Natrag
18.11.2018 12:02

facebook

twitter

google

rss

dulist

PROFESOR DAVOR DERANJA Učenici su mladi ljudi koje samo treba razumjeti

1.11.2018 @ 15:15 Hrvoje Curić Aktualno

Podijelite:

Prva dva mjeseca škole su iza nas pa je ljeto već odavno izblijedilo iz glava brojnih učenika.
Ali, nisu učenici jedini koji se nakon ljetnog odmora moraju vratiti u školske klupe, nije lako ni profesorima! A mi smo odlučili porazgovarati s omiljenim, ali i najstrožim profesorom Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik – profesorom Hrvatskog jezika i Povijesti, Davorom Deranjom. Simpatični profesor Deranja otkrio nam je kakav je osjećaj vratiti se u školu nakon ljeta, izazove s kojima se svakodnevno susreće, a otkrio nam je i kako je biti profesor u doba pametnih uređaja i Interneta. No, prvo, sjetimo se ljeta.

-Najgori dio je zapravo poći na godišnji, odnosno na ljetni raspust. Prvih tjedan dana si toliko naviknut na rad da se ne možeš uopće snaći. A onda se navikneš ne raditi ništa pa par dana moraš dolaziti sebi kada počne škola. Imam neke rituale kada je škola poslijepodne, ali kako imam malo dijete, ono je prioritet. Svakog jutra u šest sati ‘pozabavim’ se prvo s malenim, a tek kada dođem na posao prebacim se u to ‘profesorsko’ stanje uma – odgovorio nam je profesor uz osmijeh. A kad se prebaci u to ‘stanje uma’, kreću i izazovi…

-Najveći izazov je svakako zainteresirati djecu za školu. Svima je jasno kako naše školstvo nije u najboljoj situaciji, ono je zastarjelo. Ovisi, naravno, o predmetu i ne znam koliko će nova reforma obrazovanja tu puno pomoći, ali sustav je zastario. Djeca su danas u konstantnom dodiru s najnovijim tehnologijama, a način predavanja s kojim se susreću u školama je to što je zastarjelo i teško im je privući pažnju. Najljepši je ipak prizor kada vidiš da ne spavaju na satu, kako se trude i prate ono što im se govori – ističe nam dalje. Je li teško biti profesor u doba kada svako dijete ima pristup internetu u džepu? I na ovo pitanje mladi profesor – i razrednik – ima spreman odgovor.

Mladi razrednik
-Ponekad se osjećaš suvišno (smijeh)! Barem za neke društvene stvari, jer ako se ne potrudiš pripremiti sat unaprijed, da im bude zanimljiv, sve pada u vodu. Uvijek se sjetim svog profesora predmeta Metodike u nastavi koji mi je govorio kako se upravo to najviše osjeti, kada držiš sat nepripremljen. No, kada pripremite neke zanimljive činjenice i tijek predavanja koji se djeci sviđa, to uvelike pomaže. Trudim se djeci dati do znanja da postoje jasna pravila ponašanja u mom razredu. Tijekom sata ne smiju koristiti mobitele, ali ako završimo predavanje ranije i imamo viška vremena nemam ništa protiv da ih koriste i da se slikavaju, dopisuju i slično. Hrvatski jezik je ozbiljan predmet i djeca moraju njemu tako pristupiti, ali naravno da ćete im izaći u susret i nekada malo popustiti kako bi se opustili – pojasnio nam je svoj način komunikacije mladi razrednik jednog razreda četvrtaša. Kroz godine rada i brojne razrede, profesori se susreću s mnoštvom anegdota. Profesor Deranja nije izuzet od njih, a omiljene je podijelio s nama!

-Svaki dan u školi nešto doživite, dogodi se toliko simpatičnih anegdota da, kad se neke sjetim, mi se odmah razvuče osmijeh preko lica. Evo na primjer sjećam se jedne situacije od prije nekoliko godina. Bio sam na zamjeni razredu kojem inače ne predavam. Trudio sam se maksimalno ići im u susret da im ne pate ocjene jer im se promijenio profesor pred kraj školske godine. Ispitivao sam na satu djecu o lektiri Životinjska farma. Pitao sam učenika o liku Boxera, konja, i on nije znao o kojoj se životinji radi niti je pročitao lektiru. Šaljivo sam mu dobacio ‘Pa Boxer ti je ista životinja kao i ti!’ na što je meni učenik odgovorio: ‘Aha! Znači majmun!’. Nasmijao je cijeli razred i na kraju je ipak dobio pozitivnu ocjenu – opet uz osmijeh prepričava male, zabavne situacije.
Bezbolna rješenja za maturu Lektire su velik dio njegova predmeta, možda i onaj najljepši. Zato je naše iduće pitanje bilo ima li prijedloga što se tiče knjiga, primjedbi…

-Pa zapravo nemam nekih primjedbi na propisane lektire. Mene više muči ‘tajming’ određenih djela. Žao mi je kad učenici moraju, na primjer, u prvom razredu čitati neko prekrasno djelo koje je napisano u stihovima. Oni ga tada ne doživljavaju, a mnogima bi se kasnije u životu ta knjiga sigurno svidjela. Znam kada se tako neka knjiga čita ponovno na pripremama za maturu, onda djeca koja to čitaju ‘starijim’ očima vide to djelo kao nešto nevjerojatno – napominje nam dalje. S njima je i sam rastao, pratio ih, bio dio njih četiri godine… Kako se, po njemu, učenici nose s državnom maturom?

-Uvijek im govorim da je bezbolno rješenje za maturu, barem za Hrvatski jezik, početi na vrijeme. Treba početi, malo po malo, tijekom prvog polugodišta pa neće biti nikakav problem. Naravno, oni to sve ostave za drugo polugodište ili za zadnjih petnaestak dana, pa bude zbrka, ne stignu sve popamtiti. Puno je to gradiva da se može stići u kratkom vremenu uz obaveze koje imaju u četvrtom razredu. Uvjeren sam da je to enorman stres i pritisak koji osjećaju u kratkom vremenu, ali puno ga manje osjećaju kad navrijeme prođu gradivo. Uvijek im govorim, mislite svojom glavom! Puno odgovora leži skriveno u pitanjima i samo treba malo ‘upaliti’ glavu, a ne bubati napamet u zadnji tren – podijelio je s nama savjete mladi profesor, a nadamo se da će ih se maturanti i – pridržavati. Čini se kako ga, upravo zbog ovakvih savjeta i načina komunikacije, učenici itekako vole. Ali, autoritet je ipak tu.

-Usporedno s vremenom kada sam tek počeo predavati rekao bih ne da je teže, već drugačije. Vremena se brzo mijenjaju i moraš naći pristup. Primjetio sam kako djeci najviše smeta nepravda. Odmah im dam pravila koja će morati poštovati kada su u mom razredu. Uvijek ima vremena za šale, igre i zezancije. Ali onoga trenutka kad kažem da idemo ozbiljno raditi, tada to prestaje. Djeca to poštuju jer kada imaš ljudski pristup prema njima to i prepoznaju. To su mladi ljudi koje samo treba razumjeti. Naravno, sve je stvar kompromisa i balansa, ako nađeš mjeru i pošten si, djeca to prepoznaju. Bitno mi je da djeca prihvate svoje odgovornosti. To ne znači da moraju imati sve petice i svi biti najbolji đaci, već da razumiju kako se trud uvijek nagrađuje, a lijenost i nemar kažnjavaju – zaključuje dragi profesor kojemu želimo još niz uspješnih školskih godina s njegovim đacima.

Komentari





O autoru: Hrvoje Curić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana