Bili su blizanci. Jedan blizanac je preminuo pri porodu, a Ante je ostao živ. Zbog prijevremenog poroda boluje od spazama, tetrapareze. U kolicima je, ne može samostalno sjediti, ne hrani se sam i potpuno je ovisan o drugoj osobi – govori nam drhtavim glasom Marija Jović,
majka 11-godišnjeg Ante, dječaka iz Mokošice koji je cijeli svoj život u cijelosti posvećen samo jednom cilju – hodati.
Medicinski stručnjaci procijenili su kako bi velik korak ka ispunjenju tog cilja trebala biti operacija ugradnje ortoza, ortopedskih pomagala koja će Ante trebati nositi 24 sata dnevno, a koje bi pomogle da se Ante digne na noge i bude samostalan. Operacija je zakazana početkom veljače u Munchenu. Nakon jedanaest godina muke i iscrpljivanja, Jovićima se otvorila prilika koju ne smiju propustiti.
– Putujemo u Njemačku, u Munchen. Već smo kupili kartu. Tamo ćemo biti od 2. do 15. veljače. Ne očekujemo čuda, ali barem da u dogledno vrijeme tri osnovne stvari može samostalno raditi – kaže majka Marija.
Međutim, za operaciju im treba 11 tisuća eura. Samo za operaciju, jer Jovići će u Njemačkoj biti dva tjedna, sami plaćaju smještaj 40-ak minuta pješice od bolnice, a tu su još troškovi leta, prijevoza, hrane…
– Ova jedanaest godina duga borba nas je potrošila. I krediti, i mužev posao u tvrtci u stečaju GP Dubrovnik, sve smo uložili za oporavak našeg Ante. Non-stop smo u pokretu. None nam je od velike pomoći, da nje nema bili bismo gladni, ona nam i skuha i opere – ističe mama Marija, a Ante dodaje:
– Bogu hvala na noni!
Jovići idu u stranu zemlju, premda ne znaju nijedan jezik.
– Ni ovdje često ne razumijemo što nam liječnici govore, a kamoli još na njemačkom jeziku. Da barem znamo jezik, nego nosimo sa sobom papir s nekoliko osnovnih riječi i izraza da se uspijemo sporazumjeti – kaže Antina mama, koja će za vrijeme boravka u Njemačkoj koristiti i prevoditelja.
Gospođa Marija ističe kako Ante svakodnevno naporno vježba, dolaze mu i fizioterapeuti i maseri, a često i putuju.
– Već sedam i pol godina idemo i u Igalo, dugo smo živjeli i u Vitaljini kako bismo bili bliže i uštedjeli na gorivu. Inače financijski to ne bismo mogli podnijeti. Idemo u Herceg Novi kod dr. Nade Setenčić, stalno idemo u Zagreb na Goljak , u Specijalnu bolnicu za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama. Idemo i na Šalatu, također privatno kod dr. Nemeca, dr. Slobodana Kuvalje, dr. Sanje Gošević. Išli smo i kod dr. Vrdoljaka, koji nam je i preporučio operaciju. Također, jedan ruski tim specijalista bio je u listopadu u Zagrebu, oni su nakon pregleda također rekli da nam treba operacija. Idemo stalno i u Kalos, tamo sam srela nekoliko djece koja su prohodala uz te ortoze, a bili su teži slučaj. Ante voli jahanje na Brgatu, a ljeti pliva s mišićima po šest sati dnevno – nabraja nam majka Marija što sve Ante radi kako bi postigao svoj cilj. Objašnjava kako su im ljudi pomagali kroz svih jedanaest godina.
– Gurali su nas naprijed, poticali. Nama je nemoguće sve to platiti, socijalno nam ništa ne pokriva osim fizioterapeuta dvaput tjedno – ističe majka Marija.
– Ako bismo sad operirali, opet će nam trebati nova operacija za dvije do tri godine. Ante raste i razvija se, a ortoze treba nositi 24 sata, ne smije ih skidati. I tim iz Munchena nam je rekao da svakako treba operirati, ali da bi i za dvije do tri godine uslijedila nova operacija, ili nove ortoze ili nadogradnja starih. Osim toga, operacija svake noge koštat će nas između 10.000 i 15.000 eura. Dakle, riječ je o velikom novcu, sveukupno oko 50 tisuća eura – ističe majka Marija.
– Imamo svu dokumentaciju, nismo roditelji koji će tek uzeti 100 kuna i poći negdje, nego smo jadni i žalosni. Ovo radimo vrlo transparentno. Nema ništa sakrivice. Kad tražiš, treba sve biti otvoreno. Muka ti je od svega jer vidiš da ljudi teško žive, da ti netko odvoji i da od svoga kruha. Ne dao Bog nikome. Radije bi čovjek bio gladan nego kruha pitao. Teško je kucati i pitati – objašnjava Antina mama.
– Ako se novac ne skupi, ja bih svoj bubreg prodala za Antu, samo da može tri osnovne stvari napraviti, da može sam jesti, sam ići na WC i da se može sam obući. Ništa drugo ne želim. Ante se strašno trudi, non-stop je na toj jadnoj strunjači. Ja kažem, Bože moj, što je on toliko skrivio? – govori nam suznih očiju gospođa Marija.
Na kraju, za riječ se javio i Ante. Kaže, od puta u Njemačku ima samo jedno očekivanje, jednu želju.
– Volio bih prohodati! Trudim se, svaki dan vježbam, za svoje dobro, da mogu prohodati – govori nam hrabri i veseli dječak.
Da bi mu se želja ispunila, potrebna je pomoć dobrih ljudi. U tu svrhu na ime Ante Jovića otvoren je tekući račun na OTP banci, broj 3205489129. I Dubrovčani su se uključili u akciju pomoći Jovićima, i to preko Facebook grupe „Ante Jović <3“ koju je osnovao naš sugrađanin Vlaho Aničić, a gdje se mogu naći podaci o mogućnosti uplate preko interneta.
Premda tek dva dana u tjednu boravi u školi (ostalim danima mu učiteljica dolazi kući), ovaj veseli đak 4.A najpopularniji je učenik u školi u kojoj su ga druga djeca prigrlila za prijatelja.
– Svi hoće s njim sjedati u klupi. Čim dođemo s autom do škole, njegovi prijatelji se okupe, odmah ih desetak okruži auto. Svi ga žele voziti do učionice. Zovu ga i na rođendane, za Badnjak će zajedno i u kolendu – kaže nam tata Luka. Mama Marija kaže kako je pred početak škole 'izgubila zdravlje' od straha kako će se djeca odnositi prema Anti, hoće li mu se rugati i gurati ga. Ali, Ante ih je svojim stavom sve osvojio.
– Posebno se želimo zahvaliti Marku Mareliću, čovjeku dobrog srca iz Zavalatice na otoku Korčuli. Taj povratnik iz Australije uspio je preko velečasnog Nikole Čabraje u Australiji kod naših Hrvata skupiti 12.500 australskih dolara. Njegov rođak Željko, koji je svećenik u Austriji, također se priključio akciji te prikuplja pomoć među gradišćanskim Hrvatima – govore nam Jovići.