Činjenica da je krajem proteklog mjeseca u pastirskom pohodu Cavtatu i Konavlima bio biskup Mate Uzinić isprovocirala me da napišem ovaj tekst koji govori, doduše o jednom davnom, posjetu dubrovačkog nadbiskupa Konavlima. Radi se o posjetu, koji se dogodio davne 1716. godine, a tada je nadbiskupom Dubrovačke Republike bio Coventati. Danas se Crkvi prigovara da je konzervativna institucija koja ne prati korak s vremenom. Nedavno je tu situaciju odlično opisao kolumnist Nino Raspudić izrekom da Crkva „nije tekstilna industrija pa da mora pratiti trendove.“ No, Crkva je institucija koja je u svojem neprekinutom trajanju od dvije tisuće godina doživljavala različite promjene o kojima je teško što čuti u medijima jer se ne radi o nikakvom praćenju „trendova“. Ipak značajna je odlika Crkve da je oduvijek imala odgovor vremenu u kojem egzistira glede običaja, zakona i pravila – koliko god mi tvrdili suprotno. Vrijeme u kojem se zbio spomenuti posjet nadbiskupa Coventatija po svemu je sasvim drukčije od našega pa opet jednako kompleksno. Tada je Crkva davala veliki značaj nastupu svojih dostojanstvenika kako bi na taj način izazvala još veće povjerenje i poštovanje vjerničkog puka. Danas je to sasvim drukčije. Gotovo se izgubila nekakva težnja za svečanošću, odnosno pretjeranim protokolom. Sada se taj kontakt između vjernika i biskupa ostvaruje neposrednije i jednostavnije – rekli bismo primjereno vremenu u kojem živimo.
RIZIK PUTOVANJA U KONAVLE
Biskup Coventati imenovan je dubrovačkim nadbiskupom 1714. godine i kako je vidljivo iz njegova imena bio je stranac, tj. došao je iz Italije. Na dubrovačkoj nadbiskupskoj stolici ostao je 8 godina, nakon čega je bio premješten u biskupiju Terracina u Italiji (vidi: Antena vjesnik župe Cavtat, br. 3/77). Treba imati na umu kako je posljednji Dubrovčanin na nadbiskupskoj stolici u 14. stoljeću bio Ilija Saraka. Prema predaji, Ilija je 1361. obolio od kuge, te je na samrtnoj postelji upozorio Dubrovčane da nikada nijednom nadbiskupu ne dopuste toliku vlast koju je on imao, a sve iz toga razloga jer se bojao da bi netko od njegovih sugrađana mogao postati tiranin. Dubrovačke vlasti, u misiji očuvanja svoje Republike, takvo što su i odlučile pokušavajući kontrolirati i Crkvu na svom teritoriju pa više nije bilo nadbiskupa koji bi potjecali iz redova dubrovačke vlastele. Zato je bilo moguće, a tada posve normalno da na nadbiskupsko mjesto dođe jedan Talijan, kao što je bio i Coventati. S obzirom da je svaki nadbiskup u određenom razdoblju bio dužan posjetiti svoje župe, danas nam je ostao zapisan Coventatijev pastoralni pohod u Konavle na dan Sv. Roka, tj. 16. kolovoza 1716. Sva su putovanja u to vrijeme van zidina Grada imala određeni rizik, bez obzira što se danas nama relacija od Dubrovnika do Cavtata čini malenom i bezopasnom. Nadbiskup se iz Dubrovnika uputio brodom jer je takvo putovanje bilo puno jednostavnije od onoga kopnom. Naime, tada gotovo da i nije bilo dobro prohodnih putova pa se sva komunikacija između Dubrovnika i Cavtata odvijala brodovima. Ali i takvo putovanje nije bilo sasvim sigurno i nosilo je određene rizike. Tako se može pronaći odmah na početku Biskupova izvješća kako je sa svojim suputnicima (na brodu su s njime bili arhiđakon katedrale Bucchia i natpop Ghetaldi, obojica pripadnici plemićkih obitelji iz Dubrovnika) vidio gdje plutaju po moru mnoge lešine Osmanlija koje je more tjeralo prema Lokrumu. S Nadbiskupom je bilo još 26 mornara, ali nitko nije znao odakle su te lešine. Nadbiskup je potaknut tim užasnim prizorom počeo moliti za duše u čistilištu. Tako je moleći stigao u Cavtat. Nakon toga slijede opisi Cavtata u kojima Nadbiskup ističe njegov lijep i prirodan geografski položaj. Govori kako je imao oko 1000 stanovnika, koji žive uglavnom od ribarenja i pomorstva. Iznosi i jedan zanimljiv podatak kako ribari sole srdele i izvoze ribu u mjesto Senigaglia, a to je bio grad u tadašnjoj Papinskoj Državi.
DOČEK NA OBALI
Cavtaćani su Nadbiskupa dočekali na obali te nakon što im je udijelio blagoslov, započela je strašna pucnjava iz pušaka njemu u čast. Ta je pucnjava zaista morala biti glasna i dojmljiva budući da je i sam Nadbiskup napisao kako je skoro oglušio. U luci je nazočilo i 100 vojnika koji su mahali zastavicama. Tu se nalazilo i nekoliko gusarskih lađa iz Ulcinja. Zatim je Nadbiskup otpraćen s baldahinom do župne crkve u pratnji s klerom i redovnicima, pjevajući psalme. U crkvi se, po naredbi Nadbiskupa puk među sobom odijelio tako da su posebno stajale žene, a posebno muškarci te od odraslih odvojeno i djeca. Nadbiskup ih je poučavao i ispitivao o katekizmu, a to je trajalo sve do kasno u noć. Nakon ovoga im je udijelio blagoslov i zamolio Boga da pomogne kršćanskim vojskama. Vjernici se nisu htjeli razići prije nego je on izišao iz crkve kako bi ga mogli pozdraviti i poljubiti mu svećeničke haljine. Čitavu noć je trajalo puškaranje i dozivanje straže sa zvoncima zbog hajduka, ali nije bilo nikakvog napada. Sutradan je Nadbiskup zajedno sa svojim pomoćnicima ispovijedao vjernike i na koncu su svi primili pričest. Nakon toga blagoslovio je more i polja. On kaže kako je Bog uslišao njegove molitve jer je jedan cavtajski ribar toga dana ulovio mnogo srdela. Poslije je bila krizma gdje je nazočilo čak 250 krizmanika, a među njima je bilo i dvoje starijih od preko 60 godina. Na Nadbiskupovo pitanje zbog čega tek sada primaju Potvrdu, odgovorili su da su već kao dječaci morali na more i nikada nisu bili u Župi kada se dijelila Potvrda. Nadbiskup je poslije krizme siromašnima dijelio milostinju. Popodne su ga odveli u špilju Šipun gdje je prema predaji Sv. Hilarije dao svezati zmaja i potom ga je spalio u Mlinima. Nadbiskup je bio vrlo strog jer je jednoga svećenika suspendirao zbog neupućenosti u teološke nauke. Zanimljiv je podatak kako je posjetio Dolabelin grob (Dolabela je bio rimski upravitelj Dalmacije i velik graditelj cesta i vodovoda) za koji se mislilo da se nalazi u Donjem Obodu zbog podignutog natpisa u slavu upravitelja Dolabele na tom mjestu. Poslije svega je pohodio Franjevce u mjesnom samostanu te se uputio prema Obodu, Uskoplju, Močićima i Čilipima koji su još tada sve do 1746. pripadali župi Cavtat. Nastavlja se…