Natrag
25.9.2018 05:26

facebook

twitter

google

rss

dulist

PATER VINKO MASLAĆ U Dubrovnik sam iz Beograda stigao pokunjen, ali sam doživio puno duša otvorenih Bogu

1.4.2018 @ 22:22 Baldo Marunčić Aktualno

Podijelite:

Ne postoji čovjek koji ne ljubi, kaže sveti Augustin. Samo, što ljubimo i koga? Ne, Bože sačuvaj, ne pozivam vas da prestanete ljubit, nego da pametno odaberete predmet ljubavi.

Ali, možemo li mi odabirati, ako već nismo odabrani? Mi volimo samo ako smo voljeni. Mi ga ljubimo. Mi ljudi Boga? Mi stvorenja Stvoritelja? Kako smo to mogli? Zašto? Jer je on nas najprije ljubio! Bog nas je ljubio prije nego mi njega. On nam se darovao, poklonio. Zašto? Samo zato da bismo ga ljubili. Prisutni Isus Krist koji je sa mnom i u meni, po Duhu Svetom, koji nam uvijek iznova oprašta te me svakodnevno prati, to je ljepota koju nastojim u sebi probuđivati te pomagati drugima. Da prepoznaju da nisu tu slučajno bačeni, već iz ljubavi stvoreni te da su na poseban način dragocjeni i vrijedni, s tolikom ljubavlju kojom se Sin Božji za nas dao na križu – ističe za DuList pater Vinko Maslać, isusovac koji je od rujna 2017. godine naš sugrađanin, a prethodno je gotovo devet godina bio župnik Župe svetog Petra u Beogradu, glasnogovornik Beogradske nadbiskupije te dekan beogradski. Pater Maslać za Dulist govori o značaju Uskrsa, životu u Beogradu, odnosu prema kolegama iz Pravoslavne crkve, brojnim izazovima pred kojima se našao dok je živio u Srbiji.

Značajno vrijeme svog života proveli ste u Beogradu. Kako je bilo biti glava u jednoj manjinskoj katoličkoj zajednici?
Već ranije sam imao predivno iskustvo boravka nekoliko ljeta kao mladi svećenik na zamjeni u Engleskoj, gdje je katolička zajednica u velikoj manjini. Bio sam iznenađen koliko su bile žive te katoličke zajednice i crkve. U Beograd sam došao iz Sarajeva, također iz male zajednice. Zahvaljujem Bogu da sam odredbu poglavara, koja je došla u nekoliko dana, prihvatio bez ikakvog razmišljanja. Strpao sam stvari u maleno auto i krenuo. U Beogradu su Isusovci već duže vrijeme prisutni, to je zapravo bila jedna od naših kuća koja pripada Hrvatskoj provinciji Družbe Isusove. Iznenadilo me koliko je grad velik, izgubio sam se kad sam došao. Na ulazu u grad stao sam pred tunelom iza mosta na Savi. Pitao sam jednog starijeg gospodina za smjer, a on je spremno sjeo sa mnom te me doveo do kuće. Ugodno iskustvo. Nakon nekoliko dana sam otišao u šetnju pa sam našao malu, a predivno obnovljenu rusku pravoslavnu crkvu, gdje su slavili prvu večernju nakon Blagovijesti uz predivan pjev zbora. Bio sam oduševljen. Nakon Sarajeva, gdje sam se trebao boriti s puno neprilika i neugodnosti, došao sam u kršćansko okruženje. Bio je to pozitivan šok, kao ulazak Izraelaca u zemlju obećanja! Osjetio sam se slobodnim. U Beogradu su me dočekala dva subrata koja su tamo bila već malo duže vremena, a bili su mi pomoć u početku. Zajednica vjernika je mala, ali odana. Oni koji se okupljaju, bit će uz tebe. Dat će inicijativu, sudjelovati.

Kakva je zajednica katolika u Beogradu?
Zajednica katolika u Beogradu je raznolika, nije riječ samo o Hrvatima. Prema službenoj statistici katolika je danas u Beogradu oko jedanaest tisuća, ali stariji kolege procjenjuju da ih ima oko pedesetak tisuća. Puno ih se nije izjasnilo, puno je i Jugoslavena, a ima ih i koji nisu bili ni pitani za vjeroispovijest. Nakon rata mnogi su bili prisiljeni otići. Osjeća se da su naše crkve i zajednice kao oaza. A naša crkva svetog Petra je arhitektonski zaklonjena, ne vidi se s glavne ulice, a dosta zemlje je i oduzeto kroz godine. Tek su dva križa na ulazu. Za doći u dvorište crkve treba proći kroz haustor. Bilo je predivno iskustvo što je uvijek bilo nekoga pred crkvom. Ti razgovori i susreti su bili uistinu dragocjeni, a neki i teški. Katolici intelektualci koji su ostali raditi u javnim službama bi me, nakon povjerljivog, iskrenog i dugog razgovora, opomenuli ‘pater, izvan ovog me prostora ne poznajete’. To mi je bilo jako teško. Zbog radova na crkvi znao sam ići po tim javnim ustanovama, sretao sam ih, ali sam nastojao biti oprezan. Naši su svećenici u toj župi dosta duboko ‘zaorali’, radili dosta s ljudima.

Kakav je bio Vaš odnos prema kolegama iz Pravoslavne crkve?
Kad se nađemo na neutralnom terenu, jedan na jedan, na nekim večerima ili tribinama, bili su vrlo ugodni i neposredni. Ali ako je neka službena proslava, mi kao da ne postojimo.

A na primjeru kanonizacije bl. Alojzija Stepinca?
I meni je bio šok kad sam čuo za inicijativu o mješovitoj komisiji za razmatranje lika i djela Alojzija Stepinca. Po onome što sam dalje iskusio u Beogradu bio sam više nego presretan i ugodno iznenađen. Tri tjedna nakon vijesti o inicijativi prvi put je na pravnom fakultetu organizirana tribina, ‘Alojzije Stepinac – svetac ili zločinac’. Otišao sam s dva prijatelja Srbina. Bila je puna aula. Predavači su bili razni, a ‘najubojitiji’ je bio pravnik kanonist iz Crnogorske pravoslavne crkve. Po izrečenom mi je dojam bio: ‘Pa što čekamo? Gdje je oružje?’ Poslije se javila osoba odgovorna za istragu o njihovim žrtvama u svim ratovima, koji je iskazao svoj bijes na srpsku vlast jer mu ne daju pristup arhivu. Svi koji su istupali govorili su u stilu: ‘Alojzije Stepinac – ustaša – zločinac’. Međutim, u publici su bili mladi ljudi, studenti. Kad je završilo službeno izlaganje dogodila se ‘bomba’. Krenula su iznenađenja. Kažu studenti ‘mi smo rođeni u devedesetim godinama, ne znamo tko je on bio, čuli smo i čitali da je bio Solunac’. Voditelji su ‘gutali knedle’. Uskoro su prekinuli raspravu i završili tribinu, a i odjek na tribinu u medijima je bio kritički, neki su čak u nastavcima pisali o Stepinčevu životu. S druge strane, od predstavnika hrvatskog diplomatskog osoblja u vremenu mog boravka u Beogradu nije bilo velike potpore. Bilo je to više zavadi, nego pomozi. Svaka čast našim katoličkim svećenicima, a bilo ih je raznih narodnosti. Inače, povodom mog prvog Stepinčeva u Beogradu slavio sam sv. Misu u čast blaženika te najavio da ćemo pogledati i film, ali sam nakon tjedan dana bio vrlo diskretno pozvan kod nadbiskupa. Stiglo je pismo naših vjernika, u kojemu iznose da im je sve to zasmetalo. Toliko je posijano otrova – naši dobri Hrvati katolici znaju samo što su čuli. Znate, među Srbima ima učenih ljudi, pojedinaca, koji su znali ljudski prilaziti s potporom i jednim otvaranjem, uz stav: ‘Vidjet će se’.

Kako Vam izgleda život u Dubrovniku? Koliko ste opterećeni dužnostima, odnosno jeste li sad na ‘godišnjem odmoru’?
Može se i tako reći! Priznajem da mi je bilo teško otići iz Beograda. Zahvalan sam Bogu što sam skoro pet godina proveo u intenzivnoj građevinskoj ulozi za obnovu crkve i tako susretao mnoge i različite ljude i situacije, a i ostavio, mislim, ugodan molitveni prostor. U Dubrovnik sam stigao malo pokunjen. Govorili su mi da idem u moderni Babilon, s turizmom, novcem, svađama, nevoljama. Međutim, ovdje sam doživio puno duša koje su otvorene Bogu, predivne ljude. Ovdje nemamo župu, već brigu za crkvu te ono što vjernicima ponudimo. Započeli smo s prvim petcima u mjesecu, imamo i projekt duhovnih vježbi u svakodnevnom životu koji ćemo nastaviti. Dolazeći u Dubrovnik dočekalo me neraspadnuto tijelo svetog Leopolda. Dan sam proveo ispovijedajući. To mi je bio veliki znak. Djeca, mladi i mlade obitelji radosno se otvaraju milosti Božjoj. Inače, rodom sam iz kamena pa me i ovaj kamen, sunce i more čine jako sretnim.

Iz Dubrovnika ste bliži rodnoj grudi? Imate li više vremena za posjet?
Rođen sam 1959. godine u Borutu, župa Hrasno, u tadašnjoj općini Neum. Pokojni roditelji su preselili u dolinu Neretve i tamo žive moji brat i sestra, a drugi brat je u Mostaru. Ne idem tako često. Život me tako vodio da sam već s dvanaest godina otišao od kuće i više se nisam vraćao. Dolaskom u Družbu su moji dolasci bili jako rijetki. Obično jednom godišnje. Čak sam iz Beograda znao češće dolaziti. Danas su komunikacije jednostavnije tako da sam u stalnoj vezi s mojima.

Kako komentirate ‘događanja’ oko tzv. Istanbulske konvencije?
Rekao bih da sam na poziciji većine građana koji s pravom smatraju da se ratifikacijom ovog spornog dokumenta u hrvatski pravni sustav i društvene procese unosi neznanstvena i nadasve štetna rodna ideologija koju je papa Franjo nazvao ‘ideološkom kolonizacijom’. Kao vjernik pozvan sam javno svjedočiti svoj kršćanski identitet, naročito kada je riječ o temeljnim moralnim pitanjima koja se tiču pojedinca, obitelji i društva u cjelini. Zato podržavam sve napore vjernika koji služe na izgradnju pravednog društva i za zaštitu ljudskog dostojanstva svake žene i muškarca, kao i obitelji – temeljne stanice društva i Crkve. ‘Na sliku svoju stvori Bog čovjeka!’

Neizostavno je pitanje nedavnog nemilog događaja u crkvi svetog Ignacija. Koji su motivi osoba da oskvrnu sveto mjesto, bez obzira o kojoj vjeri je riječ?
U čovjeku uvijek postoji vlastita borba, u nutrini. Sukob ‘biti ili ne postojati’. U tom slučaju negdje iz vlastite nutarnje borbe, koja se odvija u duši svakog čovjeka, taj se sukob pokazao prema vani. Osoba koja u sebi nosi blagost, širi je oko sebe, bio on dijete, roditelj, radnik ili svećenik. Tako i onome, koji se nalazi u nutarnjoj borbi svjetla i tame, kroz koju svi prolazimo, dođu trenuci kad naizgled pobjedi ta tama i nevolja. Pa se to očituje u društvu kroz takve poteze. Oko toga ne treba puno dramatizirati. Odgovor vjernika je bio na Božji način – mnoštvo koje je zajedno s biskupom u tišini molilo i slavilo Gospodina dalo je jasnu poruku: ‘Nisam došao zvati farizeje, nego uistinu grešnike’. Ponekad i sami sebe iznenadimo, da smo mogli učiniti neku glupost, reći, opsovati. U tome je veličina i ljepota korizme, jer Bog nam snažno poručuje: ‘Blizu sam ti čovječe i uvijek sam ti spreman oprostiti, pun ljubavi prema tebi kad god mi se vratiš’. Vjerujem i molim da svaka duša nađe mir, svjetlo, put, istinu i život.

Koliko se u djelovanju pape Franje, koji je vaš Isusovac, prepoznaje trag vašeg reda?
Papa Franjo je za mjesec ožujak u svojoj evangelizacijskoj nakani istaknuo kako Crkva mora pomoći pojedincima i društvu u duhovnom razlučivanju i u tome vidim ignacijanski pristup. Kao Isusovac je morao preko tog procesa duhovnog rasta sazrijevati kako bi u svakom pothvatu, činu i misli prolazio kroz nutarnje razlučivanje. Premda, Franjo je netipičan. Takav je bio još kao provincijal pa nije bio baš omiljen. Još u sedamdesetima je propovijed držao među narodom. Ima direktan pristup, a biskupi koji s njim komuniciraju kažu da je potpora i ohrabrenje. Osobno nastojim pratiti i koristiti njegove duhovne nagovore u kojima nalazim dosta poticaja pa to prenosim i na druge.

Jesu li svećenici dužni ‘priviknuti’ svoje propovjedi na dječjim misama?
Naravno da postoje različiti pojedinci. I danas u Isusovačkoj provinciji znam kolege koji imaju strah od javnog nastupa. Naravno da će onda tekst napisati i grčevito ga izgovoriti. Katolička crkva je svojim drugim vatikanskim koncilom puno toga promijenila. Zamah Duha Svetoga otvorio je oči. Mnogi se u tome nisu snašli, a mnogi i dan danas traže sebe. Nismo svi mi svećenici tome vični ili slobodni. Mi Isusovci svake godine moramo odvojiti osam dana za duhovne vježbe, kako bismo obnovili vlastiti duh i pouzdanje. Iscrpe sve te aktivnosti. Otvarajući se Bogu ne gubimo, već dapače bivamo privučeni, a onda privlačimo i druge.

O USKRSU Sve ovo ima smisla ako…

Sve ovo ima smisla, i naše postojanje, i svakodnevnica koja je vrlo često i teška i radosna, ukoliko nas čeka zadnji čin pobjede. Uskrs je nešto nedokazivo našim tehničkim mjerilima, ali je stvarnost u koju vjerujemo kad kažemo da smo kršćani, što nas čini radosnim i punim nade. To daje smisao svakom trenutku sadašnjeg postojanja. Moj moto na mladomisničkoj sličici bio je citat iz 1 Petrove poslanice: ‘Ali mi očekujemo novo nebo i novu zemlju, gdje pravednost prebiva’.

Komentari





O autoru: Baldo Marunčić

Diplomirani novinar i magistar struke odnosa s javnošću sa žutim pojasom iz karatea. Fanatik trivije, šahovski kibicer i zaljubljenik u ukusnu domaću hranu i svoj Grad. Ne podnosi nepravdu i smatra kako novinarstvo treba biti oružje protiv te nepogode.

Iz rubrike
   Impressum | Privatnost | Uvjeti
  © 2018 dulist d.o.o. Sva prava pridržana