Smatram da čovjek u svojem životu pa koliko god imao puno vremena i bio predan onom što ga zanima, ima ipak tog vremena premalo da bi neselekcionirano i bez kakvog takvog mišljenja sa strane, kritike ili preporuke odabrao koju će knjigu pročitati, film ili predstavu pogledati. Što se filmova i pop glazbe tiče, već dulje vrijeme meni je referentno mjesto za informacije internetska stranica ‘Metacritic’ gdje se vrednuju bodovima od 0 do 100 kritike raznih relevantnih tiskovina i portala za pojedini film, televizijsku seriju, glazbu i igrice (bilo je i knjiga neko vrijeme) te se izbacuje zbirna ocjena.
Mene su moji prijatelji zezali da samo gledam i slušam ono što ima ocjenu veću od 80, ciljajući pritom da sam povodljiv kritičarskom mišljenju. Djelomično je to točno zbog razloga gore navedenog, no počeo sam primjećivati da sve više ono što doživi ovacije kritike meni bude u najmanju ruku mlako. Dogodilo mi se to gledajući na primjer film ‘Zvijezda je rođena’, meni apsolutno smeće, prepun klišeja i nemotiviranih postupaka (samoubojstvo glavnog junaka toliko je isforsirano, psihološki i situacijski nerazrađeno, toliko loše režirano da čin nikako ne uspije učiniti uvjerljivim). Niti glazba me se nije dojmila. Ocjena na Metacriticu je 88. I nastavak originala kojeg volim, ‘Blade Runner 2049’, bez obzira na režisera (Denis Villeneuve) koji je snimio meni nekoliko antologijskih filmova (posebno ‘Naša majka’), ponovno mi je samo nešto što sam već vidio i što sam zaboravio iste sekunde kad je završilo. Ocjena: 81. Da ne bi bilo zabune, ovo su filmovi koji se sviđaju široj publici, zato sam ih naveo.
Ne radi se o nezavisnim filmovima, europskim ili malih kinematografija, gdje ćemo se možda lakše naći kritičari i ja. Povezujem to sa starenjem. Valjda ono i ukus mijenja. Da ne bi bilo sve loše, imam potrebu nahvaliti jednu kazališnu predstavu, koja mi je i suze navukla na oči. Zatekao sam se u Zagrebu na edukaciji i iskoristio večer za kulturna zbivanja koja mi nedostaju, ali koja ponovno podozrivo promatram, pogotovo kazalište koje me puno puta razočaralo, uz napomenu da nisam baš netko tko može objektivno sagledati aktualnu kazališnu produkciju iz razumljivih razloga. Ovaj put Zagrebačko kazalište mladih (Zkm) pokazalo je, u svojoj predstavi ‘Huddersfield’ (režiser Rene Medvešek), sav jad tranzicijske, poslijeratne Hrvatske (iako tekst originalom iz Srbije, Uglješa Šajtinac), koja koristi najslabije (u ovom slučaju psihičkog bolesnika), kako bi liječila svoju nesreću, lijenost i pasivnost, i tom situacijom svoju zloću opravdavala.
U katarzi, misli autor i redatelj, upravo je izlaz u zajedništvu s najranjivijima. U tom istom Zkm-u zavolio sam kazalište prije 30-tak godina, nakon predstave ‘Magic and Loss’ (‘Bolest mladeži’, autor Ferdinand Bruckner), onaj ja u predgovoru nesreći koja će sve nas obilježiti u godinama koje su slijedile, a da nisam ni znao da ju ta predstava predskazuje, a ova sad potvrđuje. Danas tako nakon puno godina, ovdašnju mladež Srednje ekonomske škole iz Zagreba, tek nešto mlađu od mene tada, nasred predstave (Histrion; ‘Petak (za)metak’, koju nisam uspio pogledati pa ju ne mogu komentirati) profesorica nepoznatog predmeta na najagresivniji i necivilizirani način izvlači iz kazališta pod izlikom ‘nepodobnosti’; gotovo polovicu publike koju je dovela u to isto kazalište (očito indolentno neinformirana) u sklopu ‘nastave izvan škole’.
Ne radi se o svemu sudeći o estetskim (što valjda uključuje i moralno) kriterijima, jer su i drugi pogledali predstavu bez veće sablazni, već o nametanja vlastitog suda jednoj osjetljivoj, ranjivoj skupini djece u dobi kad već mogu formirati vlastite sudove i kad očekuju da ih mogu i smiju izraziti. Gospođa profesorica iznad svih kritika, nazovimo ju pravim imenom Metakritika, osjetila se odjednom uvrijeđena zbivanjem na pozornici, da njezin tankoćutni svjetonazor i ego (koji bi mogao biti preslika jednog senzibiliteta koji nam se nameće da je predominantan u našem društvu, ali osobno vjerujem da se radi o manjini) trpi od psovki i vulgarnosti, vrijeđa njezin smisao za lijepo, pa jedino što misli da treba učiniti jest da zaštiti ta nevina bića.
Njezina namjera je u svojoj (njezinoj) biti plemenita, no pomela je pri tome sve ono što još čovjeka čini čovjekom, a to su upravo kritičko mišljenje (koje je mogla iskoristiti da nakon predstave analizira njezinu eventualnu upitnosti s učenicima, argumentira svoje viđenje i iskoristi priliku da nešto sazna o njima kroz prizmu promatranja iste situacije različitim očima), te temeljna pristojnost i socijalna inteligencija koja bi se suzdržala od takve impulzivne demonstracije moći koja ne vodi računa o drugima. Ti drugi su bili upravo ta djeca koju je dovela, barem dio njih koji su verbalizirali da im se predstava sviđala do tog momenta, a da ne govorimo o glumcima, još jedni ‘drugi’, osjetljivi soj koji je morao prekinuti predstavu da se polovica kazališta isprazni. Moram vjerovati u generacije koje dolaze. Moram vjerovati da zbog javnog sramoćenja kojem ih je izvrgnula profesorica Metakritika neće prestati odlaziti u kazalište i misliti svojom glavom. Da sam ja ravnatelj te škole odmah bih ju zamolio da potraži drugi posao, ne zbog svjetonazora već zbog nekulture! Djecu bih poslao ponovno na istu predstavu i još jednu besplatnu za ispriku.