Natrag
26.4.2019 11:59

facebook

twitter

google

rss

dulist

PUTOPIS DUBRAVKA GARBINA Mojih 15 dana bespućima Maroka

24.3.2019 @ 19:30 Hrvoje Curić dulist IN
32;32

Podijelite:

Naš sugrađanin, majstor tehnologije i svjetski putnik Dubravko Garbin ove je godine za svoje prvo putovanje odabrao Maroko. Cijela priča dogodila se spontano, počela nezgodno i odvila se savršeno. Garbin je s nama podijelio svoja iskustva, avanture koje su mu se dogodile, ali i iznenađenja koja je doživio na svom velikom putovanju.

Dugo putovanje

U Maroku sam proveo petnaestak dana. Od gradova sam posjetio Rabat, Meknes, Fes, Merzougu, Marakeš i Casablancu. Kada posložite sve to na karti vidjet ćete da sam zapravo napravio krug kroz državu. Svugdje sam išao automobilom kojeg sam iznajmio i mogu vam reći da je bilo pravo zadovoljstvo voziti se. Cijeli je put bio spontan i nekako se sve odvijalo u zadnji trenutak. Jedan prijatelj je trebao ići sa mnom, ali je i on u zadnji trenutak otkazao. Početna ideja je bila doći do Rima pa vidjeti kuda dalje. Proveo sam jedno poslijepodne listajući razne ponude za letove i baš ta jeftina za Maroko me nekako privukla. Nisam puno razmišljao i znao sam gdje me put vodi. Putovanje nije baš bajno počelo. Kada sam krenuo prvim letom za Rim, od kud sam letio za Maroko, razbolio sam se i dobio gripu. Ona me pratila većinu mog putovanja, ali nisam se dao i želja za putovanjem je bila jača. Istina malo su mi prvi dani putovanja u magli, no srećom nije bilo nekih komplikacija za zdravlje.

Prva postaja Rabat!

Na aerodromu me dočekao ‘lokalac’ kod kojeg sam trebao prespavati prvu večer. Naravno kako to uvijek biva, već u startu je došlo do problema (smijeh). Naime on me trebao odvesti do svoje kuće, a ja sam ga pratio automobilom. Problem je nastao kada smo se uključili na glavne ceste, jednostavno je ispario u toj nenormalnoj gužvi. Srećom uspjeli smo se naći i produžiti do njegove kuće. Nisam bio baš ugodno iznenađen naseljem u koje smo došli, radi se o ‘slumu’, odnosno siromašnoj i vrlo opasnoj četvrti. Stvarno nije ugodno naći se u takvom mjestu punom mračnih ulica i sumnjivih ljudi. Srećom tu sam proveo samo jednu večer, nisam imao neugodnih iskustava i već ujutro sam napustio tu četvrt. Tu sam se i prvi put susreo s marokanskom ‘arhitekturom’ WC-a. Naravno, tradicionalni WC nećete lako naći, radi se uglavnom o čučavcima, no nerijetko WC je zapravo ‘all-in-one’. Na sredini se nalazi čučavac, a odmah pored njega tuš. Nisam bio presretan takvom situacijom, ali kako je put išao dalje navikuno sam se. Moja slijedeća postaja je bio grad Meknes, no kroz njega sam više prošao i nisam se zaustavljao puno u samom gradu. Moje odredište je bio ruševni rimski grad Volubilis. To je nešto monumentalno što nijedan putnik ne smije zaobići. Šteta je što je u jako lošem stanju i većina stvari je srušena. No, mozaici koje tamo možete vidjeti su veličanstveni.

Nevjerojatan pejzaž

Najviše me iznenadilo kako Maroko uopće nije većinski pustinjska država. Većinu svog puta sam bio okružen zelenilom, a jedno kratko vrijeme i snijegom. Oni zapravo imaju samo jednu pješčanu dinu i to je to. Putem su me najviše iznenadili drvoredi na drvoredima stabala. Radi se o deset kilometara šume hrasta plutnjaka. Nema šanse da me itko mogao pripremiti za količinu zelenila kojeg sam vidio dok sam putovao kroz zemlju. Također me iznenadio nagli prijelaz iz te tople ‘pustinjske’ zone u, vjerovali ili ne snijeg. Čim se približite planinama kao da ste došli negdje u Alpe, što od snijega i zimzelene šume, a što od kućica koje su građene poput švicarskih planinskih kućica. Također nisam mogao odoljeti malo skrenuti s puta i posjetiti ‘majmunsku šumu’. To je jedna velika šuma prekrivena ogromnim hrastovima i naravno napućena brojnim majmunima. No, odmah su me i upozorili kako im hranu mogu davati bez problema i čak će je uzeti, ali nikako da ih ne pokušam maziti ili dirati, jer znaju vrlo divlje reagirati. Nakon što sam zadovoljio znatiželju uputio sam se u Fes.

Kožare i ručak u pustinji

U Fesu sam proveo neko vrijeme, a najviše mi je za oko zapalo jedno ogromno postrojenje koje je bilo skoro pa skriveno u potpunosti. Radi se o ‘tannery’ odnosno kožari. Oni najviše koriste kožu od deva i cijelo to postrojenje je ogromno, ali ako ne pronađete neku visoku zgradu koja gleda na njega, teško da ćete ga primjetiti. Kožu kuhaju jako dugo i obrađuju je po mjesec i pol dana. Impresivno je vidjeti kako cijeli proces ide ‘ručno’, a ne kroz nekakvu mašineriju i tvornice. Istina, možda bismo jedino mogli primjetiti neugodan miris koji je nevjerojatno intezivan a proilazi iz kožare. Nakon što otkuhaju i pripreme kože zatim ih bojaju raznim prirodnim sastojcima, pa tako dobijete crvene ili plave kože. Možda bi pomislili kako će to izgledat loše, ali intenzitet boja koje dobiju je nevjerojatan. Moja slijedeća destinacija naravno morala je biti pustinja. Preko interneta sam našao domaćina koji bi me primio u kuću. Bio je to moj novi prijatelj Yusuf. Odmah me primio u svoju kuću na rubu pustinje gdje sam proveo jedan dan s njegovom obitelji. Sad bi bilo pravo vrijeme da se dotaknem kulinarskih ‘avantura’ koje sam doživio. Jedno jelo je bilo ono od čega nemožete pobjeći u Maroku. Tajeen, tajeen i još malo Tajeena (smijeh). Naravno ima različitih jela, ali skoro svugdje gdje sam jeo jela napravljena ‘kod kuće’, radilo se o ovoj ili onoj verziji Tajeena. To je nešto poput gulaša, ne baš začinjeni, ali s puno varijacija povrća koje ide u njega. Osobno mi je u najslađem sjećanju ostalo jedno drugo jelo, posebna vrsta palačinki koje sam jeo u Rabatu. Nisu poput naših već su više spužvaste i koji god namaz ili džem stavite te ga palačinke upiju za tren. E baš u kući mog novog prijatelja sam pojeo tradicionalan ručak. Kada je obitelj u pitanju djeca jedu odvojeno od odraslih. Jela se jedu na podu i svi jedu skupa. Prije ručka svi operu ruke vrućom vodom. Nakon toga svi sjedaju za stol i čekaju da najstarija žena u obitelji podijeli hranu ukućanima. Kada se pojede sve povrće i umak u loncu ostane veliki komad mesa koji se kuhao s jelom. Taj dio mesa se ne dira, njega na kraju obroka, opet žena, podijeli ukućanima kako bi ga pojeli. E taj dio jela je famozan. U životu nisam probao meso koje je tako mekano, slasno i neodoljivo. Nakon što smo se dobro napojili vrijeme je bilo za poći u pustinju.

Pijesak do kud oko može vidjeti

U pustinju smo krenuli automobilom i naravno s vodičem. Ne treba ni napominjati kako je opasno poći u pustinju bez njega. Na prvi pogled vam se možda ii ne čini kao nešto spektakularno, sve dok ne uđete dublje u nju. Tada su vam svi filmovi na televiziji jasni. Pijesak je sa svih strana i osim laganog povjetarca, nema ničeg. Jedna prekrasna tišina i mir. Ohrabrio sam se i prošetao par kilometara pješice s vodičem. Istina, osjetite laganu nelagodu u trenutku kada izgubite pogled na automobil kojim ste došli i samo vidite pješčane dine oko sebe. Putem smo naišli na par napuštenih kuće gdje su nekada živjele obitelji, ali naišli smo i na zanimljive fosile. To je isto nešto nevjerojatno da između svog tog pijeska naiđete na fosile veličine ljudskog dlana kako samo ‘vire’ iz pijeska. Kada sam zadovoljio svoju znatiželju vratili smo se do mog domaćina koji me poveo do kampa kojeg on vodi. Kamp je zapravo nekolicina spojenih šatora u sred pustinje. No ne dajte da vas to zavara, ovi šatori su zapravo luksuzniji i udobniji nego većina smještaja u kojima sam bio. Pala je odluka i odlučili smo noć provesti u pustinji. Vjerojatno najljepši trenutak sam dožvio tu. Nisu to bili neki muzeji ili velebne građevine. Već spokoj pustinje i čisto zvjezdano nebo kakvo ne možete vidjeti ni u jednom gradu. U jednom trenutku samo sam legao u pijesak i gledao u nebo. Takav spokoj teško možete igdje doživjeti. Tijekom večeri Yusuf mi je pričao razne priče o njegovoj obitelji, nešto o povijesti Maroka, ali me i pokušao naučiti neke tradicionalne pjesme dok smo kuhali večeru na otvorenom uz vatru. Spavati ispod čistog zvjezdanog neba, taj je trenutak bio vrijedan cijelog putovanja. Kroz pustinju sam jedan dio puta i proveo na devama. Spominjem to jer je zanimljivo kako njima tijekom noći vežu jednu nogu dok leže kako ne bi odlutala ili pobjegla. No ipak ti ljudi vole svoje životinje, pa tako pored deve ostave kutiju kako bi se ona ipak mogla dići s poda i protegnuti bez da pobjegne. Iako bih u pustinji mogao provesti još dugo vremena, moj plan zahtijevao je da nastavim s putovanjem.

Poslijednja etapa

Moj se put bližio kraju pa sam uz put posjetio još neke prirodne ljepote poput kanjona koji podsjećaju na Grand Canyon. Također sam posjetio i muzej filma u Ouarzazateu. Na prvu se čini impresivan, ali zapravo je poprilično prazan, izvan tih ogromnih kulisa nemate puno stvari vidjeti u njemu i većina je zapravo napravljena od gipsa. Jako su me impresionirale ulice i građevine blizu studija i muzeja. Opet kao da ste zalutali negdje drugo. Palme, uređene ceste, šarene boje i velike građevine. Čini vam se kao da ste odjednom pošli u Miami. Moja slijedeća postaja je bio Marakeš. Naravno da nije put bio bez svojih boljki, a ubrzo sam osjetio jednu. Na cesti do Marakeša bilo se odvijalo oko 150 radova na cesti. Ako ste mislili da su povremeni radovi na našim cestama problem, ovo je totalno nova razina. Marakeš je… Šokantan. Ne mislim loše naravno, ali je totalno ‘lud’ grad. Živi 24 sata dnevno i i količina ljudi koja struji ulicama je poput mrava u mravinjaku. E, baš u Marakešu sam imao jedno neugodno iskustvo. Naime, opljačkali su me. Dok sam slikavao neke fotografije, dva tipa su mi se cijelo vrijeme gurala iza leđa. To i nije neobično u gužvovitim ulicama. Prije nego što sam shvatio što se dogodilo, oni su nestali, a ja sam shvatio da mi je torba na leđima otvorena. Iz glavnog pretinca je nestalo sve. Srećom čitao sam dosta o džeparima i opasnostima od njih, pa sam u glavni pretinac ruksaka stavio pokvarene baterije i punjače za mobitel kao i lažni novčanik, jer na taj način osigurate da vam ukradu nešto bezvrijedno. Jedino što su zapravo uzeli je bila nekolicina čokoladica, ali sve zlo s time. Moram priznat da sam se baš ‘po mom gustu’ najeo baš u Marakešu. Našao sam najbolji restoran po TripAdvisoru i gazda restorana me najeo kako nisam jeo danima. Zanimljivo je kako u Maroku ne smijete ući u džamiju ako niste musliman. Šteta, jer su one jedne od impresivnijih građevina. Nakon Marakeša, da zadovoljim svoju ljubav prema filmu, posjetio sam Casablancu. Nisam se dugo zadržao, a tu me najviše impresionirao botanički park. Nakon svega, vratio sam se u Rabat iz kojeg sam letio za Rim. Proveo sam dva dana u Rimu da ‘dođem sebi’, a nakon toga uslijedio je povratak u stvarnost, odnosno Dubrovnik. Moj put u Marakeš počeo je nezgodno, ali svima toplo preporučam da ako ništa bar provedu par dana u pustinji, jer takav mir nećete lako naći.

 

Komentari





O autoru: Hrvoje Curić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana