Mišljenja sam kako je malo pisano o konavoskoj (cavtatskoj) pomorskoj povijesti. Zato ću i ovaj put povijesnu crticu posvetiti istoj temi. No, nemoguće je Konavle s Cavtatom u bilo kojem vidu izdvajati iz konteksta Dubrovačke Republike. Ipak ovdje ću se zaustaviti samo na izvlačenju imena istaknutih konavoskih moreplovaca kako bi ih sačuvao od crnila zaborava, odavši im na jedan način i počast. O njihovoj važnosti govori podatak Josipa Luetića koji kaže da je u razdoblju od 1701. do 1773., kada je dubrovačka mornarica posjedovala 86 manjih brodova međunarodne plovidbe, najviše zapovjednika bilo iz Konavala i Cavtata, tj. iz Pridvorske kneževije i Cavtatske kapetanije.
50 KONAVOSKIh KAPETANA
Točnije J. Luetić u svojoj knjizi “Brodari i pomorci Dubrovačke Republike” navodi kako je sredinom 18. stoljeća od 150 dubrovačkih kapetana čak njih 50 bilo iz Konavala ili Cavtata. Praveći nekakav redosljed zastupljenosti kapetana u tom najblistavijem razdoblju dubrovačkog brodarstva i nautičko-komercijalne djelatnosti (od 1745. do 1765.), nakon Konavljana i Cavtaćana bili bi Pelješčani, zatim ljudi s prostora šire okolice Grada te na kraju pomorci s prostora Slanske knežije. Dakle, niz je konavoskih i cavtajskih kapetana koji su svojim nesebičnim radom i zalaganjem zadužili Dubrovačku Republiku. No, iako već na samom kraju svoje postojanosti, Republika im se jedino mogla odužiti neizravnim priznavanjem njihove važnosti, budući da se ne radi o plemićima, i pozvati ih u svoju diplomatsku službu. Naime, ti su moreplovci neplemenita porijekla bili svojim bogatstvom privlačniji dubrovačkim bratovštinama neplemenitih, tj. Antuninima i Lazarinima, koji su ih primali u svoje redove. Tako su uglednim državnim službenicima postali cavtajski kapetan Nikola Šodrnja zajedno sa svojim sinovima Lukom, Jakovom i Franom. Luka je bio konzul u Sarajevu, a od 1768. do 1781. obavljao je dužnost kancelara konavoskog kneza. Jakov je od 1750. do 1781. bio pisar u uredu za mjere, a Frano je bio vicekonzul u Larnaki na Cipru. Zanimljivo je promotriti vremensku uzlaznu putanju običnih, u ovom slučaju konavoskih pomoraca. Tako je Nikola Ivanov Kosovac iz Kune Konavoske napustio dom 1755. i ukrcao se na brod kao „mali“. Nikola se već 1775. spominje kao kapetan, a 1788. se preselio na Lopud. Senat ga imenuje konzulom 1789. u Genovi te je iste godine primljen u bratovštinu Lazarina. Nikola umire 1802. na povratku iz domovine u Genovu.
CAVTAT I POMORSTVO
Sačuvana je i priča kapetana Antuna Ivanova Casilaria, koji je potjecao iz poznate cavtatske pomorske obitelji, a koji se 1771. preselio u Dubrovnik gdje je 1782. primljen u bratovštinu Antunina. Živio je u Anconi, gdje je za Republiku obavljao niz diplomatskih poslova u sjevernoj Africi, a od 1787. do 1789. obnašao je konzulsku dužnost u Genovi. Početkom 19. stoljeća u Lazarine je primljen i kapetan Ivan Jakovljev Casilari, koji je u doba nestašice nabavljao žito u Carigradu i crnomosrkim lukama. Kao posjednik živio je u Cavtatu do 1815., kada se preselio u Grad. (vidi: S. Ćosić, Dubrovački plemićki i građanski rodovi Konavoskog podrijetla, Konavle u prošlosti i sadašnjosti i budućnosti, Dubrovnik 1998.) U samom je Cavtatu, zbog velikog pomorskog prometa, bio stalni lučki kapetan, zdravstveni ured, carinski službenici, niz lučkih skladišta, privatna pomorska škola, manje brodogradilište, različite zanatlije (bačvari, drvodjelje, puškari itd.). Tu su se često puta zbog nevremena sklanjali brodovi. Skladno s tim u Cavtatu su postojale brojne krčme u koje su zalazili mornari. U 19. stoljeću u Cavtatu je znalo biti i više desetaka brodova koji bi u luci čekali na istovar. Cavtat je živio od pomorstva. Cesta prema Zvekovici bila je uređena 1829. pa se koristila kao veza sa zaleđem, ali je taj promet tom cestom bio beznačajan u odnosu na onaj pomorski. Treba znati da tada još nije bio uređen put preko Dubca i Orsule.