Nakon današnjih polemika oko referenduma kojim će se od građana tražiti da definiraju brak, kao i posljednjih tumačenja Ustavnog suda priopćenjem se oglasio i dubrovački odvjetnik, Ivica Ban.
Tekst priopćenja prenosimo u cjelosti.
''Smatram da je današnje mišljenje Ustavnog suda da i narodni ustavotvorni referendum podliježe ocjeni ustavnosti u materijalnom (sadržajnom) smislu drugo „kreativno“ tumačenje važećeg Ustava RH kojim je Ustavni sud bez takvih ovlasti koje proizlaze iz važećeg Ustava RH i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu u bitnom smislu nadišao svoje ustavne ovlasti i sam sebi dao ovlasti za koje smatra da bi bilo ustavnopravno oportuno da mu pripadaju.
Po mom mišljenju prvi put je Ustavni sud bitno izašao izvan svojih ustavnih ovlasti kad je povodom zahtjeva za provođenje nadzora nad ustavnošću i zakonitošću državnog referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji iz 2012. godine (u očitoj namjeri ustavnopravnog spašavanja tog referenduma) ustvrdio da Ustavni zakon za provedbu Ustava RH / 2010. nije ustavni zakon zbog određenih proceduralnih propusta u postupku njegovog donošenja, a drugi put je Ustavni sud bitno izašao izvan svojih ustavnih ovlasti današnjim priopćenjem u kojem je iznio svoje pravno stajalište (očito u budućoj namjeri sprječavanja narodnih ustavotvornih referenduma o pitanjima iz korpusa ljudskih prava i temeljnih sloboda) da i narodni ustavotvorni referendum podliježe ocjeni ustavnosti u materijalnom (sadržajnom) smislu. Bilo je u proteklim godinama i drugih „kreativnih“ tumačenja od strane Ustavnog suda važećeg Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu poput po mom mišljenju posve činjenično i pravno neutemeljene ocjene Ustavnog suda da uredujući sudac pojedinac u predmetu predstečajne nagodbe nad društvom Dalekovod d.d. Zagreb nije sud.
Kod prvog „kreativnog“ tumačenja vlastitih ovlasti od strane Ustavnog suda nije bilo sporno da Ustavom propisana procedura kod donošenja Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH / 2010. nije bila u cijelosti ispoštovana, ali je bilo sporno ustavno pravo, odnosno ovlast Ustavnog suda da ocjenjuje je li neki ustavni akt (u konkretnom slučaju Ustavni zakon) donesen u Ustavom propisanoj proceduri i ima li zbog određenih proceduralnih propusta svojstvo ustavnog akta. Po mom mišljenju za status ustavnog (a ne običnog) zakona tog Ustavnog zakona od odlučne važnosti su samo okolnosti da je donijet potrebnom dvotrećinskom većinom svih zastupnika i da je proglašen od strane Hrvatskog sabora i stupio na snagu danom donošenja.
Kod drugog (današnjeg) „kreativnog“ tumačenja vlastitih ovlasti od strane Ustavnog suda smatram da se Ustavni sud, u smislu odredbi važećeg Ustava RH i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, ne može niti smije upuštati u utvrđivanje je li prijedlog za Promjenu Ustava (ili ispravnije prijedlog za donošenje Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava) sadržajno u skladu s važećim Ustavom, već jedino može i smije utvrđivati jesu li ispunjene (proceduralne) pretpostavke iz članka 86. stavka 1. do 3. Ustava RH za njegovo raspisivanje (tj. u konkretnom slučaju je li riječ o prijedlogu za promjenu Ustava, te je li taj prijedlog za promjenu Ustava podržalo deset posto od ukupnog broja birača u RH.
Je li narodni referendum sadržajno u skladu s Ustavom ustavnopravno i logički Ustavni sud ima pravo odlučivati samo kod prijedloga za promjenu zakona, ali ne i kod prijedloga za promjenu ustavnih akata.
Naime, kao prvo svaki prijedlog za promjenu Ustava po logici stvari nije u skladu s postojećim Ustavom čija se promjena traži, pa stoga traženje da promjena Ustava mora biti u skladu s postojećim Ustavom praktično znači zabranu bilo kakve promjene Ustava, a kao drugo logički i ustavnopravno ne može se utvrđivati ustavnost Promjena Ustava, Ustavnog zakona i drugih ustavnih akata s Ustavom jer su to ustavnopravni akti iste pravne snage, pa bi možebitno ocjenjivanje i utvrđivanje sadržajne ustavnosti takvih akata, pa i samih prijedloga takvih akata, od strane Ustavnog suda po mom mišljenju bio čisti nonsens i povreda tog istog Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, kojima je propisano da Ustavni sud može odlučivati o suglasnosti zakona i drugih (nižih) propisa s Ustavom, ali ne i o suglasnosti drugih ustavnih akata ili prijedloga tih ustavnih akata s Ustavom.
Poštujući očite dobre namjere Ustavnog suda da u interesu RH i građana RH ispravi određene sadržajne i postupovne propuste Hrvatskog sabora kod donošenja ustavnih akata, kao pravni legalist ne mogu nikako prihvatiti takvu po mom mišljenju samovoljnu praksu Ustavnog suda, bez obzira na njegove „dobre“ namjere.
Umjesto navedenog kreativnog tumačenja ustavnih akata i svoje ustavne uloge i ovlasti Ustavni sud je u okviru svojih ustavnih ovlasti na praćenje ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti mogao izvijestiti Hrvatski sabor o svom pravnom stajalištu da bi u ustavnim odredbama o narodnom ustavotvornom referendumu trebalo ugraditi zabranu narodnog ustavotvornog referenduma o pitanjima iz korpusa ljudskih prava i temeljnih sloboda, te eventualno o pitanjima iz korpusa temeljnih odredbi Ustava, te o međunarodnim ugovorima, te ovlastiti Ustavni sud da može ocjenjivati je li predloženo referendumsko pitanje iz tih zabranjenih oblasti, te da može ocjenjivati i je li neki ustavni akt donijet u Ustavom propisanom postupku za donošenje ustavnih akata, jer sve drugo je po mom mišljenju „put u pakao popločen dobrim namjerama“.