Robert Senjo, učenik drugog razreda Gimnazije Dubrovnik, napisao je izniman literarni sastav, predložen na državnu razinu smotre LiDraNo, nazvan ‘Libertas’, kojeg prenosimo u ovom broju DuLista…
‘Za vrijeme boravka u našoj Urbs aeterni britanski književnik primamljivog i prilično zvučnog imena, George Bernard Shaw, izrekao je slijedeće znamenite riječi: ‘Ako tražite raj na zemlji – potražite Dubrovnik.’
Zasigurno da njegov satirično-crnokomični um nije ni slutio da se u tom istom raju krijeAhilejeva peta,ukorijenjena tako postojano u njegovu gizdavu osobnost, a ta je da zbog usrdnog ponosa ne poznaje ništa drugo osim idiličnih vihora iz prošlih vremena. Još se nije upoznao s onim što se zbiva sada i ovdje i što će biti.
Kada su se odvažili pitati papu Ivana XXIII. čemu okupljanje toliko tisuća klerika na novom crkvenom koncilu, on im pun pouzdanja odvrati: ‘Crkvu treba provjetriti’, pritom simbolično otvarajući prozor svoje radne sobe.
Ne, ne mislim na one bezvremenski otmjene tamnozelenepersijane, već na ćud previše nagriženu zubom vremena, koja svojom superbijom i okovanošću stvara ogorčenje.
Jamačno u sebi mreškavo razabirete misao: Odakle ovom smrtniku ovlasti nanositi teške ‘debolece’ božanstvu zvanom Libertas?
Ako zaista želite znati,ovlasti sam dobio od svojih nogu, potom od dvaju pseudopodija – tako od milja običavam nazivati svoje štake, a svoje najsrdačnije pozdrave i zahvale upućujem kolicima kojima sam nedavno uostalom savladavao i dio dubrovačkih snenih prolaza.
Dio, samo dio…
S koliko su se samo slasti moje čeznutljive oči uspinjale do krepkih zidina, krovova muzeja, crkava… blaženstvo. Kad bih istim tim očima uronio u sve te silne riznice starine kojima je disalo najljepše među ljudskim naseljima i počeo im se od sveg srca približavati, sav uzbuđen, vrteći dobre stare kotače, meni pred licem uobraženo bi se počeli propinjati stoljetni skalini misleći da mudro zbore: ‘Za tebe i tebi slične ovdje nema mjesta. Dobrodošli su samo oni koji se mogu osoviti na obje noge.’ Osvrnuh se oko sebe kao gromom ošinut. Imao sam što i vidjeti. Kameni škrtci dobili su pojačanje: ispred Katedrale, Dominikanaca, Male Braće, Sv. Vlaha, a posebno oni ispred Klasične gimnazije, svi, šuteći u sav glas, obratišemi se kao urotniku: ‘Nije ti suđeno. Nadalje ti i tvoja kolica niste dostojni ove svetinje. Nosi se…’ Odjurih kao vjetrom nošen na Zelenu placu, ususret Gunduliću koji se već sto dvadeset godina ‘slugava’ gospođama uporno izigravajući umiljatu ‘mačicu’ i braneći tako svoj nadimak. Uputih mu tada svoj ispitivački pogled misleći: ‘Kad ti je tako Lijepa, tako Draga i tako Slatka, onda sigurno znaš gdje se gubi, jer ja ju ovdje sve manje ćutim.’
Harni zanesenjaci širom svijeta pohode ‘Metropolu Svega Naroda’, kako Ga naziva Porfirogenet, te će svaki puta iznova posvjedočiti istinitost dojmova oduševljenih prethodnika. Svi oni čine heterogeno, etničko, rasno, religijsko i tko zna kakvo još mnoštvo. I sve bi djelovalo tako zadivljujuće, ponosno, gotovo nadnaravno i štoviše harmonično, da se iz tog mnoštva ne izdvaja određena mala skupina, ali sa zahtjevom više, a taj je: dostupnost.
Ahilejeva peta prožima gotovo cijeli Dubrovnik
Ovdašnja okolina prepuna je neznanja o toj problematici koju karakterizira stereotipni pristup sa sažalijevajućim komentarimapoput: ‘Jadan li je!’, ‘O, kakve li njegove nesreće!’, ‘Teškog li tereta kojeg on nosi sa sobom!’, ‘Bože, smiluj mu se!’. Osobno bih iste popratio s velebnim osmijehom, ne davajući nikakve naznake potresenosti.
Visokointelektualnoj sredini poput Dubrovnika ne priliče tužaljke i naricaljke, već trebaustupiti mjesto civiliziranom i razumnom pristupu. To prije svega znači: ne poistovjećivati tjelesne zaostatke sa sposobnostima uma, ne smatrati ih nedostatkom niti teretom, nego novim iskustvom. I naposljetku, otklonivši sve predrasude, zajednički raditi na izgradnji i evoluciji civiliziranog društva.
Ahilejeva peta prožima gotovo cijeli grad Dubrovnik; na prste bismo mogli nabrojati gradske institucije kojima osobe u kolicima mogu pristupiti te se tako osjećati ravnopravnima s ostalim njegovim stanovnicima. Poznavajući opsežnost njegove povijesne baštine, ovo je paradoks koji za sobom ostavlja neizbrisivu mrlju na slavi i autoritetu Grada Slobode. Još kad tome pridodamo da isto pitanje nije dovoljno zastupljeno u javnom diskursu, možemo nedvojbeno i sa sigurnošću zaključiti da ljudi s tjelesnim poteškoćama ovome gradu nisu ad gustum.
Europska prijestolnica kulture može, mora i zna biti otvorena i bez zapreka u dočekivanju i iščekivanju svih intelektualnih sfera i svjetonazora, pritom maksimalno uvažavajući sve moguće profile žitelja i posjetitelja.
Pristup kolicima u sve gradske institucije temeljna je karakteristika i zadatak urbane sredine XXI. stoljeća. Tek kada se oko toga valjano potrudi i bude težilo ispunjenju istih, Grad Slobode opravdat će svoj atribut i zablistati u punom sjaju.
Toplo se nadam da će ova pobudnica doprijeti, nipošto samo do srca, već i do uma, te da će svaki građanin Grada Pjesnika biti spreman smiono dati svoj doprinos izvršavanju uzvišene zadaće za opće dobro.’