Put nam je neuređen, parkinga nema kao ni u drugim dijelovima Grada, imamo samo jednu butigu do koje moramo strmim nizbrdicama, a sa spenzom nam nema druge nego tegliti je na ruke uzbrdo. Postali smo i jedno veliko gradilište. Nove zgrade nam oduzimaju ovaj prelijepi pogled na more i Grad – potužili su nam se u našem ovotjednom điru stanovnici predijela Ploče, a posebno Ulice Ante Topića Mimare.
Zaputili smo se u ovaj na oko lijepi gradski kvart, za brojne i elitni, kako bismo provjerili kako njegovi stanovnici žive, što im nedostaje, čime su zadovoljni, ali i što misle o njihovoj ‘briselskoj’ susjedi, potpredsjednici Europske komisije za demografiju i demokraciju Dubravki Šuici. Stoga i ne čudi da se naši sugrađani u ovotjednom điru nisu željeli slikavati, bilo im je neugodno i podijeliti ime za javnost. Poštivali smo to, jer, zašto ‘joj se zamjeriti’.
A gospođa susjeda Šuica nam je pošla u Bruxelles i njoj se živo fućka za sve nas ovdje. Njoj ništa ne smeta jer ionako nije ovdje. Toliko sam puta zvala policiju, ali više nam ne dolaze, kažu da imaju dozvolu za puštanje glazbe i ne možemo im ništa. A, ima ovdje ljudi koji rano idu na posao, stare čeljadi, djece… I autobus nam je problem, ide svakih 40 minuta, još kad je gužva izgubimo cijelo jutro u putu
‘Zlatni skalini’
— U našoj ulici, ma i u cijelom ovom naselju, grade objekte bezveze i zaklanjanju nam pogled. Mislila sam da se to ne može, ali eto, usvojio se bio taj GUP i sve se njemu podredilo. Samo zbog toga nam kuće gube na vrijednosti. Put iznad moje kuće je nestabilan. To će mi se sve jednog dana, kad padne velika kiša, ‘sručiti’ na nju. A za to nitko ništa ne odgovara niti po tom pitanju što radi – otkriva nam svoju bojazan sugrađanka. ‘Što nam fali? A fali parking kao i svugdje u Gradu. Ljudi se snalaze kako znaju’, iskreno će. Dok smo s njome hodali kroz kvart, prisjeća se vremena kad je na tom području bio šumski pokrov. ‘A pogledajte sad dizalica’, kroz smijeh će. Smeća je na pojedinim dijelovima ulice napretek. ‘I o tome sam govorila, ali nitko ne sluša’, ističe.
— Ovim je dijelom trebao put proći prije 40 godina i ‘izbiti’ na Petlju. Ljudi su davali dijelove svojih zemljišta kako bi se napravila cesta koja je za javno dobro. I od tada sve stoji na mjestu. Neki od nas smo uspjeli vratiti zemljišta, a drugi na to još čekaju. Možda se nadaju da će nešto biti od puta. Kad pitamo za ovaj problem i ostale kad će se riješiti, niđe nikoga, svi sve svaljuju na druge. Sjete nas se samo kad su izbori – priča nam dalje i dodaje: ‘kad već neće put, neka barem srede parking’.
Pokazuje nam i dvije ulice koje su za vrijeme vlasti Dubravke Šuice popločane skupim kamenom, a koje se nalaze direkt ispod njene kuće. Riječ je o famoznim ‘zlatnim skalinima’ u Brgatskoj ulici i Ulici Matije Gubca. ‘Jedino je to napravila’, govori. Na kraju ulice, nedaleko od kuće poznatih taksista Sinkovića, svakodnevno se u skučenom prostoru, ispunjenom parkiranim vozilima, odvija scena u kojoj glavnu ulogu igraju građani i drugi taksisti koji se pokušavaju ‘iskoprcati’. ‘Ovdje je samo takva gužva’, dalje će naša sugovornica. Samo za vrijeme naše šetnje primijetili smo desetak taksi vozila koji su došli pokupiti turiste (na svakom su koraku pa je teško i ‘uhvatiti’ domaće čeljade).
Ovim je dijelom trebao put proći prije 40 godina i ‘izbiti’ na Petlju. Ljudi su davali dijelove svojih zemljišta kako bi se napravila cesta koja je za javno dobro. I od tada sve stoji na mjestu
I naš je sljedeći sugovornik kivan na gradilišta u ovom naselju. Upravo je njemu zgrada koja ‘izranja’ iz prašine punom parom u potpunosti zaklonila pogled.
— Prije sam vidio sve do Svetog Andrije, a sad ću domalo gledati ravno u beton. To je prestrašno. Ne možemo se protiv toga boriti. Zgrade idu nebu pod oblake, a najtužnije je što je sve to po zakonu, možemo se žaliti, ali od toga ništa. Uzalud nam vrhunska pozicija kada nam sve to kvare ovi ‘neboderi’. Velika mana ovog naselja je parking kao i u ostatku Dubrovnika. Snalazimo se kako znamo, najlakše je uvijek motorom. Moram reći i da je ovdje dosta neuredno, čistoća nije na najvišoj razini, puno je mačaka, to je kaos – ističe naš sugovornik koji na ovom dijelu Ploča živi protekle četiri godine. to po zakonu, možemo se žaliti, ali
Susreli smo i ljubaznu gospođu koja je s mužem na predio Ploča doselila daleke 1966. godine.
— Tad ovdje nije bilo ničega, k’o da nas je netko ‘bacio’ u Srđ. Muž je kupio zemljište i napravio malu drvenu baraku. Pobjegli smo u Grad kako bismo se zaposlili. Ali, nije nam bilo lako. Kad smo stigli na Ploče, postojalo je tek nekoliko kuća, susjedi su tek počeli graditi, nalijevati ploče. Donji red kuća je postojao, a ovdje bliže Srđu ništa, a sad smo se svi rasprostranili skoro do magistrale. U to je vrijeme sve bilo skladno, nisu se gradile ovako ogromne zgrade. Mi smo još dobro prošli, neki su skroz ostali bez pogleda, a nas je susjed samo malo zagradio – govori nam ova gospođa.
Izgraditi kuću ovako visoko poviše Grada, prisjeća se naša sugovornica, nije bilo nimalo lako. Tri puta su s gornjeg puta spuštali drobilicu da bi zdrobili kamen, morali su poravnati teren, uložiti puno truda.
— Nije to bilo k’o danas. Imali smo volje i mladosti i to nam je pomoglo da nešto stvorimo i jednostavno smo ‘gurali’. Nije bilo ni puta u ovom naselju, muž i ja smo morali svaku vreću snijeti ili s magistrale ili uspeti odozdo s puta. Sad nam je puno bolje živjeti, ne može se ni usporediti što se uvjeta tiče, djeci mi je svakako bolje i lakše – priča nam naša sugovornica.
Svoju susjedu Dubravku Šuicu, ističe, nikako ni ne sreće, što ne čudi s obzirom da je često u Bruxellesu. Nekad se, priča nam, sretnu u prolazu kad je u Dubrovniku i jave se, ali ništa više od toga.
— Ma ništa ona za nas nije napravila nego je ugrabila sebi što je mogla. Napravila je viletinu i nitko pred njom ne može gradit’. Baš zanimljivo, ona se ne mora brinut’ da će izgubit’ pogled. I ona onda pošla za demografiju i demokraciju. Nema mi ništa gore nego kad se netko pravi da je netko i nešto, a da može utopio bi te u čaši vode. Dvije ulice je napravila od ‘zlatnih skalina’. Koliko je u njih uložila, moglo se 15 ulica napravit’ da budu normalne. Samo malo niže ne možeš ni proći jer se savila drača, a u nje zlatni skalini kud će ona hodat’ – prokomentirala je Šuičina susjeda.
Treba nam minibus
Naš sljedeći sugovornik nešto je bio blaži na riječima te se prisjetio kada je bivša gradonačelnica intervenirala kako bi se riješio problem prilaza i produljio put.
— Problem je cijeli ovaj prilaz naselju, garaže su nasred puta. Šuica je nešto pokušala. Bila je ovdje još jedna kuća nasred puta ona je uspjela otkupit’ zemljište da put prođe još 150 metara dalje. Ali, to nam nije pomoglo, opet je nešto niže zapelo. Pomalo se i odavde domaći ljudi iseljavaju. Djeca nam idu u Zagreb na studij ili čak u inozemstvo i ne vraćaju se. Sve nam više turista dolazi, postajemo pravo turističko nasedomaći ljudi iseljavaju. Djeca nam idu lje – rekao nam je ovaj gospar.
U moru gospođa koje smo susrele kako nose spenzu uz strmu uzbrdicu, sve su nam se redom požalile kako se nešto pod hitno mora napraviti jer im je jako naporno svakodnevno tuda prolaziti i tegliti.
Ma i za iglicu moramo ići u Robnu kuću ili u Župu, nemamo alavija butige. Užasno mi je što nas stalno teroriziraju nekakve ‘rakete’. Prije bi se vatromet pucao samo za Novu godinu i otvaranje Ljetnih igara
— Treba nam uredit’ cijeli ovaj put. Ovo je strašno, dio je asfaltiran, dio od makadama, a dio obrastao travom. Nije bolji ništa ni onaj put poviše naselja. Kad pada kiša, sva mi se voda slijeva u kuću. Treba nekako tu vodu preusmjeriti da nam ne ulazi u kuće. Trebao bi nam ovdje kakav minibus da možemo normalno poći u spenzu. Ima ovdje i starijih ljudi, nije im lako svaki dan ovoliku uzbrdicu činit’. To bi nam uvelike olakšalo – istaknula je ova gospođa.
Njezina susjeda bila je pak nešto oštrija te je naglasila kako joj je u ovome naselju i ulici grozno živjeti.
— Ma i za iglicu moramo ići u Robnu kuću ili u Župu, nemamo alavija butige. Užasno mi je što nas stalno teroriziraju nekakve ‘rakete’. Prije bi se vatromet pucao samo za Novu godinu i otvaranje Ljetnih igara, a sad svaki tjedan ispaljuju te dosadne ‘rakete’. Ne znam što se događa, misli li itko kako to sve utječe na nas? Dalje, od Belvederea do Grada nemamo nijednog bankomata. Imali smo jednog dolje na Pločama i onda su ga uklonili. Za podić’ solde moram sve do Straduna i onda se popet nazad. Strašno! Još malo pa će nas sve odavde iščerat’, svi ćemo se iselit’, ne može se ovdje živit’. A, i turista nam sve više dolaze. ‘Potamane’ nam jedinu butigu koju imamo, nakon njih ništa ne ostane – požalila se ova stanovnica dijela Ploča.
Glavobolje im zadaju i stalne ‘svirke’ iz Revelina te s Banja. Glazba se čuje do pet, šest, žali nam se ova gospođa. Ne može od nje nekad ni normalno spavat’, a nadjača joj čak i televiziju.
— I to mi je strašno. A gospođa susjeda Šuica nam je pošla u Bruxelles i njoj se živo fućka za sve nas ovdje. Njoj ništa ne smeta jer ionako nije ovdje. Toliko sam puta zvala policiju, ali više nam ne dolaze, kažu da imaju dozvolu za puštanje glazbe i ne možemo im ništa. A, ima ovdje ljudi koji rano idu na posao, stare čeljadi, djece… I autobus nam je problem, ide svakih 40 minuta, još kad je gužva izgubimo cijelo jutro u putu – ističe naša sugovornica i dodaje:
— Tata mi je ovdje gradio kuću 1956. godine. Govorio je kako je ovo krasno mjesto, da je sve blizu od škole do Grada. Svi su mu se smijali, gdje će ovdje gradit’? On im je uvijek odgovarao, samo čekajte bit ćemo mi domalo u centru. I, evo, imao je pravo – govori nam stanovnica ovog dijela Ploča koja želi da se počne malo više voditi računa o građanima jer im, očito, postaje sve gore živjeti u Dubrovniku.
Pišu: Maria Prkut/Leona Rašica
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 25. rujna 2019.