Ova godina bila je vrlo uspješna za bandove iz vrste canis lupus pa je to i dobar razlog da se tematski pozabavimo s četiri odlična albuma koji zaslužuju uvrštavanje pri vrhovima mnogih ovogodišnjih top-lista. PUP iz kanadskog Vancouvera sviraju solidan alt-punk, a njihov treći po redu album ‘Morbid Stuff’ već naslovom otkriva težište njihove tekstualne tematike.
Ukoliko ne obraćate pažnju na tekstove, njihova niska od jedanaest veselo-pjevnih poskočica zvuči kao pravi soundtrack za opuštajuću vikend razbibrigu, no kad zagrebete ispod površine dobijete prikaz jedne vrlo problematične psihe. Nihilistička proslava unutarnjih demona frontmana Stefana Babcocka započinje s ‘I was bored as fuck / Sitting around thinking all this morbid stuff’ u pjesmi Morbid Thoughts, a u pjesmi Free at Last ne možete ne zapjevati vrlo direktnu poruku svim emo-pozerima gladnim pažnje (’Just cause you’re sad again/ It doesn’t make you special’). Scorpion Hill započinje kao standardna akustična Americana sve do Stefanove proklamacije ‘Down and out I’ve been on the rocks/ I’ve been having some pretty dark thoughts’. Sveukupno, ne baš lagana tematika za površno preslušavanje, ali ovaj melodični punk album zasigurno može poslužiti kao pozitivna inspiracija za sve slušatelje sa sličnim životnim problemima. Britanski PUPPY već sa naslovnom grafikom svojeg debitantskog albuma ‘The Goat’ otkrivaju kakvu glazbu možete očekivati unutar omota.
Podvojenu kombinaciju mračnih teških tekstova u stilu Black Sabbatha prikazanu pomoću okultnih rekvizita poput lubanje, crnih svijeća i prijeteći izgledajući debele crno-ukoričene knjige uz kontrast ružičaste podloge koja bi više pristajala ‘greatest hits’ albumu abbae. No, kako već postoji band koji diznijevski spaja ta dva legendarna banda, tj. Ghost, Puppy očekivano izbjegavaju svteatralnost i preglumljivanje i serviraju nam dvanaest fantastičnih stvari koje je jako teško opisati samo s nekoliko usporedbi. Od vanhalenovskih solaža, headbangerskih rifova, posveta brit-pop legendama poput Blura ili vokalnim eskapadama u stilu Weezera, jedino u što možete biti sigurni je da niti jedna stvar ne zvuči kao prethodna, što je najbolje primjetno u prijelazu sa skoro priestovske ‘And So I Burn’ na ‘Entombed’ koja zvuči kao dobro skrivena pjesma s Nirvaninog ‘In Utero’ albuma. Nakon dva albuma ‘veselica’, pripremite se za nešto potpuno drugačije. Podrijetlom iz Engleske, MaSTiFF zvuče otprilike onako kako biste se i osjećali da vam iznenada na prsa skoči stotinu kilograma težak pas i punih trideset minuta vas stražnjim šapama udara po sternumu. ‘Plague’ je album na raskrižju hardcorea i sludgea, raskrižju na kojem ulijećete u škare Napalm Deatha i kamiona punog industrijske molase. Dok zatvorenih očiju slušam ‘Bubonic’ mozak ubrzano radi stvarajući slike ogromnog circle-pita u kojem sudionici polagano obigravaju po rubu spremni za nadolazak blast-beatova kako bi se bacili u sredinu i započeli bespoštednu šutku.
Nakon sedam brzopoteznih, album zatvara deveto-minutni ‘Black Death’. Snimljena uživo iz prvog pokušaja, ta stvar će vas do kraja pokopati, po lopatu punom zemlje uz svaki udar činele. Teško da ćete ove godine pronaći puno albuma s toliko težine i prljavštine kao ‘Plague’. Na kraju kolumne ostaje nam jedini nepripitomljeni kanid, švicarski Wolf Counsel. Započet kao sporedni projekt članova death-metal banda Punish i thrashera iz Poltergeista, ovaj epski doom band već je stigao do svog četvrtog albuma u šest godina, što bi u prijevodu značilo da projekt više i nije tako sporedan. Stilski inspirirani Cathedralom i Seamountom, na albumu ‘Destination Void’ čisti bariton praćen je relativno (za doom) brzom ritam sekcijom i kroz sedam pjesama istražuju poziciju ljudske vrste unutar nepreglednog univerzuma, od kojih bih osobno izdvojio katastrofičnu ‘Nova’ i proročanski ‘Tomorrow Never Knows’. Album je odlična poslastica za sve željne laganog opuštanja na kraju napornog dana.