Natrag
10.12.2018 23:18

facebook

twitter

google

rss

dulist

RATNA AMBULANTA ‘TIRENA’ Dr. Arapović Slavić: Granata je pala na njegovu postelju, a on mi je poručio: ‘Dužan sam ti haljinu!’

6.12.2018 @ 10:27 Iva Dedo Aktualno
8;8

Podijelite:

Brinuli su se o području koji je u prvih mjesec i pol agresije na Grad obuhvaćao broj ljudi od čak 4 500 – mahom prognanika i djelatnika turi­stičkog kompleksa. Posjetila ih je delegacija Konvoja Libertas kao i međunarodni promatrači, međutim ispostava Ratne bolnice sv. Vlaho u hotelu Tirena tek je jednom rečenicom spomenuta u monografiji o dubrovač­kom zdravstvu za razdoblja Domovin­skog rata.

Dr. Dijana Arapović Slavić 

U izvještaju dr. Zorana Cikatića, svo­jedobno ravnatelja Ratne bolnice, on navodi raspodjelu donacije Liječnika bez granica prema kojem je improvi­zirana ambulanta Tirena, jedna je od tek tri medicinska postrojenja u dubro­vačkom kraju, ovim dobila sredstva dostatna za dvanaestomjesečno funk­cioniranje u uvjetima rata.

Živo se sjeća i tog zlosretnog 6. prosinca 1991. kada je u hotelu smrtno stradao otac dvogodišnje djevojčice ranjene u nogu. Pogled žene koja u svom naručju stišće krvavo djetešce svjesne kako je upravo postala udovica užasnuo ju je

Smještena u personalnoj menzi Tirene na Babinom kuku, u podrumu, počinje djelovati još u listopadu 1991. kada tu naviru izbjeglice okolice Grada. Njen rad organizira dr. Niko Visković u sklopu Kriznog stožera HTC Dubrava Babin kuk. Dnevno obrađuju i do 190 pacijenata, a do kraja njenog djelova­nja evidentirano je do 10 000 pregleda.

Ambulanta je upravljala staciona­rom na prvom katu hotela kapaciteta 80 ležajeva u kojeg su prebacivani bolesnici iz Ratne bolnice čije je zdrav­stveno stanje zahtijevalo liječničku skrb, a za kojih zbog stalnog priljeva ranjenika nije bilo mjesta. U stacio­naru na mekanim hotelskim krevetima, u uvjetima bez vode i struje, ležali su operirani pacijenti, nepokretni neu­rološki i kardiološki bolesnici, ranjeni civili i hrvatski branitelji.

Za potrebe stacionara ratna bolnica angažirala je četiri medicinske sestre koje su radile u u smjenama od po 12 sati. Kao voditeljica dr. Slavić Arapo­vić ‘atento’ je 24 sata. Bolesnici imaju temperaturne liste, obavljaju se jutar­nje vizite, pregledi, previjanja te uslijed požrtvovne brige unatoč otežavajućim okolnostima nije zabilježen nije­dan slučaj dekubitusa ili novonastale infekcije. U slučaju potrebe Arapović Slavić konzultira se s liječnicima Ratne bolnice iz koje svaki petak dolazi jedan dr. spec. internist. ­

Osoblje ratne ambulante Tirena nije ni slutilo kako će ovo biti njihvo dom mjesecima

U ambulanti je pak djelovalo petero medicinski djelatnika – dr. Niko Visković čija ordinacija se nalazila u neposrednoj blizini, specijalizantica dr. Dijana Arapović Slavić, student medicine dr. Zaim Čustović, medi­cinske sestre Silva Mladošić i Marina Gleđ Torići. Tek krajem studenog 1991. tadašnji Medicinski centar oformljuje četiri tima liječnik – medicinska sestra koji rade po hotelima.

Međutim, posao odrađen u prva dva mjeseca agresije, u vrijeme sveopćeg kaosa i najžešćih napada, nemjerljiv je s onim kojeg će obavljati nakon što su brodovima iz Dubrovnika evakuirani bolesnici, ranjenici, djeca i žene.

Oskudni uvjeti
Na raspolaganju su bez predaha. Pod okriljem noći i u pratnji jedne naoru­žane osobe obilaze prenapućene kapa­citete turističkog naselja Babin kuk, a danju kad se oglasi opća opasnost evakuiraju bolesnike i sklanjanju ih u hotelske hodnike. Bilo je to razdoblje njenog života, priča, dr. Arapović Sla­vić, dugogodišnja voditeljica Odjela radiologije OB Dubrovnik, o kojem nerado progovara. Na površinu su isplivale najniže ljudske strasti. Situ­acije su to kada se prepoznaje tko je uistinu čovjek.

U Tirenu ona stiže iz skloništa u DOC-u autostopom obučena u rad­nički kombinezon. Tada 26-godišnja­kinja, nakon dovršena staža, prvotno raspoređena u Uvalu Lapad, Arapović Slavić ovdje preuzima ulogu vodite­ljice stacionara. Scene kojima je bila aktivan svjedok s knedlom u grlu i suznim očima trideset godina nakon ne napuštaju je, priča dok sjedimo u caffe baru Tirene. Pred njom istjecao je život iz tijela 18-godišnjaka koji je na sebe digao ruku, rušile se obitelji, djeca ostajala bez očeva…

— Radili smo u oskudnim uvjetima. Pacijentima smo davali injekcijsku i peroralnu terapiju. Imali smo samo najosnovnije. Higijena je bila na niskoj razini. Dezificijensa nije bilo, ipak zahvaljujući dobroj organizaciji nismo imali epidemije – objašnjava.

U kuhinjske lonce bi zamiješali vodu sa solju i octom te u dogovoru s vodi­teljima hotela upućivali ljude da prije ulaska na recepciji operu ruke. Za osobnu higijenu bila im je dodijeljena mjerica od jedne pivske boce dnevno. Kante su punili morem, zalijevali su zahode, čistačice su redovito obavljale svoj dio posla. Unatoč ratu kompleks je funkcionirao danonoćno.

Sekunde su odlučivale – život ili smrt
Personalna menza hotela Tirena, pro­storija od koji 100 metara četvornih, služila im je za primanje pacijenata, koordinaciju posla, kao spavaonica i kuhinja. Za prijevoz su se koristili kombijem za nabavku tvrtke Babin kuk kojim je upravljao zaposlenik Babinog kuka Zoran Ereš.

— Svaki naš izlazak iz baze bio je rizi­čan jer bi nas odmah dočekala puc­njava s Pobrežja. Nakon jednog gra­natiranja, troje ranjenih prognanika, od kojih dvoje u životnoj opasnosti, morali smo prevesti u bolnicu – prisjeća se Arapović Slavić. ­

Visok i dobroćudan, volio se šaliti s nama. Jednu večer dotrčali su obavjestivši me kako je počinio samoubojstvo. Dok je on tako ležao u krvi na krevetu ja sam mu tvr­doglavo pokušavala pronaći venu. Nije mu bilo spasa 

— Na povratku kretali smo se ulicom Alojzija Stepinca. Topovnjači usidrenoj kod Grebena bili smo na dlanu. Vozili smo se velikom brzinom kada smo pri­mijetili dvije osobe kako leže na cesti. Zoran je na trenutak stao, rukama smo ih vukli na stražnja vrata. Polijegali smo u strahu. Morali smo se dočepati uzbrdice kod Presidenta – govori.
Kod hotela President Dubrovnik susreli su hrvatske vojnike, mahom iz Imotskog i Sinja, pristiglih noću glise­rima, kako se pripremaju za bojišnicu. Neprijatelj je bio udaljen tek koji kilo­metar, sekunde su odlučivale – život ili smrt.

Kada bi se kretali noću, po toj glu­hoj tišini, obazirali smo se na svaki šum. Ljudi su pripovijedali kako neprijateljska vojska namjerava izvr­šiti desant s mora i da su minirali pod­ručje Babinog kuka – nastavlja.

Doktorice, dužan sam ti haljinu!
Sigurnoj pogibelji umakla je ni sama nije svjesna koliko puta. Strahu za vlastiti život pored adrenalina koji je rastao iz minute u minutu nije bilo mjesta.

— U našoj ambulanti oporavljao se jedan branitelj iz Hercegovine. Imao je kojih dvadesetak godina. Oglasila se sirena, a on je unatoč upozorenjima nastavio ležati ležerno pušeći cigaretu. Odgovorio mi je: ‘Nećete Vi meni govo­riti što je ratište’. No, bila sam uporna, nisam ga željela ostaviti. Nakon što sam iscrpila sva sredstva kazala sam mu da ovdje ja naređujem i neka izvoli izaći. Poslušao me. Pomogla sam mu ustati. Tek što sam ga posjela iza vrata u sobu na njegovu postelju pala je granata.

– Bio je to valjda prst sudbine. Rekao mi je: ‘Doktorice, dužan sam ti haljinu’ – govori nam. Međutim, svaka priča nije imala sretan epilog.

Svaki naš izlazak iz baze bio je rizičan jer bi nas odmah dočekala pucnja­va s Pobrežja  

U hotelu Tirena bio je smješten jedan mladić, prognanik od kojih 18 godina. Majka mu je umrla prije koji mjesec. On i otac spavali su u istoj sobi. Ostali su bez svega. Visok i dobroću­dan, volio se šaliti s nama. Jedno večer dotrčali su obavjestivši me kako je počinio samoubojstvo. Dok je on tako ležao u krvi na krevetu ja sam mu tvrdoglavo pokušavala pronaći venu. Nije mu bilo spasa.

Pronašli smo nosila, prekrili ga plahtom, međutim ostale su mu viriti noge. Nosili smo ga kroz hod­nik i u jednom bogenu naišli smo na njegovog oca – rekla je.

Pogled koji užasava
Visok, mršav čovjek, izgubljen, u istom trenutku shvatio je da je to njegov sin. Nismo znali kako ga suočiti s istinom. U takvim trenucima glumite hrabrost. Duboko udahnete, navučete tu masku stabilne osobe koja će olakšati situa­ciju, ali i vi ste samo čovjek – pojaš­njava vidno potresena dr. Arapović Sla­vić. Ovo joj je, naime, prvi put nakon siječnja 1992. godine kako je posjetila poprište na tisuće životnih drama koje su se na ovom mjestu odvile.

Živo se sjeća i tog zlosretnog 6. pro­sinca 1991. kada je u hotelu smrtno stradao otac dvogodišnje djevojčice ranjene u nogu. Pogled žene koja u svom naručju stišće krvavo djetešce svjesne kako je upravo postala udo­vica užasnuo je.

O djelovanju ratne ambulante Tirena, dr. Dijana Arapović Slavić, prvi put javno je progovorila pred godinu dana na tribini ‘Zajedno smo branili grad’ uoči Dana dubrovačkih branite­lja. Mada je ponosna na svoj obol, srce joj je teško.

– Tužna sam što ova zemlja ne poznaje lik i djelo ljudi koji su se za nju borili. Poštivanje nije samo poći na grob od prilike do prilike, pognuti glavu, zapaliti svijeću i položiti vijence – kaže.
Privilegije nikad nije tražila. Ostati i pomoći bila je njena dužnost, drugo smatra izdajom onih koji su bili na prvim linijama. Danas ni u šetnji ne voli doći na Babin Kuk, radije odlazi van grada, mijenja sredinu, priča i zaključuje naš razgovor.

Foto: Zvonimir Pandža/osobna arhiva dr. Dijana Arapović Slavić 

Komentari





O autoru: Iva Dedo


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana