– Grad Dubrovnik trenutno radi na projektnom zadatku, a po završetku će ga prezentirati Konzervatorskom odjelu u Dubrovniku. Ono što je gradonačelnik naglasio je, da je najbolje vrijeme za započinjanje ovih radova trenutak kada Dubrovačka biskupija počne s uređenjem prostora u kojem djeluje Klasična gimnazija, jer će Grad Dubrovnik sufinancirati ovo uređenje – stoji u odgovoru Gradske uprave na upit duLista u kojoj je fazi ideja o popločavanju Poljane Ruđera Boškovića zbog čije neuglednosti je nakon desetljeća neuspješnog hvatanja u koštac s ovim problemom zaradila naziv ‘đestro Grada’.
Rješenje navedenog aktualizirao je gradonačelnik Mato Franković još po preuzimanju dužnosti 2017. godine kad je poručio kako prepreku, među ostalim, stvaraju neriješeni imovinsko-pravni odnosi, ali i neslaganje konzervatora.
Stihijska komunikacija s građanima
Od tada sjelo se za stol s Dubrovačkom biskupijom koja je pak dala svoju suglasnost, a zadane su i jasne konzervatorske smjernice. U rujnu 2017. na petoj sjednici aktualnog sastava Gradskog vijeća zamjenica gradonačelnika Orlanda Tokić izvijestila je javnost o napravljenim pomacima istovremeno upozorivši kako posrijedi nije samo popločavanje već i postavljanje nove infrastrukture, prvenstveno odvodnje zbog čega se, očigledno, pričekalo na izradu projekta koji je prema njenoj izjavi trebao biti dovršen lani. Iste te godine Zavod za obnovu Dubrovnika pristupio je prikupljanju komunikacije s građanima i korisnicima Boškovićeve poljane za što je iz proračuna ustanove izdvojeno 50 tisuća kuna.
Međutim, 2018. žitelji povijesne jezgre, ne nazirući skori izlaz iz situacije, putem Gradskog kotara ‘Grad’, nadležnima su uputili molbu da ih se upozna sa stručnim idejnim rješenjem, odnosno s argumentiranim stavom. Njihov dijalog na tu temu, koliko nam je poznato, stao je do travnja 2019. kada je gradonačelnik Franković prilikom sastanka s dubrovačkim ugostiteljima naveo kako bi radovi na Poljani trebali otpočeti 2020. Vijest su, doduše s skepticizmom, pozdravili sad već malobrojni stanovnici ovog dijela Grada ukazavši na sveukupni nedostatak brige o javnim površinama. Među njima je i Dubravka Šimunović koja je svojevremeno sjedala u Mjesnoj zajednici. Tada napominje od novca zarađenog davanjem u najam stolove obnavljala se godišnje po jedna ulica sa suprotne strane Straduna.
Poljanu je ovako nemoguće održavati
— Mi tu živimo i svakodnevno prolazimo, hoće li nas netko konačno poslušati? Pogledajte fasadu Klasične gimnazije! Mene je sram reći ljudima da je ondje škola. Svaki skalin od Jezuita je okrnjen. Kad se popravlja samo se zakrpava. Vidi se nebriga oko Grada. Ono što ostaje za mačkama i psima samo je odraz neodgoja vlasnika. Ja u kući imam tri mačke, dvije ulične i jednu našu. S njima nemam nikakvih problema. Više imam s ljudima koji navečer pišaju svugdje gdje stignu i rade nuždu. Zato sam da se svugdje stavi nadzorna kamera. Jedanput mu pošalji kaznu pa neće više ponoviti. Najlakše je nasuti još šljunka. Kad zapuše vjetar ovdje se ne može disati. Ja sam u Ulici Ispod mira i svejedno mi je ujutro pod pokriven prašinom – priča Šimunović napomenuvši kako se ispod Poljane nalazi arheološko nalazište koje se nitko ne usudi otkopati jer bi istraživanja mogla potrajati godinama.
Ugostitelji, mahom i vlasnici tamošnjih restorana objeručke su prihvatili ostvarenje projekta prvenstveno poradi nehigijenskih uvjeta rada na koje se nerijetko požale i posjetitelji.
— Nama je šljunak problem jer kada pada kiša stvaraju se lokve, a kada puše vjetar tu je prašina kao da smo u Sahari. Poljanu je ovako nemoguće održavati. Kad bi ona bila popločana to bi jednostavno napravili mini washem. Također, gosti se spotiču o kamenja. Često netko i padne. Mi smo navikli pa gledamo kuda hodamo. Baš neki dan nosila sam ljudima leda jer se dijete udarilo u glavu. Dosta turista pita zašto je ovdje ovako s obzirom da je cijeli Grad popločan. Navečer ima pijane mlađarije koja ostavlja limenke i boce pa mi za njima skupljamo. Svjesni smo da se Čistoći nije lako popeti ovdje. Teško je vući kante po neravnome. U nekoliko navrata obraćali smo se bivšoj Gradskoj upravi, ali oni su nam rekli kako sve ovisi o konzervatorima – rekla je za duList Ana Bitanga ispred Restauranta Kopun.
Nema više isprika
‘Grad će napraviti ono što misli da je najbolje’, uvjerena je. Jedino što je zabrinjava je koliko će radovi potrajati. Jasno, smatra, ako se počne s njima na vrijeme u prosincu ili siječnju, oni se stignu završiti do travnja. Mr. don Bernardo Pleše, ravnatelj Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića, pak je mišljenja kako mjesta isprikama više nema. Nesuglasnost Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, govori, samo je izlika za nešto ne napraviti. Prije desetak godina Dubrovčanima je predstavljeno nekoliko riješenja, zanimljivo kako ni jedno nije bilo adekvatno. Učenici škole jednako trpe kao stanari i ugostitelji. Dubina lokve koja se stvara za obilnih padalina ispred pročelja tzv. Collegium Ragusinuma dovoljna je za okupati se, a ljeti kada sunce zapeče iz šljunčanog pokrova isparava nesnošljiv vonj životinjskog, nerijetko i ljudskog, urina i izmeta.
Situacija se u mnogočemu, naime nije promijenila još od ll. svjetskog rata kada je Poljana Ruđera Boškovića bila prekrivena zemljom te su ondje zasađeni murvaci, drveće na kojima se sušila tjestenina proizvedena u obližnjoj tvornici. Riječ je o zgradi postavljenoj na samom ulazu trga kasnije prenamijenjenoj za stanovanje. Nakon potresa 1979. ona je srušena, a pet obitelji izmješteno je u Gruž. Koji metar ispod površine ostao je otvoren podrum u kojega je u Domovinskom ratu pala granata. Neko vrijeme tu je djelovalo neuređeno košarkaško igralište, a poslije 1995. čitava površina Poljane od kojih 1000 metara četvornih je nasuta šljunkom.
Ideja o popločavanju, mada se o ovom pitanju raspravljalo gotovo pola stoljeća, prvi put nadomak zaživljavanja došla je tek 2000. godine za mandata HSS-ovog Vida Bogdanovića. Zavod za obnovu Dubrovnika tada je raspolagao talijanskom donacijom od 800 kvadrata kamenih ploča, međutim projekt je zaustavilo Stručno-savjetodavno povjerenstvo za obnovu Dubrovnika na čelu sa zadarskim konzervatorom Miljenkom Domijanom. Razlog tome kako su naveli u obrazloženju bilo je kako kameno popločanje ne korespondira s trošnom fasadom Klasične gimnazije. Ploče su iskorištene za sanaciju Ulice svetog Dominika, a jedna od najljepših dubrovačkih pozor-nica prepuštena je daljnjoj devastaciji neodgovornim pojedincima, ali i gradskim političarima za ubiranje izbornih bodova za smjene vlasti.
Objavljeno u tiskanom izdanju duLista 24. travnja 2019.