Prepoznatljivi vokal koji nije izgubio moć

Zadnjih par godina moj ritual čet­vrtkom navečer sastoji se od čekanja ponoći i službenog početka petka, kad moja omiljena streaming usluga osvježava svoju ponudu svim novim tjednim naslovima.

Niti prošli petak nije bila iznimka kad sam uz malenu dozu nervoze iščekivao ‘Firepower’, novi studijski album Judas Priesta, osamnaesti po redu u njihovoj 49 godina dugoj karijeri. Taj datum mi je bio tintom upisan u moj kalendar još prije više od dva mjeseca, kad je album najavljen premijerom pjesme ‘Lightning Strike’ koja me neodoljivo podsjetila na njihove najbolje dane početkom osamdesetih i koja bez dvojbe može izboriti mjesto u sva­kom ‘Best of’ izboru, a kad sam vidio naslovnicu koja me neodoljivo pod­sjeća na ‘Screaming for Vengeance’, osjetio sam da ovaj album neće biti još jedan u nizu razočaranja. I nisam se prevario.

Album otvara izvrsna, dinamična naslovna pjesma i njihov drugi singl, podsjetnik na njihov posljed­nji legendarni album ‘Painkiller’. Odmah nakon nje, ‘Lightning Strike’ dodatno zagrijava atmosferu, a ‘Evil Never Dies’ pokazuje da Halford ni sa 66 godina na plećima ne posustaje i da njegov prepoznatljivi vokal još uvijek nije izgubio moć. Početni ter­cet pjesama me dodatno uvjerio da je Priest ovaj album shvatio ozbiljno. U doba kad velika većina njihovih vrš­njaka odrađuje ili oproštajne ili ‘Gre­atest Hits’ turneje praćene polovnim albumima sastavljenim od kompozi­cija odbačenih prije trideset godina, Priest uspješno dostiže svoj novi kre­ativni vrhunac.

No za vjerne ljubitelje Priesta, ovo je definitivna preporuka i najbolji album od ‘Painkillera’

Stoga sljedeće tri pjesme ‘Never the Heroes’, ‘Necromancer’ i ‘Chil­dren of the Sun’, iako bi na bilo kojem od albuma u posljednjih dva­deset godina bili svjetla točka, ovdje doživljavam kao lagani pad. Sve tri imaju taj ‘navijački’ ton, kad kon­certna publika u glas pjeva refren, i apsolutno zaslužuju svoje mjesto na set-listi. Kratki klavirski intermezzo ‘Guardians’ točno na polovici albuma polako prelazi u početnu gitarsku solažu na ‘Rising from Ruins’, peto­minutni prikaz virtuoznosti Richieja Faulknera. A onda definitivno najbo­lja pjesma albuma Flame Thrower’, instant klasik uz bok ‘Freewheel Bur­ning’ ili ‘Metal Meltdown’, koju prate još tri izvrsne stvari – malo pola­ganiji i mračniji ‘Spectre’, herojski ‘Traitor’s Gate’ i simbolično nazvani ‘No Surrender’.

Posljednje dvije stvari ‘Lone Wolf’ i ‘Sea of Red’ pak zvuče kao da su ubačene čisto iz ugovorne obveze da album zaokruži svoje 60-minutno tra­janje. Tih posljednjih 11 minuta je slo­bodno moglo biti i izostavljeno jer ni stilom niti kvalitetom ne pripadaju na albumu. Za potrebe ove recenzije sam tijekom vikenda album poslušao dese­tak puta, no već nakon trećeg slušanja sam nakon ‘No Surrender’ pritiskao Stop!

‘Firepower’ će teško privući nove fanove. Tko do sada nije postao obo­žavatelj nakon ‘British Steel’, ‘Defen­ders of the Faith’ ili ‘Stained Class’, niti neće. No za vjerne ljubitelje Prie­sta, ovo je definitivna preporuka i naj­bolji album od ‘Painkillera’. Nema više koketiranja sa Nu-Metalom iz doba ‘Rippera’ Owensa, nema više ekspe­rimenata s tematskim albumima kao ‘Nostradamus’. Energija je dovedena do maksimuma i ovo ljeto je idealna prilika za posjet njihovoj turneji, kra­jem srpnja su headlineri na sloven­skim ‘Metal Days’-ima. Nažalost, tamo nećete moći vidjeti Glenna Tiptona koji se zbog bolesti morao povući iz nastupa uživo. Zamijenit će ga produ­cent Andy Sneap, čime je band ostao na samo jednom originalnom kon­stantnom članu, samozatajnom basi­stu Ianu Hillu. Bila bi iznimna šteta da nakon ovog briljantnog povratka formi ne dobijemo još albuma, no ukoliko se to stvarno i dogodi, bit će jedni od rijetkih veterana metala koji u ciljnu ravninu ulaze sprintom, a ne šepajući.