Natrag
15.12.2018 11:04

facebook

twitter

google

rss

dulist

“Pošla ekipa, pa otišli i mi”

6.12.2012 @ 10:38 Baldo Marunčić Aktualno
2;2

Podijelite:

Kad je u ljeto 1991. godine počela balvan revolucija mi smo se još kupali. Kad gledaš to na televiziji, naravno da te to sve tišti, ali sve ti se ipak čini daleko.

Moja starija ekipa već se bila uključila, pošli su na Brgat i u Konavle. Kad su se vratili i rekli što se zbiva odlučio sam im se priključiti, iako sa 16 godina nisam bio svjestan što se događa. Roditelji to nisu znali, majka je tek nešto kasnije doznala. Ma mogla je što je htjela, ali ja sam odlučio, 22. rujna bio sam na položaju u Šumetu – prisjeća se Ričard Milun, jedan od članova dubrovačke udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata.

Ratne 1991. godine oni su bez puno premišljanja stali u obranu svog doma. Bili su maloljetni kad su prvi put uzeli oružje u ruke i pošli na položaj. Organizirani kroz Udrugu maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Dubrovnik, često se prisjećaju tih ponosnih dana zajedništva. S odmakom od 21 godinu vrijedi se zapitati kako su tadašnji tinejdžeri završili na prvoj crti obrane.
 
Potvrda o punoljetnosti
 
– Mladen Jurković me pitao koliko imam godina, Čengija se dvoumio hoće li me primiti. Ipak, nedostajalo je ljudi pa su me odlučili uzeti – objašnjava Milun, dok Mihajlo Vuković ističe kako su zapravo svi oni odrasli preko noći.

– Cijela ekipa je pošla, pa smo otišli i mi. Naravno, nitko od nas nije prošao niti osnovnu obuku u JNA. Naučili smo tek toliko da sačuvamo glavu – ističe Vuković, koji se sjeća kako su mu iz mjesne zajednice u Gružu tražili potvrdu o punoljetnosti, ali taj papir nikad nije odnio roditeljima. Sam ga je potpisao.

– Takvo je vrijeme bilo. Tražio se potpis da roditelj da svoje dijete za Hrvatsku. Svi smo te potpise lažirali, jer koji bi otac potpisao tako nešto? Biste li vi pustili svoje dijete? – govori Pero Kristić, inače predsjednik udruge.

– Toliko toga nam se sada čini smiješnim, ali tada se to tako nije činilo. Tek kad su nam suborci počeli ginuti došlo nam je do glave. Kasnije oglušiš, jer koliko god te strah, opet te nekako i nije strah – govori Milun, prisjećajući se Josipa Zvona, maloljetnog branitelja poginulog na Pobrežju u listopadu 1991. godine.

– Bilo je to i lijepo vrijeme i nikakvo vrijeme. Mi vjerojatno nismo ni bili svjesni svega – ističe Kristić.

Robert Anđušić prisjeća se kako je te 1991. godine cijelu jesen ujutro išao u školu, a popodne bio na položaju, dok Ričard Milun dodaje kako su mu u srednjoj školi izlazili u susret kako bi maturirao. Na položaju ih stariji nisu posebno tretirali, suborac je bio suborac, i razina povjerenja je bila jednaka.
 
Problem za državu
 
– Igrom slučaja ja sam s 18 godina zapovijedao vodom ljudi starijih od 50 godina, bilo je i takvih paradoksa. Znali bismo sjesti navečer, dogovarati se kako i što, bez obzira na činove. Poštivao se glavni zapovjednik, ali zapravo na početku nije bilo ni vojnog zatvora niti ičega – objašnjava Kristić, ističući podatak koji je saznao u Vukovaru kako maloljetni branitelji u prosjeku dožive tek 48 godina.

U javnosti i u medijima nastoje istaknuti pravni problem. Ističu kako ne traže ništa što im ne pripada, ali osjećaju kako bi kao pripadnici posebne kategorije trebali biti posebno i vrednovani.

– Mi razumijemo da smo državi problem, jer po UN-ovoj Ženevskoj konvenciji mi nismo smjeli sudjelovati u ratu. Posebno zato što Hrvatska nije proglasila rat nikome. Hrvatska bi tako trebala odgovarati za sve nas koji smo kao maloljetnici dobili status branitelja – objašnjava Milun, dok Kristić ističe kako bi maloljetnim braniteljima trebalo dati dodatnih 20 posto invaliditeta, slično kao logorašima. Mnogima od njih nisu priznate ni fizičke ozljede ni psihičke teškoće.

– Ma meni država ne treba ništa dati. Svi smo pošli dragovoljno. Nitko meni ne može platiti onaj trenutak kad sam u ratu vidio majčin izraz lica nakon 27 dana – kaže Damir Knego.
– Grad nije branilo više od dvjesto ljudi na zadnjoj liniji obrane, a mnogi naši sugrađani su preko štele dobivali mirovine. Boli te to jer smo svi išli srcem u rat – priznaje Robert Anđušić.

Na koje su sve probleme maloljetni branitelji nailazili nakon Domovinskog rata i kako su se s njima nosili pročitajte u novom broju tjednika duList koji se od srijede nalazi u prodaji.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana