Natrag
21.7.2018 13:45

facebook

twitter

google

rss

dulist

PERO KOJAN U ČILEU Zemlja off road putovanja i jednostavne birokracije

8.4.2018 @ 12:12 Dulist dulist IN
17;17

Podijelite:

Pero Kojan je na svoje 65 dana dugo putovanje krenuo 22. siječnja iz Dubrovnika, a 24. siječnja je već bio u Santiagu de Chile.

Plan je bio, kaže nam, da motor, spakiran i spreman, dođe dva dana prije njega tako da on zapravo samo potpiše papire i preuzme ga, stoga je sebi ostavio tri dana na raspolaganju u predivnom čileanskom glavnom gradu, ukoliko se nešto zakomplicira. Problema jest bilo, no…

– Motor sam preuzeo već prvi dan i baš je to ono što me oduševilo kod Južne Amerike – sve je jednostavno i praktično. Dogodio se niz stvari koje su me oduševile u kontaktu s ljudima, osobito njihovo razumijevanje. Recimo, jezična barijera bila je strašna, jer možda jedan posto ljudi govori engleski i to jako loše. Imao sam sreću što se nisam odmah na početku putovanja obeshrabrio, a tu je uvelike pomogao Erich Fankhanel, gospodin koji me je dočekao to je prijatelj mog prijatelja Camila Souze koji mi je pomogao savjetima koje dijelove Čilea moram obići, došao je sa svojim terencem jer nije htio da platim kamion, nego da on odveze motor do mjesta gdje sam ga trebao sastaviti i izvaditi iz kutije, inzistirao je da me vozi do smještaja, i skladišta gdje sam uskladištio kutiju od motora i sve ono što mi ne treba na putu, isplanirao sa mnom put od Čilea do Argentine, odveo me do praonice kako bih operao motor i slično. Dakle, odmah na početku ‘popravio’ mi je putovanje i zauvijek me zadužio, veselim se trenutku kad će doći u Hrvatsku u Dubrovnik da mu budem domaćin i čovjek kakav je bio i on sam – ističe Pero, kojeg su odmah pri dolasku papiri umalo ‘koštali putovanja’, no zahvaljujući činjenici i tom faktoru iznenađenja koje je priuštio lokalnom stanovništvu, problem je brzo bio riješen. Naime, Pero je pripremio motor uz pomoć Ata Carnet papira koji pojednostavljuju procedure na carinama, no kako to već obično biva, jedan broj je bio – pogrešan.

Mentalitetom smo slični
– Carinik je na kraju ubrzao postupak, fotografirao je moj motor i broj šasije te izradio nove papire koje sam morao pokazivati na svakom izlasku i ulasku iz zemalja. Svakako, na brz i praktičan način sve je bilo riješeno. Inače, gdje god bih spomenuo da putujem sam, svi službenici su se ponašali vrlo zaštitnički, uz puno savjeta. Zaista, mentalitetom smo jako slični – napominje dalje.

– Neke od rečenica oko kojih bismo se svi zapravo trebali zapitati, a koju mi je rekao: ‘Tu sam radi odgovornosti, ali isto tako sam tu da preuzmem odgovornost. Ne želim te ostaviti na cjedilu kad ti mogu i želim pomoći.’ To je poprilično ohrabrujuće i jedna je to od ljepših stvari koje su mi se dogodile putem, iako je jako teško izdvajati situacije. Tijekom cijelog putovanja ljudi mi pomagali cijelim srcem. To je ta dobra vibra putovanja. Često sam razmišljao kako pripremiti sebe na sve, pa i sigurnosne izazove na putu, ali susreti s carinicima, policijom, ljudima, domaćinima, radnicima… Sve su to olakšali – napominje Pero, koji kaže kako je riješivši sve papire, htio što prije poći iz Santiaga. Prvi dan je bio na druženju s BMW klubom u Santiagu, drugi dan odmarao i pripremao skice puta s Erichom, a treći dan, nakon ručka – krenuo prema Patagoniji, planirajući sedam dana vožnje. — Intenzitet vožnje bio bi tri do pet sati. Recimo, radi požara sam vozio po pet sati, ali i zbog šumskih i planinarskih off road cesta. Nacionalni parkovi nisu kao naši, to su parkovi kroz koje se prolazi par dana i ulazi se u ogromna nenaseljena područja – ističe Pero, koji iza sebe ostavlja Santiago, te dolazi u Temuco.

Ovako izgleda prolazak kroz požar

Bijeg od požara
– Plan je bio ići uz more te da se poslije ‘hvatam’ jezera, no nakon dva dana upao sam u velike požare, pa sam promijenio rutu i krenuo više prema jezerima i nacionalnim parkovima. Kombinirao sam urbana i ruralna mjesta, što je bilo iznimno dinamično. Krenuo sam dalje lutajući, bježući od požara. Pokušajte zamisliti ogromne vatrene stihije s Anda prema moru, kotline u kojima dim samo stoji i jedva se diše. Kad sam mislio da sam se izvukao, ušao sam u grad Temuco i odabrao hotel koji ima sedam, osam katova da budem što više i što dalje od dima. Cijelu noć je zvonio požarni alarm, a ujutro je sve bilo prekriveno dimom. Krenuo sam u panici dalje jer se najavio policijski sat zbog mogućnosti kriminala. Sve je osim bolnica bilo zatvoreno. Jedva sam našao očale za plivanje koje sam morao nositi jer je dim opasniji od same vatre. Inače, kasnije sam simbolično te očale poklonio jednom mladom paru koji su se prevrnuli sa svojim Land Rover Defenderom i nisu mogli voziti bez šoferšajbe. O tome nešto više kad bude vrijeme za to… – prepričava Pero dalje svoju avanturu, a njegov susret s požarima prenijeli su gotovo svi nacionalni mediji. Penje se dalje, prema granici Čilea i Argentine. Počinje težak dio…

Priprema na off road bez GPS-a

– Počinje dio bez GPS-a, teška, ali spektakularna cesta i za motor i za mene. Vremenski, taj komad sam prelazio po pet šest sati kroz cijeli dan. Fermavao sam i slikavao. Nakon tog sam krenuo prema Puerto Fuy, prelasku granice preko jezera Pirehueco. Inače, granica Čile – Argentina se cijelo vrijeme isprepliće na mom putu, a budući da je ovo bio prvi prelazak, radi onih papira na početku priče malo me uhvatila trema. Naravno, sve je prošlo u redu i tu se još jednom moj strah oko priče jesam li sve ‘birokratski riješio’ pokazao bezrazložnim – ističe Pero, koji je u Puerto Fuyju uživao u Huilo Huilo hotelu, napravljenom u potpunosti od drveta. Ispričao nam je i jednu anegdotu s dronom, koji je cijelo vrijeme lebdio iznad njega i pratio motor.

Snimanje, snimanje, snimanje…
– Snimao sam napuštene ceste i mostove koji su doslovno škripali pod gumama, totalno ‘napeto’. Tu sam prvi put izgubio dron. Namjestio sam ga poviše mosta, a vjetar ga je pomakao u grane. Sreća u nesreći je da mu je ispala baterija prije nego što je upao u rijeku, nije došlo do kratkog spoja. Skočio sam u rijeku, bez obzira na zimsku opremu, nisam ga htio izgubiti. Da, smrznuo sam se (smijeh). Nakon toga, dolaskom na prvo iduće mjesto Curacautin u kojem sam uspio doći do interneta i pronaći servis u Santiagu za dronove te ga poslati prije nego izađem iz Čilea, popravio se dok sam došao do Atacame. Nakon što mi je dron pao u rijeku, nakon što sam skočio za njime i nakon što sam odjednom, u istom danu, naletio na pješčanu uzbrdicu gdje mi je motor dva puta pao jer nije mogao postići potrebnu brzinu, shvatio sam da je vrijeme za predahnuti. Osjetio sam da nešto nije dobro, neka loša vibra, a ulazio sam u planine bez ljudi, bez GPSa… Tako da sam dolaskom u terme odlučio prespavati, pa sutradan dalje putovati prema nacionalnom parku Melipeuco – kaže dalje Pero, koji generalno na putu nije imao problema, na motor je stalno pazio, a ponekad i, kaže kroz smijeh, smetao na putu.

– Prosjek vožnje bio je od 80 do 100 km na sat, kako gdje jer je gotovo sve bilo off road, ne može se brže ići i otpor zraka jako umara. Ceste su ravne pa sam zapravo spor na njima, uvijek sam smetao na cesti jer nisam prilagođavao brzinu njihovim cestama. A i stalno sam stajao i snimao sve – od festivala, ljudi, razgovora, situacija, uličnih plesova… Što god sam naletio. Kako sam ulazio i izlazio u Argentinu, vrijeme je da ovdje stanem. Ulaskom u Perito Moreno doživio sam nevjerojatnu transformaciju prirode, čarobne ledenjake kraj Perita Morena. Tu počinje ‘Ruta 40’, jedna od najdužih i najzanimljivijih prometnica na svijetu, koja ‘hvata’ cijelu Argentinu, a mene vodi na drugu avanturu – zaključuje Pero, koji iz Čilea s gotovo pola tone sebe, opreme i naravno, motora, ulazi u beskrajnu Patagoniju…

Komentari





O autoru: Dulist


Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana