DuList IN

POLA STOLJEĆA KLAPE MAESTRAL ‘Nervoze i treme nikad nije bilo’

Dubrovačka klapa Maestral ove godine slavi 50 godina neprekidnog djelovanja. Uz svoje dugogodišnje glazbene voditelje i članove Krešimira Magdića (do 1978.) i Miha Bulića (od 1978. do danas), Maestral stvara svoj stil interpretacije. Na njihovim brojnim tonskim zapisima skladbe su Krešimira Magdića, Marija Nardellia, Đela Jusića, Nika Bulića kao i izvorni napjevi dubrovačkog kraja. Povodom njihovog polustoljetnog djelovanja otkrili su nam u našem razgovoru kako je sve počelo, koju su ulogu djevojke imale u nastupima, ali i gdje su sve uveseljavali publiku ovih dugih 50 godina.

 

TRENUTNI SASTAV KLAPE:

Darko Njiric, I tenor, mandola
Josko Didovic, II tenor, II mandolina
Ante Drazeta, II tenor
Ivan Vlašič, bariton, II mandolina
Miho Bulic bas, I mandolina, gitara
Ivo Tošić, bas gitara
Djordje Begu,  kontrabas

 

Možete li se prisjetiti samih početaka klape, kada ste bili mladići i odlučili se prezentat na Omiškom festivalu klapa?
Sve je počelo u pomorskoj školi, baš dolje gdje se ulazi u amfiteatar. Počeli smo pjevušiti preko velikog odmora. Malo po malo uskladili smo se. Krešimir Magdić je bio jedini ‘malo bolje’ glazbeno potkovan, budući da je išao u glazbenu školu i on je pravio neke male aranžmane te je počelo ličiti na nešto. To se s vremenom jako proširilo i od početka do sada nas je u klapi bilo čak 25 stalnih i privremenih članova. Nažalost trojica više nisu s nama. 1970. godine baš na tom Omiškom festivalu izašli smo s pjesmom ‘Lijepa mande’. Tada smo osvojili prvu nagradu publike i drugu nagradu žirija. Baš tad se dogodila jedna zanimljiva anegdota. Kada smo pjevali u kvalifikacijama za finale u klapi je bio Joško. No odmah iza porječkao se s Krešimirom oko djevojke koju je htio voditi s nama na nastup, što je Krešu strašno smetalo pa je tako u finalu klapa nastupila s Antom. I tako je na slici iz finala završio Ante, a ne Joško. Sve skupa smo na Omiški festival išli 12 puta.

Kakvi su za Vas bili ti prvi nastupi? Jeste li imali probleme s tremom budući da ste krenuli jako mladi?
Nervoze i treme nije nikada bilo. Takve su klape, uvijek vlada neko veselje, Bogu hvala, voljeli smo svi i malo popit pa je to samo nadodalo veselju (smijeh). Tada se najviše pilo vino i u to doba su se ljudi puno družili i zabavljali i van festivala. Imali smo super sreću što smo tada nastupali s brojnim i jako dobrim klapama. Sve nam je bilo novo i lijepo. Bili smo mladi te su oni za nas bili poput mentora od kojih smo učili kako pjevati, ali i kako piti.

 

Prva postava na Omišu 1970: Krešimir Magdić, Joško Didović, Ante Dražeta, Darko Pešice, Đuro Bratičević, Želimir Njirić i Dubravko Kakarigi.

 

Imate li neki recept ili možda tajnu koju bi nam otkrili kako biti uspješna klapa neprekidnih 50 godina?
To je vrlo jednostavno, morate biti klapa. Klapa u punom smislu te riječi ne samo glazbenom, biti prijatelji i iskreni jedni prema drugome. Imali smo veliku sreću što smo imali brojne nastupe i kasnije putovanja, to nas je uvijek održavalo na okupu. Kada bi neke ključne stvari morali izdvojiti to bi bili strpljenje i čuvanje živaca, što bi nekad značilo prešutat nešto u momentu pa to kasnije rješavati. Vrlo jednostavno, kako biste ostali klapa 50 godina najvažnije je da se ne raspadnete (smijeh)!

Ima li nešto što se promijenilo za klape kroz ovih 50 godina?
Pa vidite danas nastupamo puno manje nego prije. Ima tu puno razloga, malo godine, malo životne obaveze , ali malo i financije. Nije lako financirat sva ta putovanja i nastupe, a danas su brojni ugostiteljski objekti skeptični unajmiti klapu. Nas je osmero u klapi i kada spomenete nekom hotelijeru da treba platiti osmero ljudi za nastup nikako im se to ne sviđa. Tako onda unajme jedno ili dvoje glazbenika, a stranim gostima ‘uvale’ priču da je to klapa. Naravno, kad smo bili mlađi nije bilo ni djece, ni žena i obitelji pa nije bio nikakav problem biti svaki dan na putu. Klapa je imala tih ‘zlatnih’ perioda i prije i poslije rata, ali i u ratu.

 

Nastup u Apoteci Male braće 1973.

 

Kako to mislite i u ratu?
Na badnje večer 1991., gospar Ivo Jelić organizirao je da se popnemo na Srđ. Gore smo se uputili s kolačima i našim braniteljima smo zakolendali i malo ih uveselili u ta ružna vremena. Tako da ni za tih ratnih vremena nismo prestali pjevati i biti klapa.

Klape prije, a neke i danas, nisu nastupale s instrumentima, no vi ste od početka nastupali s njima?
Tako je, mi smo bili prva klapa koja je nastupala s instrumentima. Dubrovački klapski zvuk je poput jednog trubadursko-klapskog gemišta. Mi smo taj zvuk odmah prihvatili i nismo se makli puno od melodičnog zvuka klape što danas neke klape rade. Napravili smo jedan ‘izlet’ u nešto drugačije nastupajući s instrumentima, a kako je publika to dobro primila ostali smo na tome. Mnogi naši nastupi su bili, a i danas jesu, zabavljačkog tipa. Nemoguće je a capella pjevati i zabavljati ljude cijelu noć, to publici brzo dosadi. Još ako je publika strana koja ne razumije tekst, morate im nečim zadržati pažnju. Acapella je moguće održati nešto koncertnog tipa, ali mi smo oduvijek bili zabavljači i nas je to oduvijek gustalo. Baš ti instrumenti omogućili su nam da imamo širok repertoar pjesama, od dalmatinskih pjesama s tamburicama, country-western stvari s bendžom, grčih stvari s dva buzukia i slično.

Osim instrumenata klapu su prošli i različiti prvi tenori zar ne?
Istina, i baš su ti tenori uvelike utjecali na zvuk klape. Od 71′ do 77′ prvi tenor bio je Radomir ‘Tešo’ Tešanić, a 78′ godine na njegovo je mjesto došao Mario Romanovič koji se na mjestu prvog tenora zadržao do 84′. 1985. na mjesto prvog tenora došao je Mišo Šperanda, a njega bi izdvojili kao jednu pravu pojavu, figuru i nevjerovatan glas. Tenori su oni koji klapama daju tu posebnu glazbenu boju, a naš Mišo je bio pojava koja bi mamila svu pozornost i simpatije. Nakon njega na mjesto prvog tenora došao je Darko Njirić, negdje 2000.-ih i s nama je još uvijek.

Proputovali ste, kako se kaže ‘pola svijeta’, sigurno su vam neka od putovanja i nastupa ostala u sjećanju?
Bilo je tu doista svega, od našeg nastupa na belgijskom dvoru, za kojeg se šalimo kako smo bili ‘Prvi opanak koji je došao na dvor’, do nastupa za razne visoke dužnosnike. Nastupali smo za svih, od Tita do Tuđmana. Jedino nismo nastupali za predsjednika Josipovića. Čak smo i nastupali za tadašnjeg predsjednika Rusije – Gorbačova. To je također zanimljiva priča, vidite mi smo znali da je on predsjednik, ali nismo imali nikakva saznanja odakle dolazi, gdje se rodio i slično. Mi smo za tu priliku naučili jednu rusku, romsku, pjesmu. Kada smo je počeli svirati on se skočio sa stola i prekršio cijeli protokol kako bi nam prišao. Nismo znali što se događa na prvu, ali su nam objasnili kako je to pjesma iz njegovog rodnog sela i mi smo slučajno baš nju ‘uboli’ za naš nastup.

Kako saznajemo, imate i priču koja vas veže za velikog Olivera Dragojevića?
To je zanimljiva priča. Vidite nastupali smo jednog proljeća u Vili Orsula na vjenčanju Luke Rajića, sa nama je nastupao i Oliver. Međutim mi smo se njemu toliko svidjeli da on to nije mogao sakriti. Kada mu se rodio sin i bilo je vrijeme za krštenje osobno nas je zvao da dođemo na krštenje zapjevati u Zagrebačkoj Katedrali. Poslao je svoj privatni mali avion u koji smo jedva stali skupa s kontrabasom. Trebao je to biti kratki nastup ali kako to sudbina želi, na kraju smo zbog bure i lošeg vremena ‘oklapili’ 3 dana u Zagrebu.

Osim ovih veselih je li bilo možda i nekih neugodnih iskustava na vašim nastupima i putovanjima?
Srećom nemamo puno takvih iskustava, ali evo baš se jednog sjećamo. Kada smo otputovali u SAD. Naime da bi mogli biti tamo mora vam vrijediti putovnica i viza još šest mjeseci od dolaska, bez obzira koliko tamo provedete vremena. Naravno da mi to nismo znali pa su nas tako na prijelazu iz granice zaustavili misleći da smo kakvi imigranti. Proveli smo cijeli dan na aerodromu objašnjavajući ljudima kako smo mi glazbenici koji su samo došli na nastup, a njihova birokracija je bila užasno spora. Pa smo tako, čekajući situaciju da se riješi ljudima i zapjevali. Moramo priznat, bili su oduševljeni, a mi smo na kraju prošli bez problema. No prava nezgoda dogodila se kada smo pjevali na jednom vjenčanju u SAD-u. To je bila mala privatna zabava predsjednika PanAmerica aviokompanije za kojeg smo već nastupali kada je promovirao letove u hrvatskoj. Nama se oduševio i zvao nas je u SAD. Na toj zabavi njegova žena se malo više poveselila i prilikom plesa kraj kontrabasa rasparala je haljinu. Sve bi to bilo bezazleno da kasnije nismo saznali da se radi o haljini navodno vrijednoj preko 12 tisuća dolara.

Pozivnica za koncert 1973. godine.

 

Festa našeg parca davne 1972. je također bila vrlo posebna za Vas. Možete li nam reći više?
Istina, prigodom proslave 1000 godina Svetog Vlaha klapa Maestral je održala koncert u dvorani Dominikanskog samostana 30. siječnja 1972. Tada je prvi put izvedena Himna Svetog Vlaha 1972 koju je za tu prigodu skladao Krešimir Magdić. Na svečanom ručku u nedjelju 6.veljače 1972, u hotelu Argentina klapa Maestral je imala čast pjevati za uzvanike, bili su prisutni dubrovački biskup mons. Severin Pernek, posebni izaslanik pape Pavla VI. prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za kler kardinal John Joseph Wright kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica. zatim festanjuli gospari Livio Ive i Zvonimir Kisić, i ispred Grada Dubrovnika Ante Vetma i Veljko Betica

 

 

Pročitajte još

‘ULICAMA NAŠEG GRADA’ Uživajte u klapskoj pjesmi i večerima serenade

Dulist

‘NEMA TE SVIT’ Ovaj spot poseban je za mladu pjevačicu Domenicu

Dulist

HIR-ovci isplovili na istok, sljedeća stanica – Fidži

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija