Natrag
15.12.2018 14:48

facebook

twitter

google

rss

dulist

Pomalo još po koja o Pepici, maestru Krešo i dubrovačkoj kolendi

4.1.2016 @ 22:44 Boris Njavro Ulicama moga Grada
8;8

Podijelite:

Vrijeme je od pjesme, vrijeme je od kolende. Pjeva se i kolendava na sve strane, dani su blagdana, ljubimo se i nazdravljamo, jedni drugima želimo sve najbolje, najviše zdravlja i veselja. A kako to biva u našim životima, politika nam se neizbježno upetljala i u ove blagdanske dane, ne da nam mira nikad.

I kad slušamo i gledamo sve te naše političare, i lokalne i državne, sve te preambiciozne i samožive likove bezobzirno uletjele u naše živote, na pamet dolazi jedna stara izreka „Bolje je šutjeti i biti smatran glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju!“ Zaista, sve je dobro dok ne progovore, a kad progovore, a to stalno čine, shvatimo o kako glupim, bezobraznim vlastodršcima se radi. Sve što čine, čine za se i za svoje pozicije, toliko lažu, da na kraju i sami sebe stalno lažu i zavaravaju se nekom nadom da ih netko štuje i voli. Ali, tako nam je valjda suđeno, s takvim likovima na vlasti, koji nam određuju svakodnevnicu. Što nam je, tu nam je, valja nama živjet!

Pepica i obitelj
Ajmo mi još malo do Kunićeve, ulice i velikih glazbenika Grada. Još malo o Josipu Kovačeviću zvanom Pepica i obitelji mu. Osim u Katedralnom pjevačkom društvu i crkvenom zboru, pjevao je naš dragi dundo Pepica na sve strane. Pjevao je od mladih dana u „Omladinskom zboru“ sve do 1929., pa u velikom zboru 1933. prigodom premijerne izvedbe operete „Poljička krv“, a i u Zboru Radio Dubrovnika bio je od prvih dana, kad ga je osnovao i pokrenuo Vladimir Berdović. Pjevao je Pepica do zadnjih dana svog života i pjesma ga je na svoj način i označila u njegovu životu. Sve te vrijedne fotografije sa raznih nastupa i sve te podatke o raznim događanjima koje je Pepica prikupljao sada čuva njegov sin Dubravko. I ne samo čuva, već kao i otac mu Pepica, prikuplja i istražuje dalje, posebno povijest naše Feste, našeg Svetog Vlaha i festanjula. Dubravko je bio festanjul, sada je tajnik njihove bratovštine, već godinama prikuplja podatke o svima koji su imali čast biti festanjuli. Traži podatke, stare fotografije, prikuplja puno toga kako bi skoro i kako i sam kaže „nadam se i konačno, fali mi još samo nekoliko fotografija…“ možda i naredne godine, godine posvećene našem Parcu, objavio veliku i vrijednu monografiju o dubrovačkim festanjulima. Pisali smo o tome već, a navratiti ćemo do gospara Dubravka iznova u dane Feste svakako. Svakako spomenimo kako je uz sina Dubravka, tu i kćer Katarine i Josipa Pepice, Maja udana Dominković, njihovo dvoje djece. A kad već spominjemo obitelj, Dubravko i supruga mu Lucija imaju kćer Jelenu i sina Vlaha, koji živi u Splitu i predaje na Filozofskom fakultetu, doktorirao je filozofiju i etiku. Toliko za sada, o obitelji Kovačević na Prijekom našeg velikog dunda Pepice. Do Feste, kad smo opet do njih…

Između mora i glazbe
U Kunićevoj ulici živi još jedan veliki zaljubljenik u pjesmu. Iako je zvanjem pomorski časnik trgovačke mornarice, glazba je životno djelo još jednog našeg znanog sugrađanina iz Kunićeve ulice, maestra klapskog pjevanja Krešimira Magdića. Rodio se u Zagrebu 1952., ali već nakon drugog razreda osnovne škole dolazi u Dubrovnik, kojeg je otpjevao u mnogim svojim pjesmama. Možda upravo zbog dolaska s obitelji na more, završava srednju i višu Pomorsku školu, obavio je i „kadeturu“ i položio sve stručne ispite, te možda čak i htio biti pomorac, ali ostao je na kopnu baveći se glazbom, posebno klapskim pjevanjem. Usporedo učeći za pomorca, završavao je i glazbene škole, osnovnu i srednju u našoj Muzičkoj školi, zatim je diplomirao studij violina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te između mora i kopna, broda i glazbe, bira kopno i glazbu kao svoj posao. Od 1979. do 1992. zaposlen je u Folklornom ansamblu „Linđo“ kao glazbeni pedagog, zatim ratne godine provodi u uniformi Hrvatske vojske, a od 1994. je violist u Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Dugi niz godina bio je stalni suradnik i HR Radio Dubrovnika. Ipak, njegov glazbeni život obilježile su klape, 1969. osniva ponajbolju hrvatsku klapu „Maestral“, te s njima tri godine za redom, 1970/71/72. osvaja prvo mjesto na festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Iz tih godina znana je i ona izreka kako „Maestral“ čim se pojavi u Omišu, osvaja prvo mjesto, što su i potvrdili osvajanjem još jednog prvog mjesta 1984. nakon nekoliko godina pauze s nastupima u Omišu.

Maestro Krešo
Zaposlenjem u FA „Linđo“ osniva klapu „Linđo – N“ 1979., te već te godine u Omišu dobivaju nagradu za najbolje debitante, a narednih godina još nekoliko puta prva mjesta i nagrade. Magdić je osnivač i Ansambl za ranu glazbu Cappella Ragusina s kojim na 42. Ljetnim igrama 1991. dobiva Nagradu Orlando za umjetnička dostignuća i promicanje hrvatske rane glazbe. Ne samo s klapama, Krešimir Magdić je i kao kompozitor, autor glazbe novih pjesama, te kao obrađivač i istraživač više od stotinu izvornih narodnih napjeva iz Dalmacije koje su otpjevale razne klape, dobitnik mnogih priznanja. Preko 50 njegovih skladbi izvedeno je na festivalu u Omišu, dva puta je dobio prvu nagradu, pet puta drugu, a treću nagradu dva puta, priređene su mu tri autorske večer, a znana i puno puta izvođena od mnogih klapa pjesma „Sušna zikva na škoju“ za koju je napisao glazbu na tekst Slavka Govorčina, najizvođenija je pjesma u Omišu, otpjevana na 17 festivala. Gospar Krešo je dobio nagradu naše Županije za životno djelo, plaketu Grada Dubrovnika, te diskografsku nagradu „Porin“ 2007. za najbolju folklornu pjesmu. Ukupno se čak 371 njegovo djelo vodi kao autorski zaštićeno, neke od njih objavljene su na dvostrukom CD – u „Pisme o’ vrimena“, a od svih izdvajamo tek neke; „Pjesma jednog maestrala“, „Zora mi ne svane“, „Deveta ura“… Velik je maestro Krešo!

Bog vas veselio!
Božić je za nama. A božićna kolenda je stara navada puka dubrovačkog kraja. Serafin Crijević zabilježio je 1744. godine „Običaj je da uoči nekojih svetkovina idu uvečer mladići iz puka pred kuće plemića i građana pjevati razne popijevke za koje ih nagrađuju kakvim darom“. Znani nam je stih kojeg nam u ova naša vremena, najčešće djeca, pjevaju pred vratima domova „Ođe, ođe, nazdravlje vam, Badnje večer dođe…“, te će već pri otvaranju vrata, zastati sa pjesmom i čekati neku nagradu, novac naravno najbolje prolazi, neki beškotin ili neko voće kod mlađih i nije na cijeni. Ali osim tih, ima još stihova iz nekih starih kolendi koje na žalost današnji mladi kolendari i ne znaju. U vezi s tim neznanjem, još jednom čestitka sestrama Paoli i Sanji Dražić što ih godinama uče pjevati neke zaboravljene stihove kolendi i običaja. Kao što je stih „Otvarajte škafetine, dajte nama beškotine, dajte nama bar rogača, da nam grla budu jača! Ne bojte se da smo pijani, jer je Vlaho Sveti s nami!“ Ima i onaj šaljivi stih „Oj djevojko s vrha fumara, nemoj rijet da ni gospara“ ili znani nam stih iz zadnje betule Grada po mjeri čeljadi mu „Fontane“ gdje se i ovih dana veseli i pjeva „dajte nama tovjelicu da dokučimo kobasicu i još k tomu pantaruo da priključimo makatuo!“ I možda završni „Nemojte mislit da prosimo jer bisake ne nosimo!“ a ima i ona ljuta, kad se vrata ne otvaraju „ispred kuće raste murva, a u kući gospođa k…a!“

Iz tiskanog izdanja 23. prosinca 2015.

Komentari





O autoru: Boris Njavro


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana