovanja i nabavljanja građe nije bila planska pa je muzej dobivao ono što bi netko darovao. Muzej u Čilipima nema ništa cjelovito. Imamo bogatu građu, ali za cijelu nošnju nemamo nijedne opanke. Ne možemo uopće raditi program bez naše konavoske ekipe na terenu. Neki od njih jako dobro valoriziraju svoju građu, jasno im je da doma imaju vrijednu noš­nju, ali neki uopće nemaju taj osjećaj. Nekada radije bace na smeće takvo što nego da ga nama daju. Slobodno neka sve to ‘smeće’ donesu nama u muzej mi ćemo ga probrati i istražiti. Ljudi nam donose svoju građu mi je istra­žimo, izložimo, damo im vrijedne podatke i uputimo ih kako će je čuvati i održavati. Na tom tragu ćemo razviti Disperzivni muzej Konavala gdje naš muzej neće otkupljivati ništa, već će voditi evidenciju na terenu. Tako ćemo pokupiti što više informacija o našem blagu. Što se tiče Arheološkog muzeja opet su nam lokalci jako važni jer se sjećaju kada je ‘đedo’ trapio neki dolac da je tamo ‘iskakalo’ neko čudno kamenje pa tako dobijemo priču. Bez naših ljudi ne možemo raditi ništa.

Na poseban način čuvate konavo­ski vez, ali i svilarstvo od zaborava. Ima li u Konavlima još zainteresi­ranih za očuvanje ove vrijedne tra­dicije, a pogotovo među mlađim generacijama?

Već 10 godina organiziraju se razne radionice s konavoskim vezom i na njima se uvijek javlja ista populacija, a to su mladi do puberteta i osobe nakon 40. godine. To je vrsta radnosti koja će vrlo rijetko zainteresirati neku aktivnu osobu, jako se sporo izrađuje, a akti­virat će se samo netko tko bi mogao od njega zaraditi. Nema uopće straha za nastavak tradicije jer je cijela voj­ska djece u tome, u svakoj školi imamo radionice konavoskog veza po cijelim Konavlima. Svilarstvo je atraktivno djeci, jako puno njih hrani bubice pa se tako dalje prenosi znanje i umijeće izrade. Kada sam iza rata počela pre­davati u školi, nitko od djece nije znao za bubicu niti im je palo na pamet da bi nešto vezli, to im je bila znan­stvena fantastika. Danas svako dijete zna kako izgleda bubica. S time više nemamo problem.

Konavoski vez mnogima je prva i najprepoznatljivija asocijacija na Konavle. Međutim, kada ste preuzeli muzeje isticali ste kako Konavle mogu ponuditi daleko više. Što bi sve pripadalo u tu bogatu ponudu Konavala u baštinskom smislu?

Konavle imaju jako puno etnografske građe samo zato što su bile konzervi­rane debelom granicom i brakovima unutar Konavala, dok po Župi, Pri­morju i otocima to nije bio slučaj. Oni su se ženili i s okolnim stanovništvom pa se i etnografska baština osvježavala, bili su napredni. A, u Konavlima su se sporo mijenjale stvari. Zato Konavle baštine cijeli korpus poganskih, sla­venskih, pretkršćanskih, starih gotič­kih i renesansnih oblika u narodnoj nošnji. Konavosku se nošnju može nožem sašiti, ne trebaju nožice. Isti je kroj zadnjih tisuću godina. To su arha­ične priče koje je danas vrijedno pre­zentirati. S druge strane bogati smo i nematerijalnom baštinom. Prijavili smo Ministarstvu našu cjelovitu Kona vosku zdravicu koja je prvi put zapi­sana 1856., a od današnje se razlikuje u samo nekoliko riječi što je nevjero­jatno. Imamo i cijeli ciklus Konavo­ske svadbe koja je trajala cijeli dan pa i više dana. Trenutno radimo na tome, a skladatelj i dirigent Krešimir Magdić rekonstruira napjeve. Konavle vrve bogatom etnografskom baštinom od neobičnih procesija do božićnih obi­čaja. Moramo to očuvati. ­

Kako u današnjici zainteresirati ljude za posjet muzeju i stvoriti neku dodatnu vrijednost? Vi ste naveliko krenuli i s audio vodičima, digitalizacijom baštine.

Ne možete, ako radite u muzeju, reći da jedan dio baštine jest vaš posao, a onaj tamo drugi nije. Muzej je za proš­lost, sadašnjost i budućnost, stalno mora baštiniti kulturnu pojavnost koju treba pratiti, analizirati, kanali­zirati, a to može raditi jedino ako se bavi cijelom baštinom. Prije je muzej bio postavljen tako da su u njemu bili izloženi predmeti i dragocjenosti fine gospode iz finih kuća, s pucama i vežilicama kao da je to glavna stvar u Konavlima. Motika, dikela, kosijer također su dio konavoske svakodne­vice. Iz toga se shvaća vrijednost pre­daka, ljudi koji se bore za opstanak, koji hrane i oblače svoju djecu. Muzej ima jako važnu edukativnu ulogu. On je prostor nove duhovnosti i njegova je zadaća da nas stalno centralizira. Treba nas stalno podsjećati na to da sutra može biti kao prije 500 godina. Uvijek se šalim s našim čilipskim muzejom – vidjet ćete kad jednog dana isključe struju; mi ćemo znati kako se radi roba, dolazi do hrane vode i svega. Sve ove godine etnografski muzeji bili su pogrešno nasađeni. Predstavljali su građu sela, ali su bili u gradu i imali su taj silni kompleks od sela. Sramimo se sela, mislili su, ali ipak su naše bake lijepo vezle i imale lijepi nakit. Trebali bismo u jednom muzeju shvatiti cijeli život nekog podneblja. A, lokalce se može naučiti i da sami sebi prezen­tiraju svoju baštinu. Svi se sad bave turizmom, nitko ne poklanja muzeju, svatko bi želio sebe nakititi. Zašto bi mlin bio u muzeju? Neka stoji na imaju, in situ, i melje.

Što biste istaknuli kao do sada naj­veći uspjeh ove ustanove?

Najdraže mi je to što se zapalila vatra u nekoliko mladih ljudi. Sada radim s nekima kojima sam u školi predavala. Stalno svjedočimo sve većoj nezain­teresiranosti i tuposti. A, kada vidim da u muzeju imamo pet, šest mladih ljudi kojima srce tuče za njihov rad, to je predivno. Trenutno nas radi 12 u četiri jedinice, ali nije nam to dovoljno. Uskoro nam slijedi i Muzej iseljeništva. Zahvalni smo što je općina dozvolila da se zaposle i novi ljudi. Namaknuli smo zbog njih skoro milijun kuna vlastitih sredstava. Nijedan se drugi muzej time ne može pohvaliti.

U kojoj je fazi projekt prvog hrvat­skog Muzeja iseljeništva?

Za Muzej znamo lokaciju u Pridvorju, sada se mučimo kako prezentirati građu. Prostor je minijaturan pa je planiramo prikazati potpuno digita­lizirano. Jako nam je važan jer su sve konavoske kuće koje su se digle na drugi i treći kat to učinile zahvaljujući nekom iseljeniku. Naši iseljenici išli su u nepoznato, praktički su se pomirili s krajem svog života. Išli su tamo gdje ni jezik ne poznaju. A, opet, nakon svega doživjeli smo da iseljenik govori dija­lektom boljim nego svi mi ovdje. Kad dođu u Konavle mi nasnimimo sve te divne riječi. To je stvarno jedna simbi­oza i prostor u kojem se mogu ispričati super priče.

Kako napreduje djelatnost Odjela za arheologiju i spomeničku baštinu u Pridvorju?

Radi se punom parom jer nam dolaze sve trajne pohrane konavoskih istra­živanja. Obrađujemo ih, izlažemo dio, radimo veliki katalog. Za lipanj pri­premamo projekt BLUEMED, DUNEA-in projekt koji se bavi arheološkim podmorjima Cipra, Italije, a mi u pod­morju imamo cavtatski brodolom pa ćemo dobiti u klaustru njegovu veliku digitalnu prezentaciju. Ljudima je to jako zanimljivo. Mislim da će s tim projektom zaživjeti i samostan u Pridvorju.

Bavite se i istraživačkom djelatno­sti? Koje bi zanimljivosti konavo­ske baštine uskoro mogle ugledati svjetlo dana?

Kad po nečemu ‘kopate’, prinosi dolaze na dnevnoj bazi. Sad spre­mamo veliku izložbu Konavoske svadbe i kako skupljamo građu, stalno nova dolazi. Tužna je istina da ta građa nije bila obrađivana i istraživana. Veliki katalog koji radimo za građu u Sokol gradu potpuno će okrenuti arheološku situaciju u drugom smjeru. Konavle će zasjesti na potpuno drugu poziciju u prapovijesnim kartama. Tu ćemo donijeti važna otkrića za stručnu javnost.

Koliko ljudi godišnje posjeti Muzeje?

Kad sam došla na čelo Muzeja, ukinula sam naplatu ulaznica domaćima i svoj djeci, a to je osnova na kojoj muzej temelji svoju zaradu. U međuvremenu smo s programima sebi napravili toliki promet! Lani je Bogišićeva zbirka imala 1400, Čilipi 13 tisuća, a Bukovac 10 tisuća posjetitelja i to samo gleda­jući naplaćene ulaznice. Ljudi nas sve više prepoznaju. Najveći mi je uspjeh to što smo se probili i što se za nas zna. Time će konavoska baština biti još više priznata.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 13. ožujka 2019.

Pročitajte još

Veliki pljesak za DSO i ‘prvu trubu svijeta’ Håkana Hardenbergera

Dulist

DUM MARIN I DUBROVČANI Držić je nešto što nas sve zajedno veže

Dulist.hr

U SPOMEN NA KAZALIŠNOG VELIKANA Parove predstave prekretnica su u povijesti teatra Igara

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija