Jako mi se svidjela DuListova kampanja #ostanidoma – voljela bih poruku naslikati na platnu te poručiti građanima Dubrovnika da ostanu kod kuće i ‘ubiju’ vrijeme svojom kreativnošću – kroz osmijeh nam kaže 25-godišnja Josipa Vlašić, kreativna duša, ‘freška’ akademska slikarica koja kao članica neprofitne udruge DART surađuje s galerijom Artur u Gradu. Josipina ideja nas je oduševila te je naravno ona odmah prionula na posao. Prekrasna slika bila je gotova u svega par dana, a Josipu smo zamolili da nam se dodatno predstavi za ovaj broj tjednika DuList. Pročitajte njenu priču, zaista je zanimljiva!
Budući da je Josipa diplomirala prije godinu dana, istaknut će kako se u svom stilu još uvijek razvija, ali itekako ima viziju u kojem smjeru ići.
– Što više slikam to se više formira moj stil, polako će to sve doći na svoje. Posebnu privrženost gajim prema kvadratnim oblicima kako u slikanju tako i u odabiru formata te preferiram moderno slikarstvo kojim sam se ozbiljnije počela baviti na zadnjoj godini studija. Osvrnut ću se kratko na svoju seriju radova velikih dimenzija gdje su naslikani elementi svedeni na šturu plošnost, geometrizirane forme i pastozne nanose akrilne boje. Cilj tog slikarskog pojednostavljenja je stvoriti privid interijera i/ili figura čemu i teži moderno slikarstvo koje se najčešće formira i ostvaruje u obliku nejasnih fragmenata. Slikarstvo mi je oduvijek bio primarni medij izražavanja, međutim vazda sam težila spoju dviju strasti u jedno i kombinaciji kako medija tako i tehnika. Tako da kada me netko upita čime se bavim čini mi se nekorektno opredijeliti se, više volim reći da se bavim umjetnošću, a najviše od svega dobro promišljenoj ideji i sadržaju. Ono što nas u umjetnosti ustvari zanima je vrhunska kvaliteta stvaralaštva, kako kaže i umjetnica Ingrid Runtić – istaknut će za početak Josipa, s kojom smo se dotaknuli i načina na koji spaja stvarni i fiktivni svijet, izmišljeni, a reći će nam i kuda se u slikarstvu trenutno kreće.
Okrenula sam se osobnim projektima
– Volim sukobljavati i figurativno slikanje s onim apstraktnim koje je, na primjer, fantastično prikazano u slikama pejzaža Williama Turnera. Uvijek se krećem negdje među granicama što je vjerojatno odraz moje konstantne unutarnje dvojbe između ta dva oblika. Primjerice zadnjih mjesec dana radila sam na slikama koje su trebale biti izložene oko Uskrsa u galeriji Artur u Gradu, gdje lik pijevca kao simbol tog blagdana oponiram s potpuno plošnom pozadinom razbijajući monotonost kvadratnim porubljivanjem koje nalikuje na sjenu.
Trenutno kako su svi planovi zbog novonastale situacije s koronavirusom odgođeni do daljnjega pa tako i ova izložba, okrenula sam se osobnim projektima kao što je to uređenje interijera koje uključuje realizaciju par vrlo zanimljivih radova te imam u planu ispoštovati dugoiščekivane želje mojih bližnjih. Međutim, znate kako to ide kada imate obitelj, karantena vam se više ne čini kao karantena nego kao vaš svakodnevni život, pogotovo ako je mala beba u pitanju – istaknut će mlada mamaslikarica! Svatko tko ju malo bolje poznaje, dodat će, zna kako su je oduvijek fascinirali prvenstveno kinematografija, a potom i kazalište odnosno uglavnom izmišljeni narativi i fiktivni likovi.
– Kada gledam određeni film ili predstavu duboko se uživim u radnju, razmišljam o prikazanom sadržaju, čak mogu reći da ih doživljavam na drugoj razini nego većina ljudi. Za mene je to puno više od zabavne industrije. Razmišljam o sceni koja se odvija, gledam ju više puta iz više uglova na više različitih načina i svaki put me iznova fascinira. Ponovnom analizom istog sadržaja omogućuje mi da ga svaki put interpretiram na drugačiji način. Ovdje bih se osvrnula na djelo Kaje Silverman ‘The threshold of the visible world’ gdje u petom poglavlju svoje knjige razmatra Lacanovo tumačenje Holbeinove slike The Ambassadors kako bi ‘skrivenu’, na prvi pogled neprepoznatljivu lubanju koristila kao primjer potrebe za ‘izglobljenim’, odnosno produktivnim gledanjem. Gledati izglobljeno znači promjenu gledišta, vidjeti stvari koje se inače ne vide, interpretirati na načine koji su se prije činili nedostupnima. Izglobljeno čitanje slika, odnosno interpretacija slika koja nije uvriježena, zahtijeva izmijenjen pogled koji pruža nove perspektive i veći broj mogućih očišta u sagledavanju određenog problema – pojasnit će dalje svoju nit vodilju Josipa, misao kojom se vodi u svim aspektima njenog života, ne samo umjetnosti, pa nastaviti…
Uvijek sam tražila ‘behind the scenes’
– Koliko god me fasciniralo ono što vidim ispred sebe na pozornici ili na ekranu i bez obzira koliko su glumci dobro odradili svoj posao moja je znatiželja ipak stremila nečemu drugome. Sigurno ste i vi, kada gledate neki zaista dobar film, puno puta pomislili: ‘Wow, ovo je stvarno bila dobra scena.’ Mene zanima ono što se događa iza te scene, što je prethodilo i rezultiralo tom genijalnom scenom, konkretno me zanima onaj stvarni aspekt tog izmišljenog. Tako bih redovito nakon pogledanog filma pošla na YouTube, ukucala ‘making off’ ili ‘behind the scenes’ dotičnog filma te satima gledala i proučavala nastanak tog izvanrednog sadržaja i divila se. Kada je riječ o kazalištu divljenje je bilo još snažnije. Nas slikare s akademije koji smo išli na scenografiju bi redovito poveli u obilazak HNK-a i nerijetko smo asistirali u izradi scenografije. Prolazeći kroz uske hodnike, prostore ispod bine i iznad otkrivali smo skrivene prolaze i vrata te je sve djelovalo kao jedan čudesan labirint prepun marljivih ljudi, a pozornica je prštila od kreativnosti.
Nevjerojatno je kako se iza te sređene scene dotjerane do zadnjih detalja, zapravo odvija prava ludnica. Iako to nije naravno kao scena velikog filmskog blockbustera, mogla sam stvarno doživjeti ono što sam gledala na Internetu i bila makar mali dio te predivne strke i kaosa. Naravno redatelji i režiseri su mastermindovi koji vuku glavne konce, ali fascinantno je koliko je ljudi zapravo odgovorno za ono što gledamo – istaknut će dalje. O tome kako spojiti vlastitu zaokupljenost kinematografijom i kazalištem sa strasti prema slikarstvu kao primarnim medijem izražavanja svjedoče radovi koje je Josipa radila na zadnjoj godini studija, koje je na početku našeg zanimljivog razgovora spomenula. Ono što je zajedničko svim tim radovima je precizno naslikan monitor kamere na velikom kvadratnom platnu koji kod promatrača pobuđuje asocijaciju na nekakav kadar i scenu, a različiti su jedino motivi naslikani unutar tog takozvanog kadra.
– Tako stavljam sebe u ulogu režisera koji naslikanom kamerom snima tj. slika scenu, a sebi, u ovom slučaju, bliske ljude stavljam u ulogu glumaca. Riječ je o dva diptiha gdje su prikazane situacije preuzete iz popularnih filmova ili serija kojima se naročito divim poput serije za mlade Stranger Things i animiranog filma Big Hero 6. Unoseći kinematografske motive u medij slikarstva te ispreplićući stvarne osobe i filmski konstrukt, oživljavam trenutak nečijeg maštanja pa i svog. Prizivanjem upravo takvih scena u konačnici omogućuje drugačije percipiranje rada spajanjem stvarnog svijeta s onim fiktivnim – dodat će i kako je sve to zapravo osviješteno igranje rezultatima tehnološkog utjecaja i utjecaja masmedija na svekoliku sposobnost i mogućnost percepcije o čemu je dosta pisala u svom diplomskom radu na splitskoj akademiji.
Pristajem biti zavedena sjajem masmedija
– Svjesna sam zabluda masmedija, ali ipak pristajem biti zavedena tim sjajem nestvarnoga. Medijski sadržaji nam daju materijala za naše razmišljanje, što je pozitivan utjecaj medija, ali i oblikuju način našeg razmišljanja stoga ujedno treba biti i oprezan. Oni mijenjaju obrasce naše predodžbe, današnji filmovi i serije, web stranice, društvene mreže, multimedijalni sadržaji i informacije mijenjaju dubinski našu mentalnu percepciju stvarnosti. Naš doživljaj i percepcija prvi put u povijesti imaju drukčiji smjer od onog uobičajenog ili prirodnog. S obzirom na to, javlja se potreba dubljeg razumijevanja medija i medijskih sadržaja nego do sada, kako bi i učinci bili manje razorni po pojedinca i ljudsko društvo, jer kao što je i Silverman spomenula – nova vremena zahtijevaju izmijenjen pogled koji pruža nove perspektive i veći broj mogućih očišta na određeni problem, iliti kako memeovi kažu ‘modern problems require modern solutions’. Nenad Vertovšek u svom stručnom članku ‘Umjetnost medijske manipulacije – ljepota iluzije jest u umu promatrača’ piše da u mjestima gdje mediji mijenjaju samo sliku svijeta, a ne svijet sam, mijenjaju se i predodžbe o umjetnosti koja nikad nije bila bez iluzija, ali nikad nije bila samo iluzija! Ono što je za mene ključno ovdje je da ako je nešto neizbježno i van moje kontrole, izvučem ono pozitivno što mogu, na to se fokusiram i koristim u dobre svrhe, baš kao što sam iskoristila svoju zaokupljenost sedmom umjetnošću i napravila završni rad od toga – pojašnjava na koji način se dalje razvijao njen opus. Time povlači paralelu s današnjom situacijom gdje ljudi stoje doma i bave se sobom, iskorištavaju to vrijeme u kreativne svrhe, rade stvari koje nikad nisu u životu, uče, druže se međusobno.
– To je zaista jedan predivan aspekt ove vrlo negativne pojave – zaključuje ova vrijedna akademska slikarica, uz jedan osvrt na svoj rad od prije nekoliko godina.
– Taj rad može se usko vezati za ovu globalnu situaciju koja je zadesila svijet. Riječ je o figuricama od žarkim trikolorom bojane terakote koje su nastale po uzoru na Antonyja Gormleyja i njegove serije radova od 20 tisuća glinenih figurica pod nazivom Field. Mojih figurica naime nije bilo toliko puno, ali odišu jednakom atmosferom. Nazvala sam ih jednostavno Mali ljudi, iako sam se često referirala na njih kao čombići. Pripadnici ovog mikrosvijeta, to jest, duguljaste figurice, sa znatiželjom promatraju, njima u potpunosti stran svijet koji, u ovom slučaju, činimo upravo mi, promatrači. Čombići su instrument kojim sam se proustovski poslužila kako bih evocirala razdoblje djetinjstva u kojem smo kroz bezbrižnu neopterećenost i igru gradili nastambe, razrađivali priče i stvarali maštom obogaćene male svjetove. Svrha prizivanja tih sjećanja jest omogućiti drugačije percipiranje rada tako da ga se pokuša doživjeti kroz dječje neograničenu imaginaciju u kojoj figurice ne bivaju samo antropomorfizirane već dobivaju novi smisao – postaju oživljene. Postavljene u javni prostor među ljude predstavljaju antropomorfizirani prikaz zajednice koji inicijalno pobuđuje asocijacije na svojevrsno pleme i život u nastambama te na svoj način funkcionira i biva odvojena od ustaljenih, gdjekad i nametnutih normi te tvori svojevrsni entitet unutar kojeg vlada harmonija. ‘Invazijom’ nas ljudi koji ih promatramo, čombići ne izlaze iz sigurnih staništa već samo izviru, ne znajući što će se dogoditi. Kao što se i cijelo čovječanstvo trenutno nalazi u invaziji virusa te skriveni u svojim kućama iščekujemo što će biti dalje – pojašnjava jednu od svojih mnogobrojnih ideja Josipa te kao završnu riječ naglašava ‘važnost očuvanja infantilne znatiželje kao i vrijednost koju nosi zajedništvo u kojem vlada konsonantnost bez obzira na događanja i uvjete izvan’.
– Bez obzira koliko dugo ovo trajalo pokušajmo biti strpljivi, budimo kreativni i ostanimo doma – još je jedna jednostavna, a snažna poruka za kraj!
KREATIVNI PUT JOSIPE VLAŠIĆ Izlagala u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu
Godine 2013. maturirala je Umjetničku školu Luke Sorkočevića kod mentorice prof. Ivane Dražić Selmani. Godine 2016. završila je preddiplomski studij na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi izv. prof. Deana Toumina Jokanovića te je na istoj 2019. godine magistrirala slikarstvo u klasi red. prof. Nine Ivančić. Tijekom studija predstavila se svojim radovima na samostalnim izložbama u Dubrovniku i Splitu te skupnim izložbama u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu. Sudjelovala je na nekoliko likovnih kolonija, programa i radionica te je član neprofitne udruge ‘DART’. Svojim slikarskim doprinosom obogaćuje prostor galerije Artur u Gradu.