Aktualno

PETEROČLANA OBITELJ OSMERIČIĆ Teška srca se vraćamo u Slavoniju. Ne želimo biti vječni podstanari u Gradu

Je li vrijedilo sve ostaviti prije šest godina i otići iz rodnog Slavonskog Broda? – pitaju se sada Ana i Slaven Osmeričić, mladi bračni par koji je zbog nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja za sebe i svoje troje malodobne djece (te vječnog podstanarstva) odlučio napustiti Dubrovnik. ‘Teška srca’, priznaju nam ovi mladi i obrazovani ljudi. Razdoblje koronavirusa dodatno je pojačalo njihovu želju za odlaskom, no to nije bio glavni razlog odluke. Prekretnica su bili prvotni uvjeti za prijavu na natječaj za dobivanje stanova za mlade po modelu ‘Dubrovačke stanogradnje’. Već su, kažu, u samom startu ‘diskvalificirani’ s obzirom da neke uvjete ne ispunjavaju. Iako su konačni uvjeti još u izradi (nakon provedenog javnog savjetovanja), ovi rođeni Slavonci ne vjeruju kako će se išta po tom pitanju promijeniti. Odlučili su svoju priču podijeliti s nama.

Stambeno pitanje – ‘trn u oku’
Kad su 2014. godine odlazili iz Slavonskog Broda u Dubrovnik, Anina majka im je rekla: ‘Ljudi su onakvi kakva je zemlja na kojoj žive’.

Plaćati cijeli život podstanarstvo jako je skupo u Dubrovniku. Da je riječ o jeftinijim cijenama, već bismo govorili o drukčijoj situaciji. Trudili smo se u ovom gradu sudjelovati u svim segmentima života, koliko god smo mogli. Za nas jest ovo teška odluka, ali mi smo veliki pozitivci i iz ovoga ćemo izvući najbolje. Bog nam je uvijek dao onoliko koliko nam je bilo potrebno da preživimo. Neće nas ostaviti gladne, bili mi u Dubrovniku ili Brodu. Bila je opcija ići za van, međutim, htjeli smo ostati u Hrvatskoj koju volimo

—Time je mislila kako su Slavonci dobri kao što je rahla slavonska zemlja. Ovdje su ljudi tvrda i kamena srca. To je neka poslovica u narodu koja se vuče dugo vremena. Opisuje našu trenutnu situaciju i pronašli smo se u maminoj izreci. Kad nam je bilo najteže, na pomoć smo naišli tek od određenih osoba. Gdje god bismo tražili pomoć, vrata su nam u većini slučajeva bila zatvorena – priča nam Ana. U braku sa suprugom Slavenom dobila je troje predivne djece koja su njihov najveći životni poticaj. Veronika je završila četvrti razred, Anabel od jeseni kreće u prvi razred, a Mateo Gabriel, koji je i rođen u Dubrovniku, napunit će uskoro godinu dana. Kažu nam kako su u Gradu pustili korijenje i htjeli u njemu nastaviti odgajati svoju djecu. No, stambeno im je pitanje i vlastiti siguran krov nad glavom vječni ‘trn u oku’. Iako za trenutnog stanodavca imaju samo riječi hvale, prisjećaju se kako su prošli toliko neugodnih situacija u svojim ‘podstanarskim avanturama’.
—Podstanari smo šest godina, ‘seljakali’ smo se puno puta. Doživjeli smo divljanje cijena stanovanja do groznih uvjeta i ‘teroriziranja’ gazda. Jednom smo imali situaciju da je gazdarica u stanu imala svoju sobu te bi došla kad god bi htjela i ostajala bi po mjesec dana. Kad smo se pobunili, trebali smo pokupiti svoje stvari i poći. Doživjeli smo da bi nas nazvali navečer i rekli kako se moramo iseliti dan kasnije. Neki nas nisu htjeli primiti jer imamo djecu – kaže Ana i dodaje kako su cijelo vrijeme svog boravka htjeli stvoriti nešto svoje i veliku su nadu polagali u navedeni natječaj za stanove za mlade. Tuga ih je uhvatila kad su shvatili kako je jedan od uvjeta da moraju živjeti u Gradu sedam godina, samo jednu više od njihovog trenutnog boravišnog ‘staža’.

meni je pokojni djed u oporuci ostavio zemlju na kojoj trenutno ni ne radim. Njena vrijednost je ‘smiješnih’ 2 tisuće eura. Sad i to ispada zapreka, što stvarno smatram banalnim. Netko drugi može doći iz druge države, biti ovdje 7 godina i ako možda ima nekretnine ili poljoprivredno zemljište

—Nas se kao mladu obitelj odmah ‘blokiralo’ s tim uvjetom. Razočarana sam što mi, kao obitelj, ne možemo ispuniti uvjete, a šest godina smo radili da bismo opstali i na kraju platili ‘krvavu’ stanarinu. Meni će biti drago da obitelj, kojoj je možda i potrebnije nego nama, dobije taj stan. Vjerojatno se i grad morao zaštititi od raznih prijava na natječaj. Možda se moglo sve postaviti drukčije, napraviti određenu bodovnu listu za godine prebivanja u Dubrovniku. Ovako smo u samom startu diskvalificirani, a nismo se ni krenuli boriti za stan. Smatramo neodrživim plaćati daljnju stanarinu pod ovakvim uvjetima i s našim plaćama. A gdje je ostatak mjeseca i kupovanje potrepština za troje djece? – rekla je Ana.

Još zapreka
Slaven dalje ističe kako postoji bodovna ljestvica, no njima je i dalje jedna od glavnih zapreka tih sedam godina stanovanja.
—Nisu izašli konačni uvjeti, no ne vjerujem da će se išta promijeniti od onih prvotnih. Još je jedan od uvjeta, koji za nas predstavlja zapreku, taj da se ne smije imati poljoprivredno zemljište veće od hektara na području Republike Hrvatske. A, meni je pokojni djed u oporuci ostavio zemlju na kojoj trenutno ni ne radim. Njena vrijednost je ‘smiješnih’ 2 tisuće eura. Sad i to ispada zapreka, što stvarno smatram banalnim. Netko drugi može doći iz druge države, biti ovdje 7 godina i ako možda ima nekretnine ili poljoprivredno zemljište – dobit će stan. A ja koji živim u Hrvatskoj, nemam na to pravo – kaže. Isto tako, objašnjava, ako i proda zemljište, dolazi do novog ‘zida’. Mora imati potvrdu kako ga, unazad 10 godina, nije ni imao!
—Dakle, ako ga i prodam, što ne želim jer je riječ o djedovini na kojoj moja obitelj živi i radi 300 godina, morao bih idućih 10 godina čekati novi natječaj i uvjete. Tko zna kakvi će tada uvjeti biti. Ne želimo biti podstanari još deset godina u gradu u kojem su stanarine iznimno velike pa onda možda i dizati kredit za kupnju stana. Logičnije mi je vratiti se doma, početi nešto raditi i pokušati riješiti stambeno pitanje u Slavoniji – kazao je Slaven.

Možda otvorimo mali OPG
Tridesetdvogodišnji Slaven završio je Elektrotehnički fakultet u Osijeku te je odslužio vojni rok. Samo godinu dana mlađa Ana ima diplomu s fakulteta strojarstva, ali je paralelno završila i učiteljski fakultet. Netom prije nego što je Slaven dobio poziv na specijalističku vojnu obuku, Ana je primila ponudu za posao u struci u školi u Dubrovniku. ‘Vagali’ su nekoliko dana, i odlučili su se preseliti u Grad. Ovu odluku o selidbi nisu svi podržavali, no oni su čvrsto pri njoj stajali. ‘Ostavili smo sve, od obitelji pa možda i šanse za posao’, naglašavaju. Slaven je počeo konobariti te se, bez obzira na to što nije riječ o njegovoj struci, usavršavao tijekom svih ovih šest godina. Završio je barmenski tečaj te tečaj za sommeliera. Ana je, inače, šest godina predavala strojarsku skupinu predmeta u Obrtničkoj i tehničkoj školi. Pronašla se u ovom poslu jer je i od malih nogu govorila kako želi biti učiteljica.

Brodsko-posavska županija i Grad Slavonski Brod želi vratiti svoje ljude, stvoriti bolje uvjete za mlade i riješiti im stambeno pitanje. Javili smo se na jedan od natječaja i dobili smo građevinsko zemljište za 100 kuna mjesečno. Uvjeti su bili jako jednostavni

— Zaposlila sam se dva mjeseca nakon što sam dobila diplomu. Predavanje je divan posao jer koliko god se ljubavi učenicima daje, oni tri puta više vrate tu ljubav, pažnju i povjerenje. Znanje koje dobiju te poglede na život, to ostaje njihovo, zauvijek. Učenici su dio moje obitelji, s njima provedem isto vremena kao i sa svojim ukućanima. Naša škola se inače bazirala na europske projekte, što smatram ulaganjem u školu, ali i u učenike. I da im damo malo volje i motivacije za napredak te da vide kako su njihove struke tražene i dobro plaćene. Kad im nešto tako pružite, pružili ste gradu, ali i državi – naglašava Ana koja bi bila najsretnija kad ne bi morali ići iz Grada, ostaviti drage osobe i prijatelje. Njihovoj će djeci, kažu, sigurno biti teško jer i oni ostavljaju svoje prijatelje. No, u Slavonskom brodu imaju bake i djedove te rođake što je jedna od pozitivnih stvari. Upravo se zbog obje kćeri žele preseliti početkom devetog mjeseca u rodni grad, odnosno prije samog početka školske godine. A kad se vrate u Slavonski Brod, Slaven već sada ima nekoliko opcija za posao pa i za one u struci.


—Isto tako, kad sam vidio da mi djedovina, na kojoj su preci radili i od nje živjeli preko 300 godina predstavlja zapreku za stan, u meni je proradio slavonski inat i dobili smo ideju da možda otvorimo mali OPG te od zemlje koja predstavlja problem – napravimo nešto. Čak mi je i opcija upisati diplomski studij Ekološke proizvodnje i ruralnog razvoja – rekao je Slaven. Ana i dalje nema u vidu određeni posao. U Slavoniji je i dalje, kako ističe, teška situacija na tržištu poslova.
—Imam još dvije godine porodiljnog te zapravo – i vrijeme za prilagodbu. Znam se čak i našaliti kako imam dvije godine odmora pa se mogu iza vratiti u Dubrovnik i na moje radno mjesto. Razmišljala sam i pokrenuti nešto novo u rodnom gradu, no za sve to je potrebno imati malo veći kapital. Htjeli bismo iskoristiti znanje koje smo ‘skupili’ u Gradu i u Brodu. Ništa nam nije teško raditi. Sve što je časno i s rukama stečeno, za nas je ponos. Sve što smo dosad radili, časno smo radili – reći će Ana. Slaven se ne boji kako će ostati gladni kruha, iako su svjesni kako će zima biti jako teška. Za početak će u rodnom gradu živjeti u unajmljenom stanu. No, cijena stanarine se u Slavonskom Brodu ne može usporediti s onom u Dubrovniku. ‘Ali sve to ima svoje razloge zašto je to tako’, navodi Slaven. Vlastitu nekretninu nemaju, no i to bi se moglo promijeniti.
—Brodsko-posavska županija i Grad Slavonski Brod želi vratiti svoje ljude, stvoriti bolje uvjete za mlade i riješiti im stambeno pitanje. Javili smo se na jedan od natječaja i dobili smo građevinsko zemljište za 100 kuna mjesečno. Uvjeti su bili jako jednostavni – reći će Slaven. ‘Tih 100 kuna ni ne osjetimo’, ističe Ana. Za 10 godina imaju mogućnost otkupa zemljišta, po puno povoljnijoj cijeni. Ako to u tom trenutku ne žele, zemljište mogu uknjižiti na nasljednika.

Nedostajat će im prijatelji
A kolike su mogućnosti da se vrate u Grad?
— Ne znam, ako krenemo graditi kuću u Slavonskom Brodu, mislim da se nema smisla vratiti jer znam da ne mogu u Dubrovniku riješiti stambeno pitanje – kaže Slaven. Ana ističe kako ne želi stavljati ponovni pritisak na djecu po pitanju selidbe.
—Prvi put kad smo došli, cure su jako teško prihvatile dolazak ovdje. Kad im ne bi nešto odgovaralo, pitale bi: ‘Kad ćemo se vratiti u Brod?’. Možda se i vratimo, ali ako se pokrene rješavanje stambenog pitanja, mi ostajemo u rodnom gradu. Jer, ako imaš siguran krov nad glavom, sve je lakše. Osjećaš se sigurno – kaže Ana. S kim god da je pričala, svi su razočarani i tužni zbog njihovog odlaska. Nedostajat će im prijatelji i ljepote Grada. Iz svega, ističe, pokušavaju izvući ono najpozitivnije.
— Pokušavaju nam naći neko rješenje u vidu jeftinijeg stana. Ali to je teško… Jer, što će reći starost – što smo od našeg života imali? Ništa, da smo i dalje podstanari. Plaćati cijeli život podstanarstvo jako je skupo u Dubrovniku. Da je riječ o jeftinijim cijenama, već bismo govorili o drukčijoj situaciji. Trudili smo se u ovom gradu sudjelovati u svim segmentima života, koliko god smo mogli. Za nas jest ovo teška odluka, ali mi smo veliki pozitivci i iz ovoga ćemo izvući najbolje. Bog nam je uvijek dao onoliko koliko nam je bilo potrebno da preživimo. Neće nas ostaviti gladne, bili mi u Dubrovniku ili Brodu. Bila je opcija ići za van, međutim, htjeli smo ostati u Hrvatskoj koju volimo – rekla je Ana.

Članak je objavljen u tiskanom izdanju DuLista 15. srpnja 2020.

Pročitajte još

DUMAM-E POKRENULE PETICIJU Vratite nam autobusne linije!

Dulist

[FOTO] Nevrijeme stiže s mora, pripremite ombrele

Dulist

Važna obavijest redakcije DuLista

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija