PROF. BELAMARIĆ O PARCU ‘Poruka o sretnom gradu, koji berićetno živi u miru i skladu’

Kult štovanja svetog Vlaha u Dubrovniku njeguje se još od 10. sto­ljeća. U crkvenoj predaji o razlozima odabira ovog istočnjačkog mučenika za patrona Grada uvriježena je legenda o njegovom ukazivanju svećeniku Stojku čime je posredno spriječio mle­tačku okupaciju. Slijedom toga, sveti Vlaho u potpunosti prožimlje identi­tet Republike.

Osim na obrambenim bedemima njegov lik, primjerice pri­družen je državnom grbu. Njegova uloga u svjetovnom kontekstu nadilazi onu tek nebeskog zaštitnika kojem se utječu bogobojazni. Štoviše, pod njego­vim stijegom svoju poziciju pomirite­lja dvaju svjetonazora, politički supro­stavljenog Istoka i Zapada, učvršćuje srednjovjekovna aristokratska komuna koja unatoč kopljima velikih sila uspi­jeva očuvati svoju opstojnost. O ‘narav­nim’ atributima Feste Parca razgova­rali smo s dr. sc. Josipom Belamarićem, znanstvenim savjetnikom pri Institutu za povijest umjetnosti te voditeljem podružnice Instituta Centar Cvito Fisković u Splitu.

Tko je, ili bolje rečeno, što je bio sveti Vlaho za dubrovačku unutraš­nju i vanjsku politiku?

Izvrsno sročeno pitanje! Proslava sve­tog Vlaha uvijek je bila, kao što pre­gnantno ističe povjesničarka Nella Lonza u sjajnoj knjizi Kazalište vla­sti, apoteoza sklada i ravnoteže svih dubrovačkih društvenih slojeva. Festa koja se priređuje svake godine u čast sv. Vlaha bila je dakle izrazito državna svečanost, sa strogo utvrđenim obred­nim ceremonijalom, uz sudjelovanje kneza s vladom, čitavog klera, vojske, gradskog i vangradskog puka – svih u punom ornatu svojih odora i noš­nji. Kroz duga stoljeća svog postojanja, mudra gradska uprava oblikovala je, postupno, ali s uvijek istom političkom poantom, poruku o sretnom gradu, koji berićetno živi u miru i skladu, o Gradu koji je prosperitetniji od ikojeg drugoga zahvaljujući dobroj državnoj upravi koja se temeljila na vrijedno­stima slobode i mira, reda i zdravlja, napretka i sloge. Nad kojima bdije nji­hov nebeski zaštitnik sveti Vlaho.

Uz to, duhovni autoritet sv. Vlaha na kojemu se formiraju sveti teme­lji dubrovačke države, nije proizlazio samo iz proslave njegova blagdana, jednom godišnje, nego je bio ugravi­ran u sve insignije dubrovačke sva­kodnevnice. Festa sv. Vlaha oprav­dano je stoga uvrštena 2009. godine na najreprezentativniju UNESCO–vu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, kao osobito distinktivni prinos lokalne i hrvatske posebnosti u mozaiku univerzalne duhovne baštine.

Koji su društveno-povijesni uvjeti prethodili odabiru sv. Vlaha za nebeskog zaštitnika Republike?

Oko datuma dolaska svečevih moći u Dubrovnik postoji prilično nesuglasje kod dubrovačkih pisaca pa prema tome i oko razloga koji su stajali iza izbora sv. Vlaha za poglavitog parca. Dubrovački stari pisci nastojali su, naime, uvođenje kulta sv. Vlaha spu­stiti u dublju prošlost. Većina prihvaća 971. godinu za datum njegova dolaska u Grad, ali navode se i drugi prijedlozi. Ima, međutim, mnogo razloga da vjeru damo kronici najstarijega dubrovačkog pisca Milecija (vjerojatno s početka 13. stoljeća), čiji su se fragmenti sačuvali u Analima Nikše Ranjine. On nam jav­lja: ‘Malo kasnije, dok je u Dubrovniku čast nadbiskupa imao Vital, a čast suca Lampredije, bili su zajedno prenijeti u Dubrovnik tjelesni ostaci Lovre, ali ne onoga koji je bio pečen na žeravici, te Andrije i Petra (ali ne Kristovih uče­nika), koji su se bili ukazali Kotora­nima. Zajedno s njima, kako je utvr­đeno, pronađena je i glava sv. Vlaha kad je tekla godina 1026.’ Dakako, riječ je o Petilovrijencima, kako ih nazi­vaju u Gradu, trojici braće čija su tijela bila prenesena s kotorskog teritorija u Dubrovnik.

Legenda zapravo priča o pravoj noćnoj operaciji naoružanih Dubrovčana, koji pod vodstvom svojega nadbiskupa nalaze tijela muče­nika i – glavu sv. Vlaha, sve na tuđem teritoriju. To je furtum sacrum, krađa svetačkih moći, uobičajena za srednji vijek. Uvođenje kulta sv. Vlaha u vrijeme uspostave Dubrovačke metropolije treba, čini se, vidjeti u tadašnjim pri­likama regionalnog konteksta. Papa Benedikt VIII. udijelio je Vitalu 1022. godine naslov nadbiskupa. Bijaše to pravi datum obnove Dubrovačke metropolije, njezin ponovljeni rođen­dan nakon prijenosa biskupskog sjedi­šta iz Epidauruma. Dubrovačka crkva stekla je time jurisdikciju na golemom okolnom prostoru prema kojemu je iste aspiracije imala kotorska Crkva. U takvoj interpretaciji postaje jasnije otkud se u Dubrovniku i Kotoru, na samo 33 milje udaljenosti, poklapaju dani svetkovanja njihovih zaštitnika! Jer, sv. Tripun se u Kotoru, poznato vam je, slavi kontinuirano od 809. godine također na 3. veljače.

Ali, Dubrovnik je imao svoje sve­tačke zaštitnike i prije sv. Vlaha…

Rekoh jednom, znameniti moćnik ruke sv. Vlaha, njegove desnice, svo­jevrsni je JMBG čitave obitelji dubro­vačkih svetaca. Tamo su gotovo svi prikazani. Raniji dubrovački zaštitnici mahom su mladenački sveci, dobrim dijelom vojnici. Uz univerzalne svece: sv. Stjepana, Lovru, Teodora, Mihajla, Martina, Petra, imamo sv. Srđa i Baka, pa onda rimske svece: sv. Pankracija, Nereja, Ahileja, Domitilu i Petronilu. Svojedobno sam u studiji pod naslo­vom Sveti Vlaho i dubrovačka obi­telj svetaca, pokušao objasniti logiku kojom je čitava ta familija birana, ovi­sno o prilagođavanju trenutačnim događajima i interesima Grada. Kao da su najčešće dolazili u parovima, utroje, učetvero, upetero – uvijek podcrtavajući slogu unutar potenci­jalno razjedinjenoga grada, obnavljAjući utemeljiteljske mitove.

U svemu tome, kao da je naspram svih tih juve­nilnih svetaca Dubrovniku nedostajao jedan starački sveti autoritet. Vlaho je mogao biti poželjan i jer je njegova Vita imala sličnosti s legendarnim epidaurskim svecem Hilarionom, na čijem se štovanju uspostavljao izravni kontinuitet Dubrovnika i njegovoga rodnog grada Epidaura, Cavtata, od kojega je Dubrovnik baštinio svoj civi­tet. Moramo znati da je sv. Vlaho bio, uz sve što smo već rekli, i svetac koji je u to doba uspješno mogao premo­stiti razlike ideoloških sfera Istoka i Zapada.

U kojoj mjeri su se štovanje sv. Vlaha i legende o njegovom životu odražavali odnos Republike spram svijeta u susjedstvu?

Važno je imati na umu da se početni motivi svetih legendi postupno zabo­ravljaju te ovisno o primjenama povi­jesnih okolnosti nadopunjuju i mije­njaju novima. Poznata antimletačka potka, pokušao sam dokazati u spo­menutoj studiji, morala je nastati relativno kasno, tek iza sredine 14. stoljeća, s obzirom na dotadaš­nju ovisnost o Veneciji. Ubrzo potom uspostavlja se, primje­rice, nova tradicija – prenosi nam je Nikša Ranjina – po kojoj je Parac spriječio sul­tana Mehmeda II., kada je 1463. kanio poći na Dubrovnik. Sultanov konj mu tri puta nije dopustio da ga uzjaše.

Možete li nam još nešto dodati u vezi prvotnog povijesnog konteksta u kojemu je sv. Vlaho postao Parcem Grada?

Morali bismo se, uvi­jek to ponavljam, prisje­titi uloge jedne od naj­važnijih persona rane dubrovačke povijesti, a na koju smo gotovo zabo­ravili. Riječ je o nadbiskupu Vitalu (moguće iz roda Gučetića), kojemu se čak, u specifičnim prilikama dubrovačkog držav­nog egalitarizma, zametnuo predikat blaženika! Po mom uvjerenju, upravo je on početkom 12. stoljeća kon­struirao dubrovački srednjovjekovni panteon kakvim ga danas poznajemo. Namaknuo je gradu dragocjene moći, uključujući i Pelenice, Sacer Panni­culus Christi, u kojima je sv. Šimun u ruke primio maloga Isusa, u pri­godi Prikazanja u Hramu. Vital je doveo benediktince na Lokrum…

U doslovnom smislu je obnovio nadbiskupiju. Uz njegovo ime, u vezi s prijenosom tolikih relikvija, zacijelo valja vezati i zamašnu obnovu kate­drale do koje je došlo u prvoj polo­vini 11. stoljeća, u vrijeme njegova biskupovanja. Tada je vjerojatno bila oblikovana cela za relikvije u središnjem brodu katedrale, u prostoru nad kojim je podignuta kupola.

Imajte na umu još nešto. S obzirom na svetkovinu sv. Vlaha (3. veljače), Pelenica na najsnažniji način podcrtava blagdan Purifikacije – Svijeć­nice, koja pada dan ranije. Svi­jećnica u Dubrovniku s Vla­hom nije dakle tek poslovično povezana ‘Kandelora, zima fora; za njom ide sveti Blaž i govori da je laž’. Pelenica je bila snažni dodatni argument u programu nadbiskupa Vitala da u Gradu stvori novu i iznimno važnu svečanost, koja će stoljećima, do danas, ostati temeljni i konstitutivni čin okupljanja svih gradskih slojeva u solidarnu cjelinu.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 30. siječnja 2019.