Natrag
25.4.2019 02:39

facebook

twitter

google

rss

dulist

Pet teških komada

19.1.2019 @ 18:50 Ivan Jelčić dulist IN / Slušni aparat

Podijelite:

Rock, danas skoro sasvim skri­ven od pogleda mainstream javnosti, doživljava svoju renesansu.

Teš­kom mukom sam skoro stotinu albuma vrijednih pažnje uspio suziti na tride­set jedan naj-naslov, a ovih pet pred­stavlja sam vrh popisa

Glazbenici, neopterećeni pukim zadovoljavanjem (ne)ukusa potrošača stvaraju iznimno kvalitetnu i raznovrsnu glazbu, a fano­vima zadaju ugodnu glavobolju izbora najboljih uradaka na kraju godine. Teš­kom mukom sam skoro stotinu albuma vrijednih pažnje uspio suziti na tride­set jedan naj-naslov, a ovih pet pred­stavlja sam vrh popisa.

Na petom mjestu nalazi se SIGH sa svojim jedanaestim albumom ‘Heir to Despair’. Ovi japanski avangardni black metalci nikad ne razočaraju svojim eklekticizmom, uspješno spo­jivši žestoke black metal rifove sa elek­tronikom, puhačkim orkestracijama i tradicionalnom japanskom folk glaz­bom. Ovo je ujedno i njihov najjapan­skiji album, jer je u cijelosti, unatoč engleskim nazivima pjesama, otpje­van na japanskom, što mu daje jednu dodatnu dozu misterije.

Album zapo­činje bipolarnom ‘Aletheiom’, u kojoj se agresivna ritam sekcija i guturalni vokali prekidaju vickastom flautom uz nježno žensko pjevanje, nastavlja se energičnim ‘Homo Homini Lupus’ i ‘Hunters Not Horned’, da bi se na sre­dini albuma potpuno usporili sa pre­težno instrumentalnom ‘Heresy’ tri­logijom. Završnim stvarima ‘Hands of the String Puller’ i naslovnom ‘Heir to Despair’ Sigh se ponovno vraćaju svo­jim black metal utjecajima.

Famyne

Na četvrtom mjestu moje liste album ‘Who Do You Love’ norveškog multi-instrumentalista Kjetila Nernesa koji snima i nastupa pod nazivom ARA­BROT sigurno će se svidjeti fanovima alternativne glazbe osamdesetih. Ara­brotov osmi album po redu, kao i svi prethodni, svoju inspiraciju pronalazi u iscrpnoj bibliografiji romanticizma, egzistencijalne filozofije, misticizma i religije, što odmah dolazi do izražaja u uvodnoj ‘Maldoror’s Love’, nadahnu­tom revizijom poeme ‘Les Chants de Maldoror’ francuskog pjesnika Comte de Lautreamonta, i realiziranom kao davno izgubljeni uradak Black Fran­cisa iz njegovog zlatnog doba. ‘Sinner­man’ svojim depresivnim baritonom priziva u sjećanje Nick Cavea iz svo­jih Birthday Party dana, no dvije naj­upečatljivije stvari su one netipične za Arabrot, ‘Pygmalion’ i ‘Sons and Daughters’, obje melankolične balade popraćene perkusijama u izvedbi Ner­nesove supruge Karin Park (uz veliku preporuku da istražite i njezinu solo diskografiju).

O bandu na trećem mjestu sam već pisao u superlativima odušev­ljen njihovim nastupom na ‘Into the Void’ festivalu u listopadu. Engleski FAMYNE sa svojim debitantskim istoi­menim albumom oduševljava sa svojih šest trad-doom priča iz njihovog rod­nog Canterburyja. Izuzetne vokalne sposobnosti njihovog frontmana Toma Vanea najbolje dolaze do izra­žaja u početnoj ‘Wearthless’ i završnoj ‘Dreamweaver’, dok je moja omiljena stvar ‘Slave Ship’ odličan primjer virtu­oznosti ostatka banda. Uz ovakve ban­dove, rock i doom ne moraju strahovati za budućnost.

Khemmis

A kad je riječ o doomu, drugu polo­vicu ovog desetljeća obilježio je KHEM­MIS, kvartet iz Colorada sa svojim tre­ćim izvrsnim albumom u četiri godine. Nakon što su pokazali veliki talent sa debitantskim ‘Absolution’ i poharali vrhove top lista sa ‘Hunted’, u svoj treći album ‘Desolation’ ubacuju prog elemente kojim se stilski približavaju Iron Maidenu i Opethu, pa bi se nji­hovim fanovima ovaj album mogao poprilično svidjeti. Sa svojim izvr­snim tekstovima i glazbom, ovaj album je nemoguće poslušati samo jednom, repeat na streamingu je obavezan.

Harakiri for The Sky

Moj najdraži, najdojmljivi i najsluša­niji album prethodne godine dolazi iz obližnje Austrije, duo HARAKIRI FOR THE SKY sa svojim četvrtim albumom ‘Arson’ ponavlja uspjeh prethodne ‘Traume’ i stvara fantastičan atmos­ferični post-black metal, sedamde­set minuta melodične agresije koja se najbolje sluša zatvorenih očiju i otvo­renog uma. Teško je izričito izdvojiti pojedine stvari, jer cijeli album jedno­stavno treba poslušati kao cjelinu, sa svim svojim crescendima i diminuen­dima, no ‘You Are The Scars’, ‘Heroin Waltz’ i ‘Tomb Omnia’ kao okosnica središnjeg koncepta albuma su defi­nitivne preporuke.

Osim ovih pet albuma koji su me se najviše dojmili i imali najprivilegira­niji status na mojoj play-listi, ostatak top-liste možete pronaći i preslušati na mojem osobnom Facebook profilu.

Foto: Facebook / Bandcamp – Harakiri

Komentari





O autoru: Ivan Jelčić


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana