Natrag
26.9.2018 14:58

facebook

twitter

google

rss

dulist

PETAR MIŠO MIHOČEVIĆ Kultura završava dodjelom sredstava

20.6.2018 @ 16:55 Dulist Aktualno

Podijelite:

Portal Turizmoteka objavio je razgovor s dubrovačkim kulturnim djelatnikom Petrom Mišom Mihočevićem, u kojem je naš sugrađanin iznio svoje poglede na kulturu i turizam, ali se prisjetio i svojih početaka te poslovnih izazova.

„Kad se govori o turizmu kod nas, pretežno se, ako ne i u potpunosti, podrazumijeva hrana, hotelski i privatni smještaj, plaže, izleti, spominje se promet i prometna povezanost, nabrajaju sunčani sati, moguće investicije itd. Tzv. ‘kulturna ponuda’ spominje se općenito, ili samo u nekim odredištima i čini se da nikako ne može probiti put do aktivne svijesti da ona, ta ‘kulturna ponuda’, može i mora činiti važnu sastavnicu kako svake pojedine destinacije, tako i Hrvatske općenito.

Petar Mišo Mihočević je dugogodišnji ‘aktivist i protagonist’ kulture, bogate i raznorodne biografije, krajnje zanimljiv sugovornik na mnogobrojne teme. Nedavno smo proveli par ugodnih sati uz kavu, pa dijelimo ovdje o čemu smo uglavnom pričali.

Smatraju vas jednim od najistaknutijih, ako ne i najvećih kulturnih managera u posljednjih tridesetak godina.
– Možda, nisam baš siguran, ali hvala na komplimentu. Da, sve je počelo tako negdje, i nije došlo preko noći. U Dubrovnik sam se vratio osamdesetih, u Dubrovačke ljetne igre na kojima sam počeo učiti o radu, o životu i svemu drugome kao rani srednjoškolac, gdje su me zaposlili kao kurira u Press uredu. Svako kasnije ljeto, ma gdje god bio, provodio sam na Igrama, napredujući od kurira, preko ‘šefa propagande’ (kako to zvuči drukčije danas!), do direktora programa i kasnije, po povratku iz Domovinskog rata, kao ravnatelj. Tako sam prošao put od najniže stepenice do vrha. Bivajući šefom odgovornim i za prodaju ulaznica, brzo sam shvatio koliko je važna strana publika, ako ćemo govoriti samo prozaično – da se proda što više ulaznica.
Kroz to sam shvatio koliko je, kad već prodaješ, važna kvaliteta tvoje ‘robe’, u ovom slučaju neopipljivih proizvoda umjetnosti. Svaki ne-dobar koncert, predstavu, smatrao sam prevarom publike. Nisam je prevario osobno ja, ali sam ja tu prevaru na neki način pred publikom službeno predstavljao.
Dakle, radilo se je o mom obrazu, o obrazu mene kao Dubrovčanina, kao Hrvata, kao domaćina. Znao sam da program ne mora biti onako mediokritetan kakav je tih nekoliko godina bio. Mislim posebno na glazbeni dio Igara – dramski program je imao odličnih predstava, ali – kazalište na hrvatskom je ipak pristupačno domaćoj publici, kod stranaca samo kazališnim znalcima i sladokuscima. Znači, s jedne strane ‘prosvjetno-zabavni’ dramski program, s druge osrednji glazbeni, s tek rijetkim povremenim bljeskovima.
Živio sam u stalnoj pobuni u sebi, znao sam da Dubrovnik može daleko, daleko bolje, da se može vratiti na ‘kulturnu mapu svijeta’. Po čemu smo dio svijeta, ako pružamo tako malo vrhunskoga, po čemu će ljudi pamtiti svoje praznike u Dubrovniku i željeti se opet vratiti, pričati drugima itd.?

Društveni sustav je bio dosta rigidan, vjerojatno niti sredstva nisu bila dovoljna za nešto veliko?
– Da, naravno, mada je uvijek tu bio Komitet za narediti direktorima koliko trebaju dati, ali to nikad nije dovoljno, kao što umjetnosti nikada nije dovoljno. Taj dio pak, nije bila moja briga, nisam ja kao ne-partijac uživao takvo povjerenje. Imao sam međutim, razumijevanje. I pokušavao sam i na druge načine, npr. s proizvodima s logotipom Igara od čije prodaje je nešto išlo Igrama. Sad može, i zvuči banalno, ali je onda to bio poprilično pionirski poduhvat.

Znači, željeli ste mijenjati, željeli ste drukčije, više i bolje?
– Uvijek – gledajte, ako Dubrovniku ne dođu najbolji, kojih je tih godina bilo mizerno malo, po čemu smo ‘hrvatska Atena’, svjetski kulturni grad i bilo što takvo? Pravo na najbolje i zaleđe nam je davala i gloriozna umjetnička povijest Grada. Trebalo je naći, smisliti, uz ne malo strpljenja i objašnjavanja što bi takvi nekakvi događaji mogli značiti, što možda izbaciti zbog novaca, kome ponuditi manji honorar, kome jeftiniji smještaj, na primjer….a trebalo je ipak i osigurati da na završnom računu ne dođe do neke katastrofe.

Sjećate li se kako ste započeli?
– Mislim da mi je prvi šlagvort i prvi važni kontakt dala naša velika Ruža Pospiš Baldani, kojoj je kao onda najboljoj Carmen na svijetu, majka Montserrat Caballe’ bila poklonila svoj osobni šal. Znači, veza postoji, jezike znamo, Ruža ima broj telefona. I zbio se je događaj, pravi događaj, dugo neviđen i nedoživljen na Igrama. Pažnja medija bila je više nego ogromna, red za karte za stajanje bio je do Orlanda…. Ocjena u javnosti bila je deset od mogućih pet bodova, tako da kažem.

Zatim je uslijedio Daniel Day Lewis kao Hamlet?
– Slijedeće godine. Moja vječna prijateljica, Jasmine Killen, napola Dubrovkinja, stalno me je gurala da ‘stavim’ na Igre nekog dobrog Shakespearea iz Engleske, čega dugo godina već nije bilo. Ona je napravila prvi kontakt u Londonu gdje živi, ja sam, uz bezgranično razumijevanje i povjerenje ondašnjeg ravnatelja, nastavio dalje. Imali smo dovoljno vremena da ne lomimo noge, potpirivali smo tenzije povremenim informacijama, medije u Engleskoj posebno npr. potpisivanjem ugovora sa Royal National Theatre u ondašnjem veleposlanstvu u Londonu.
Ukratko, opet se je dogodio događaj, veliki, veliki događaj, Hamlet je bio s nama jedan tjedan. Na premijeru su novinari iz Velike Britanije došli posebnim avionom, sutradan je povijesno podizanje kipa duha Hamletovog oca helikopterom na Lovrijenac izašlo na naslovnoj strani The Times-a. Mogli smo, dakle, konačno govoriti o kulturnom turizmu! Zanimanje iz svijeta, kako umjetnika tako i anonimnih potencijalnih posjetitelja, poraslo je do neslućenih razmjera.

Bilo je toga još?
– Pa, na primjer, Zbor Bečkih dječaka, čiji je prvi solist tada bio naš Max Cencić, prvi put je gostovao u Jugoslaviji trudom i zalaganjem mene i, posebno, Maxove majke – još jedan koncert koji je započeo sa zakašnjenjem jer je publike za mali Knežev dvor bilo za deset koncerata. Taj je koncert bio ujedno dobra mala lekcija – ukazao mi je na činjenicu da je Dubrovnik mali, komorni grad. Nešto kasnije, nakon rata, jedan, kao uvijek tradicionalan i tradicionalno odličan koncert Zagrebačke filharmonije u Franjevačkoj crkvi, jer su restorani već počeli obvladavati Gradom, to mi je definitvno potvrdio.

To vam je bila inspiracija za jednako povijesni festival komorne glazbe ‘Julian Rachlin & friends’?
– Uz sve ove svijesti o dimenziji Grada i njegovim prostornim mogućnostima, pok. Maestro Ivo Dražinić i ja, opet uz potporu ondašnjeg ravnatelja Obradovića, imali smo u rujnu jedan takav festival koji nam je najzornije pokazao kako se komorna glazba ljubi sa svodovima Dvora i nebom iznad njega. Prilika za samostalnog Rachlina, koji je počeo kao dio Igara, rodila se iz tipično hrvatskog ne-podnošenja nečije vrijednosti i uspjeha.
Hrabro sam odlučio ići sam, znao sam da to Grad ne smije izgubiti. Imao sam par tisuća eura, ali bio sam siguran da ne griješim. Klipova je bilo posvuda, ali i razumijevanja, također – umjetnici su prihvatili da im je tjedan dana u Dubrovniku ustvari dio honorara, jer love za njihove honorare – nema.
Rezultate znamo. Austrijska kritičarka je smatrala to najboljim festivalom te vrste u svijetu. No, govoreći o kulturnom turizmu, i tu je dat svojevrsni obol – festival je već druge sezone stekao svoju publiku, ljudi su ostajali po čitav tjedan, uključivo kroz sve sezone dok se nismo razišli, bilo je i nekoliko charter letova iz inozemstva. Slika reda za karte od Dvora do Orlanda nije bila rijetka, uopće, a broj se fotografija koje su se razmilile svijetom nikad neće saznati, uz onu nepisanu i nevidljivu poruku: ‘morate otići u Dubrovnik’.

Više se ne bavite time, jeste li odustali, pratite li što se na tom planu događa?
– Bavim se nečim sasvim drugim. Izgleda da je moje vrijeme prošlo, a kako kaže naš Dum Marin, ’s brjemenom se je trijeba akomodavat’ (vremenu se treba prilagodit). Pratim koliko mi se da, što nije previše. Naravno, najviše pratim moj Dubrovnik u kojemu se stvarno događa ‘puno lipih stvari’, ali nikako ne vidim da bi netko primijenio ono da je ‘manje = više’. I inače je puno toga sviranje zbog sviranja. Ova država još nije našla strategiju ni u čemu, pa nema ni onu u kulturi. Kultura završava dodjelom sredstava. Osmišljeni kulturni turizam na razini države je naravno potreban, barem zbog toga jer je – moguć. Kultura i turizam se toliko drže za ruke – da im strateški pristupimo, zasebno i u kombinaciji, Hrvatska bi mogla imati puno višu razinu u turizmu, u kulturi, i to kroz cijelu godinu. Nacionalna strategija me najviše boli. Znam o čemu govorim, ali me, kao što smo već implicirali, više nitko ništa ne pita. Na moju sreću! (smijeh).

Odustali ste? Čime se sada bavite?
– Slobodom! Svojom, pazeći na tuđu. Radim kad mi se da, čitam svašta, pišem svašta po društvenim mrežama, kritiziram, povremeno glumim u nekoj koprodukciji, snimim neku reklamu, i, meni najvažnije, jer je ipak nešto društveno korisno – pišem za Total Croatia News, najveći portal o Hrvatskoj na engleskom jeziku koji se čita u 226 zemalja.
Čitateljstvo je ogromno, imamo preko 350.000 stalnih korisnika (‘unique users’, reklo bi se moderno). Portal je dakle, vrlo posebna prilika da se svatko iz Hrvatske predstavi svijetu, potencijalnim kupcima, partnerima, gostima, da privuče i poveća broj svojih posjetitelja, i to na krajnje jednostavan način. Pa mi dopustite da ovdje pozovemo sve naše trudbenike, pojedinačne i skupne, da iskoriste ovaj jaki medij. Mogu se javiti i osobno meni. Može?

Svakako! To im može biti od velike pomoći, posebno onima koji nemaju načina komunikacije na takav način.
– Želio bih reći da se posebno bavimo ovih dana konceptom na koji najbolje promovirati naš nepravedno zapostavljeni kontinentalni turizam, da i onima koji nisu na moru damo priliku da se predstave ogromnom broju naših čitatelja i sljedbenika.

To je velika lijepa vijest. Ipak ste, kako god okrenete, ostali u turizmu!
– Izgleda da jesam. Korijen svega je u mom Dubrovniku, u ranoj komunikaciji sa ljudima sa svih strana svijeta, svakojakih profesija i sudbina. Ne bih se osjećao dobro da sve što sam nataložio u ovoj glavi sebično držim za sebe. Što više pomažeš drugima, više će se pomoći tebi!

Izvor: Turizmoteka

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana