.JPG)
Dubrovačka barokna katedrala Gospe Velike, arhitektonski biser i najpoznatiji spomenik sakralne umjetnosti Dubrovnika, svoje je blago i neizmjernu kulturnu vrijednost ponovo oživjela kroz monumentalnu znanstvenu monografiju, čije je tiskanje dovršeno krajem srpnja.
Bogato opremljena monografija tiskana je kao sastavni dio edicije Studije i monografije Instituta za povijest umjetnosti, koji je vodio arheološka istraživanja podzemlja katedrale, na gotovo šest stotina stranica, opisujući i dokumentirajući povijest dubrovačke prvostolnice te umjetnine i relikvije koje su u njoj pohranjene.
Izdavači monografije su Gradska župa Velike Gospe Dubrovnik, Institut za povijest iz Zagreba, a grafičko oblikovanje knjige izradila je nakladnička kuća ArTresor iz Zagreba.
Monografiju je uredila Katarina Horvat-Levaj, autor fotografija je Paolo Mofardin, arhitektonske nacrte priredili su Ivan Teneš i Ivana Valjato-Vrus dok likovno i grafičko oblikovanje monografije potpisuje Franjo Kiš.
Projekt čiju su realizaciju pomogli Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Ministarstvo kulture, Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i gradska uprava Dubrovnika, omogućio je da se “po prvi puta na jednom mjestu nađe sve ono što se o dubrovačkoj katedrali zna u arhitektonskom i umjetničkom smislu”, istaknuo je u uvodu don Stanko Lasić, katedralni župnik.
“Dubrovačka je katedrala”, piše don Stanko, “u razdoblju duljem od tisuću godina postala velika memorija, odnosno mjesto pamćenja i sjećanja neizbrojivih imena, znakova i događaja koje ona čuva u svojem biću na žbuci i kamenu, u srebru i zlatu, na platnu i papiru”.
Jedan takav dan je i 6. travnja 1667. godine, “dan velike trešnje” kada je katedrala sravnjena sa zemljom, a u ruševinama su smrtno stradali brojni Dubrovčani, među kojima je bio i dubrovački knez, cijela vlada, pola Senata Dubrovačke Republike te više od 120 svećenika, redovnika i redovnica.
Kako u predgovoru podsjeća urednica Horvat-Levaj, katedrala Gospe Velike “oličenje je samosvijesti dubrovačke sredine, ali i spomenik koji se po mnogim svojim značajkama uključuje u europske umjetničke tijekove”.
Povijest dubrovačke katedrale zapravo se može vezati još za razdoblje kasne antike, a kruna onoga što i danas krasi središte staroga Dubrovnika je zdanje koje je nastajalo i nestajalo u razdoblju od 1671. do 1713. godine.
Projekt te građevine rađen je u Rimu, no prema zamisli naručitelja iz Dubrovnika, opata Stjepana Gradića.
Katedralu su pak gradili pod nadzorom rimskih te arhitekata iz Palerma i Dubrovnika a svojom je opremom ujedinila umjetnička djela iz Napulja, Genove, Rima, Venecije i Carrare i kao takva je “materijalizacija snage i vjere nekadašnje Dubrovačke Republike”.
Monografija nas tako podsjeća kako su mramorni oltari za katedralu naručivani u Italiji, brojne su slike talijanskih, flamanskih i dubrovačkih slikara a posebno je blago Moćnik katedrale s gotovo dvije stotine relikvijara.
No niti nestanak Dubovačke Republike 1808. nije zaustavio “umjetnički rast” katedrale čija će kruna biti temeljita obnova 80-ih godina XX stoljeća koja je dovela i do novih arheoloških otkrića.
Monografija unutar nekoliko tematskih cjelina donosi brojne znanstvene studije o katedrali.
Tako je Danko Zelić analizirao arhitetonski aspekt od nastanka Dubrovnika do potresa 1667. godine dok je Igor Fisković obradio likovnu opremu i umjetnine starih katedrala.
O arhitekturi katedrale nakon potresa iz 17. stoljeća pa do danas studiju je napisala Katarina Horvat-Levaj, o opremi barokne katedrale Deniel Premerl, a o slikarskim djelima u katerdali Radoslav Tomić.
Vinicije Lupis analizirao je liturgijske predmete i zavjetne darove kao i Moćnik, Jelena Ivoš liturgijsko ruho, a Milan Pelc stare knjige katedrale.
Poseban dio posvećen je katedralnim orguljama, o čemu piše Miho Demović dok se glazbenom zbirkom bave Vjera Katalinić i Stanislav Tuksar.
Razdoblje od kraja XIX. stoljeća pa do današnjih dana obradili su Ivan Viđen i Marin Ivanović.
Monografija sadrži i sveobuhvatni katalog umjetnina katedrale te popis dokumenata, izvora i literature.
Jedan od recenzenata dr. Joško Belamarić istaknuo je kako je ova monografija, uz ostalo, po prvi puta na jednome mjestu donijela integralne popise dostupne literature interpretirajući dubrovačku katedralu u njenom regionalnom, jadranskom i mediteranskom kontekstu, a istodobno sadrži značajan broj analitičkih uvida u brojne probleme.
“Knjiga nadilazi sve slične domaće izdavačke projekte i uspostavlja znanstvenu paradigmu koju će, nadajmo se, slijediti autori koji će jednom htjeti na takav način pisati primjerice o splitskoj, trogirskoj, zadarskoj rapskoj, porečkoj ili o zagrebačkoj katedrali”, napisao je Belamarić.
Dubrovački biskup Mate Uzinić u proslovu ističe kako su svi podaci o katedrali objavljeni u monografiji svjedoci ne samo njene povijesti nego i “ljubavi, ustrajnosti, žrtve, volje tolikih vrijednih i marljivih ljudi, naših prethodnika koji su uvijek iznova nakon potresa, ratova u rušenja pronalazili novu snagu za ponovnu izgradnju”.
Jedan od takvih je i svećenik i diplomat Stjepan Gradić koji je još za život zbog zasluga za gradnju katedrale zaslužio naslov “obnovitelja našega Grada i slobode”, zaključio je biskup Uzinić.
Javno predstavljanje monografije o katedrali Gospe Velike u Dubrovniku bit će u četvrtak, 14. kolovozA, u dubrovačkoj katedrali.