Ulicama moga Grada

Pred Lužom

 Počele još jedne, 64. po redu, naše Igre. Ono nešto što još uvijek čini ovaj Grad središtem Lijepe naše, barem u ove ljetne dane, kad smo već zimi tako daleki i zaboravljeni. Igre uz koje smo odrasli, učili što je teatar, naučili napamet tekstove Držića i ostalih, slušali dobru glazbu, zaradili prve džeparce, zavoljeli umjetnost.

Igre su ono nešto bez čega čeljad Grada ne može. Sjajno Otvaranje; veliki meštar riječi gospar Luko Paljetak i meštar spektakla i masovnih scena Krešo Dolenčić, lepeza glazbe i plesa, Linđa i čiopa, kamena i zelenih naranči… svega onog što Grad je! Na Orlandu je iznova zavijorila bandijera, Igara i Grada, 'Libertas'. I sve to bi Pred Lužom. Gdje je vazda bio i danas je centar svih važnih događanja Grada.  

Crkva našeg Parca

Sve je tu, Orlando po sredini, tu je Sponza, Zvonik iznad, pa Placa, glavna ulica naša, omiljeni nam Stradun kojim điravamo, tu je i Mala Onorfijeva fontana, ali crkva Svetog Vlaha, našeg Parca, ipak je središnje zdanje prostora kojeg zovemo Luža. I sva ta mjesta bila su, kao i tolika ljeta prije, uključena u Otvaranje Igara, a sa skalina Svetog Vlaha pjevao je zbor Libertas. I za ne zaboravit', na Orlandu se punih sedam dana vijori još jedna zastava, barjak Svetog Vlaha, s inicijalima S. B., baš kao nekadašnji svečani državni barjak Republike, u vrijeme njegove feste. Diže ga se na Kandeloru, a spušta nakon procesije do Gorice Sv. Vlaha.
Spisi stari kažu kako je prva crkva Svetog Vlaha izgrađena negdje oko 972., malo nakon što se Parac ukazao don Stojku, župniku tadašnje katedrale Sv. Stjepana, ostaci koje su gore u ulici Stulinoj i koju nakon godina zapuštenosti obnavlja Društvo prijatelja dubrovačke starine. Ta prva crkva s Parčevim imenom nalazila se na mjestu današnjih zidina, zapadno od Vrata od Pila. Srušena je 1305., te su na njenom mjestu izgrađene zidine i kula Puncijela. Crkva Sv. Vlaha u današnjem izdanju završena je 1715., nakon što je u noći s 24. na 25. svibnja 1706. prvotna romanička crkva izgorjela u strašnom požaru. Učinio je arhitekt Marin Gropelli prema nacrtu barokne crkve koju je namjeravao izgraditi u Rimu, ali nije, te je u gradnju ove crkve uklopio i neke elemente venecijanskog baroka.

Sponza i Zvonik

Mnogi će reći kako je najljepša zgrada Pred Lužom Sponza ili Divona. Gradila se od 1516. do 1521. prema nacrtima Paskoja Miličevića u gotičkom stilu s elementima renesanse, a na njoj su radila i znana braća Andrijić. Bila je kovnica novca i carinarnica, kao prva javna gradska škola u Gradu spominje se 1333., a po  propisima o školstvu iz 1557. kažu kako je tu bila otvorena škola s nižim i višim odjelima isključivo za mušku djecu. Tu je bilo i sjedište Akademije učenih utemeljeno 1585., te se tu okupljala intelektualna elita Republike. U njoj su predavali mnogi znani, a rektor joj je jedno vrijeme bio i Ilija Crijević. Bio je tu i skladišni prostor, na njenom prvom katu bilo je konačište za strance, pa jedno vrijeme i trgovački centar. Ispod njene arkade piše: 'Naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog'. Od 1920. u Sponzi je Državni arhiv, tu se čuvaju mnogi važni spisi i dokumenti vezani za povijest Republike, ali i Hrvatske, pa i Europe.
I Zvonik je važno obilježje i Luže i Grada. Gradnja mu je započela 1397. a završen je 1444., kad je sat s Kneževog dvora premješten na novi zvonik – kulu. Admiral flote Republike Luka Mihoć Žurković s Kalamote obavezao se kako će izraditi 'mjedenu obojenu ploču promjera četiri i pol lakta za kvadrant sata, a ispod nje kazaljku mjesečevih mijena!' Prvo su u lođi, na Zvoniku gradskoga sata, stajala dva drvena kipa koja su otkucavali sate. Naknadno su tamo postavljenja dva masivna brončana kipa – automata izlivena 1478. godine, Zelenci – ratnici, znani nam Maro i Baro, koji udaraju po zvonu, starijih čak 19 godina od znanih venecijanskih 'mora' izlivenih 1497. Na Zvoniku, sa onom hobotnicom od ura, je još uvijek zvono iz 1506. koje je načinio Ivan Rabljanin, nakon dva prijašnja koja se nisu pokazala dobra. Republika je 1780. naručila novi sat, pa je i od Ruđera Boškovića traženo stručno mišljenje. Dugo godina sat je održavala obitelj Krasovac, a zadnjih godina gospar Roko, kojeg je naš Knez Mark Englez snimio baš unutar Zvonika, sa zidina navraćao je gori. A već dugo, umirovljeni Zelenci nalaze se u Sponzi.

Neki važni datumi

Baš na današnji dan, 17. srpnja 1941. godine strijeljan je August Cesarec, posljednje objavljeno djelo za života mu je drama 'Sin domovine' koja govori o životu Eugena Kvaternika. Pamtimo ga i po rečenici koju je zapisao nakon što je posjetio Dubrovnik; 'Ovo je prelijepi grad kojeg naša Domovina nije zaslužila!' Vrijedi li to i danas?  
Inače, ovih dana još jedan zanimljiv datum! Nakon pada Bosne pod Osmansku vlast, 19. srpnja 1464., nastavlja se pojačana gradnja tvrđave Minčeta. Prvotno je 1319. učinjena četverokutno, a te 1464. projekt njena zaobljenja od Micchelozza di Bartolomea iz Firence preuzima Juraj Dalmatinac, te završava gradnju ovog simbola neosvojivosti Dubrovnika.
A pred nama je još jedan zanimljiv datum; 20. srpnja 1607. u 85. godini života umro je pomorac, bankar i dobrotvor Miho Pracat. Bio je vlasnik četvrtine trgovačke flote Republike u 16. stoljeću, pomagao gradnju crkve na Dančama i dvije crkve na svom Lopudu, otkupljivao kršćane iz ropstva Osmanlija, oporukom svoje bogatstvo ostavio Republici, koja mu je u ime zahvale kao jedinom pučaninu podigla spomenik u Kneževu dvoru. Eto, toliko u ovom điru o brojkama i datumima iz naše povijesti.

Pročitajte još

NA STRADUNU Na kraju ovoga đira ulicama našeg Grada

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Na Paskovoj poljani, naokolo fontane

Boris Njavro

ULICAMA MOGA GRADA Nikad nikome nemoj natjerati suzu!

Boris Njavro

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija